Na grobu Branka Fučića (uz 100. obljetnicu rođenja)

Godinama sam na kupanje odlazila u Malinsku, put Haludova, još preciznije: u Ribarsko selo, tada izvanredno arhitektonsko djelo Borisa Magaša (danas devastirano). No češće od namakanja u moru na sklopivoj sam ležaljci čitala mahom one knjige koje sam preko godine slagala za more. Nisu to bila ona ljetna petparačka ljubavna štiva, npr. o doktorima i sestrama (to je za mirna vremena). Već dulje znam da više nemam puno vremena, pa ga i ne tratim na nešto bezvrijedno. Jednu sam knjigu čitala s posebnim guštom: Branko Fučić, Terra incognita (1997). Bila sam u Zagrebu i na njezinu predstavljanju u Mimari, pa sam tada vidjela i čula i njezina autora. Znala sam ga otprije po njegovim kapitalnim djelima, npr. Istarske freske (1969), Vincent iz Kastva (1992), Glagoljski natpisi (1982), u kojima je popisao sve glagoljske spomenike u Hrvatskoj, čak i one na kojima je tim pismom napisana samo godina nastanka, kao na glavi Maskerona u Dobrinju (1738).

Poveznica svih Fučićevih knjiga jest njegov terenski rad. Takva je i Terra incognita. U njoj sve pršti od krčkih zanimljivosti (npr. o svetom Šinšeru, što je dvostruka svetost koju više tako ne prepoznajemo, jer ono Šin već znači svet, a Šer je od Sergije, pa bi to bilo dvaput sveti Šer / Sergije, kao što su i Supetar, Sutivan i sl. već slabo prozirni Sveti Petar, Sveti Ivan itd.). Knjiga je popraćena autorovim crtežima, npr. mrgara i belega na ovcama, pa sam sve to poželjela i sama vidjeti. O mrgarima (klopke za ovce u obliku cvijeta) već sam pisala, pa hvalim Boga što sam do njih onomad Putom na Mjesec iznad Baške uopće i došla, jer danas više u svoje noge nisam tako sigurna. Umirujuću kulisu tim ugodnim čitanjima činila su monotona naša zvona bona sa Sv. Apolinara, crkve u Fučićevim Bogovićima, u blizini koje mu je i rodna kuća.

Premda su razne ulizice (kakvih ima na svakom predstavljanju knjiga) uvjeravale Fučića kako izgleda sjajno, on u to s obzirom na bolest nije vjerovao. Otprilike godinu i pol nakon te kišne večeri u Mimari umro je i po vlastitoj želji bio pokopan kod još jednog Apolinara, onoga starijega na groblju u Turčiću (Apolinar očito, kao i u svojoj Ravenni, mora imati dvije crkve). Prvoga ljeta bez Branka (umro je 30. siječnja 1999) nisam htjela da me itko vodi do njegova groba. Htjela sam ga naći sama. Iz Turčića sam do groblja hodala onako kako ide i pogrebna povorka. Put vodi i kroz šumu, ugodan je za hodanje. Zvonik stare crkve sv. Apolinara (dio crkve poslužio je kao građa za ovu današnju) pomaljao se kao da izranja iz neke škotske legende. Drveće koje je raslo iz tornja davalo mu je pomalo zlokoban izgled. Sin Bodulije, kako je Fučić za sebe govorio, leži u lijevom kutu groblja uza zid i šternu.

Kad sam prvi put došla do groba, bio je to tek goli humak oko kojega je nepoznat netko poslagao oblutke. U zemlju zaboden teški smeđi drveni križ s imenom kakav su imali težaci. Tako je izgledao grob u koji su Branka Fučića položili. Dugo me ondje nije bilo. Obišla sam ga ove godine već u bablje ljeto. Uz Brankov križ stoji još jedan s imenom njegove žene, Nade Fučić, umrle 2009. Bila je prva specijalistica transfuzijske medicine na Rijeci. No oba su križa nekako oronula, rasušila se. Grob više nije samo zemljani humak, zemlju drži na kupu kameni vijenac, a na križu visi nekoliko glagoljskih natpisa poput zavjetnih sličica, što ih ostavljaju djeca iz dubašničke osnovne škole (nazvane Fučićevim imenom) koja dolaze na grob svojemu sumještaninu svake godine na Malu Gospu (8. rujna), dan njegova rođenja. Dok sam prije dvadesetak godina tražila Fučićevu rodnu kuću (preko puta škole), morala sam se osloniti na usmenu predaju jer spomen-ploče na njoj još nije bilo. Sada stoji.

Fučićeva Terra incognita bila mi je pratilja upravo u mjestima gdje je i nastajala. Crteži, posebno mrgara i belega na ovcama, toliko su me privlačili da sam odlučila jednom prijeći ogradu na kraju Puta na Mjesec iznad Baške te po ljutom kamenjaru doći do mrgara, tih kamenih cvjetova u suhozidu, zapravo klopki za ovce (šišanje, mužnja). Smetnula sam s uma podatak da su slikani i crtani iz zraka, pa se slika na tlu od te zračne vrlo razlikuje. Nema perspektive. Pamtit ću one iz zraka, Fučićeve crteže i svoj doživljaj na tlu. Ovce, uznemirene uljezima, nisu dale da se približimo belegima, bile su ljute i, da su bile deve, zacijelo bi obilno pljunule na muža i mene. Ovako su nas bijesnim toptanjem nastojale samo odagnati. Do pojila, lokve Diviške, nisam stigla. Putem prema njoj pala sam na leđa u nekoj vododerini i jako lupila glavom o kamen, no srećom nisam ništa slomila, čak ni naočale. Da su mi nekamo odletjele, vidjela sam tek kad me muž nekako posjeo na kamen. No mrgare sam ipak vidjela.

U jednom tekstu Fučića sam nazvala sakristanom svih istarskih crkava. Sakristan je čovjek koji se brine o jednoj crkvi. A Fučić je vodio brigu o svim istarskim crkvama i crkvicama u kojima je nalazio freske, te negdašnje zidne novine za priprosti puk. Do većine njih morao je, dakako, pješačiti. Potvrdilo mi se ono što sam odavno znala: da se pravi domoljubi ne deru vitlajući zastavama da ih svi vide. Oni svoju zemlju vole tiho i rade za nju svim svojim srcem i umom, a vrlo često i tabanima. Grišni diak Branko pridivkom Fučić napustio je ovaj svijet 1999. godine. Njegova žena deset godina nakon njega. Dugo nisam dolazila na taj grob, pa nisam ni znala u kakvu je stanju. Saznala sam to ove godine jednoga sunčanog dana u babljem ljetu i rastužila se. I grob i dva gotovo srasla drvena križa zabijena u zemlju stoje ondje zapuštena i napuštena. Ni pokoja dječja pločica na glagoljici nije me mogla razvedriti.