Motka i Okruglica

Po motivima romana Miguela de Cervantesa Bistri vitez Don Quijote od Manche Damir Mađarić napisao je kazališni tekst za djecu naslovljen Mali vitez Don Kiho i Štitonoša Sancho. Suradnjom Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku i Kazališta Oberon iz Koprivnice nastala je predstava u Mađarićevoj režiji, a nakon praizvedbe u sklopu Osječkog ljeta kulture (1. srpnja) u jesen je priređena koprivnička premijera (dvorana Domoljub, 9. listopada, o čemu i pišemo).

Gordan Marijanović i Antonija Mrkonjić / Snimio Marin Franov

Dječak Prospero, povučen i sramežljiv, najčešće se igra sam na tavanu krcatu različitim odbačenim stvarima. Poput sve introvertirane djece i on voli (vjerojatno) čitati i tako nalazi roman o „vitezu tužnog lika“. Nakon što uspije nagovoriti Mirandu da dođe na tavan, predlaže joj igru u kojoj bi oživili scene iz romana. Budući da je on izrazito visok i mršav (zovu ga Motka), a ona bucmasta (Okruglica), lako podijele uloge, pa on odjeven u oklop vitla mačem jašući svojeg vjernog konja, dok ga ona, pokrivena slamnatim šeširom, slijedi jašući magarca.

Premda u tekstu ima vrlo zgodnih dijaloga, nigdje se ne objašnjava tko je izvorni vitez Don Quijote (ipak je riječ o predstavi za djecu). Osim toga, kako se brojne scene nižu bez gradacije ili zapleta, a ne vidi se ni veza među njima (što je u skladu s romanom), zbivanje postaje monotono. Čak ni kratak, zgodan i naglašeno duhovit (premda nemotiviran) iskorak u lutkarski svijet ne popravlja osjetno taj dojam. Možda bi dinamici izvedbe pridonio manji broj epizoda ili energičniji režijski zahvati? Jer glumci su sjajni, beskrajno uvjerljivi i scenski vrlo šarmantni.

Vanjštinom u kojoj dominira dugačka fragilna figura i neobična, pamtljiva kosa, Gordan Marijanović širokim spektrom grimasa odlično prikazuje ushit i tugu dječaka Prospera, koji pokušava oblikovati svijet u kojem bi mu bilo ugodnije i u koji pokušava uvući prijateljicu Mirandu. Kao što je već netko svojedobno primijetio, Marijanović posjeduje „zavodljivu izvedbenu zaigranost“. Ulogom Mirande odnosno Štitonoše Sancha, istovremeno vrckava i prostodušna, Antonija Mrkonjić sjajno prati svojeg maštovitog prijatelja. Budući da je on izrazito vitak, njezini prosječni gabariti izvrsno funkcioniraju u vizualnoj nadopuni, pa tako dvoje djece prilično vjerno prikazuje poznate književne likove. Odjeveni dječje normalno (Marija Šarić Ban), oni se igraju u okrilju tavana koji je nadahnuto oblikovala Marta Crnobrnja: uz naznaku tavanskih greda ispunila je prostor odbačenim predmetima, među kojima se uvijek uspijevaju naći oni nužni za određenu igru.

Svakako su najmaštovitije oblikovani konj i magarac izrađeni od dvokolica s dodanim odgovarajućim glavama. Poznati glazbenici Gordana i Miroslav Evačić svojim su doprinosom zaokružili svijet Mirande i Prospera.

Suradnja među kazalištima svakako je jedna od mogućnosti obostranog funkcioniranja (efikasnija od borbe s vjetrenjačama), ali preusmjeravanje publike (u ovom slučaju dječje) iz virtualnoga tehnološkog svijeta u virtualni kazališni svijet zahtijeva ponekad malo cirkuske majstorije.