Mentalno zdravlje i obitelj u vrijeme korone

Od početka pandemije brojni stručnjaci upozoravaju na izravne i neizravne posljedice na području mentalnog zdravlja zbog gubitka zaposlenja ili zabrinutosti za posao, financijskih teškoća, teškoća u usklađivanju obiteljskih i radnih obveza zbog rada od kuće, osjećaja uskrate osobnih prava i sloboda (kretanja, obavljanja aktivnosti, nametanja određenih ponašanja i sl.).

Povećana je opasnost od porasta depresivnosti, suicidalnosti, ovisničkog ponašanja, nasilja u obitelji, posttraumatskog stresnog poremećaja, siromaštva i socijalne isključenosti, kao i retraumatizacije u onih osoba koje nisu proradile neku prijašnju traumu – rat, nasilje, bolesti, smrti – jer sadašnja situacija aktivira reakcije slične onima koje su građani Hrvatske iskusili tijekom ratnih 90-ih.

Prisutna je neizvjesnost kada će završiti mjere ograničenja svakodnevnih aktivnosti, hoćemo li i kada ponovno živjeti kao prije, kada su bili uobičajeni i poželjni socijalni kontakti poput zagrljaja ili rukovanja, druženja po kućama u kojima smo izražavali međusobnu bliskost. Sve to izaziva porast tjeskobe, straha, ljutnje, bijesa i drugih osjećaja za koje osobe imaju dojam da teško njima upravljaju; javljaju se brojni psihosomatski simptomi poput lupanja srca, teškoća s disanjem, probavnih tegoba, glavobolja, problema s kožom.

Neki su simptomi možda osobama poznati jer ih susreću inače pri pojačanu stresu ili neugodnim situacijama, a neki mogu biti novi. Osobe koje su prije imale teškoća s mentalnim zdravljem mogu osjećati pogoršanje, osobito ako su prestali s primanjem stručne pomoći ili oklijevaju s redovitim medicinskim pregledima. Ovisnici i osobe sklone nasilju mogu u ovoj situaciji potencirati svoje ponašanje, što je opasnost i za njih i za njihove najbliže, osobito djecu.

Učinkovit način suočavanja sa stresom i tjeskobom dobra je organizacija dana i praktičnog suočavanja s problemom, humor i altruistično ponašanje kao najzreliji obrambeni mehanizmi naših psihičkih procesa te okretanje duhovnim i religioznim praksama koje pomažu u pronalaženju smisla, osjećaja sigurnosti i prihvaćanju situacije koja je dijelom izvan našeg utjecaja.

Važno je pronaći barem jednu osobu s kojom možemo razgovarati o svemu i koja će nam vratiti osjećaj sigurnosti – onoga tko će „biti naše utočište“. Važno je da odrasli razgovaraju s djecom i mladima o svemu što se događa na primjeren način, bez uljepšavanja, jer djeca su itekako svjesna ozbiljnosti situacije i razgovaraju i međusobno o pandemiji s informacijama koje su primili od roditelja, vršnjaka i medija.

Neki mladi i studenti osjećaju teškoće pri samostalnoj organizaciji rada, a neki od njih prvi se put suočavaju s time da ovise isključivo sami o sebi, osobito ako ih netko ne nadzire u obavljanju zadataka.

 U opasnoj situaciji, krizi, stresu, reagiramo na više načina: bijegom, napadom ili paralizom. U sadašnjoj situaciji netko bježi u ne­odgovornost pa se prepušta neradu, zabavama s društvom usprkos zabranama okupljanja, netko se umiruje konzumiranjem zabavnog sadržaja iz filmova i serija, netko maštarijama, a netko se primi posla i – „napadne“ situaciju svim svojim vještinama i sposobnostima.

Lakše je kada imamo dobre resurse otprije kao što su jako samopouzdanje, dobra socijalna potpora, rezultate rada, ili živimo u sređenoj obitelji; tamo gdje ne postoji strah od gubitka egzistencijalne sigurnosti, imamo mogućnost privatnosti, tehničku opremu za neometan rad. Teže je djeci i mladima, a i odraslima koji se, uz pandemiju, moraju suočavati sa svakodnevnim obiteljskim problemima.

No, koliko god kriza u nama izazivala neka regresivna ponašanja, poput ovisnosti o drugima, bezbrižnosti, odbacivanja odgovornosti, ili osjećaj bespomoćnost, ona je uvijek i prilika za nove načine rada i razmišljanja, za preispitivanje smisla našeg života, često usmjerena isključivo materijalnom.

Roditeljima djece vrtićke dobi izazovno je raditi od kuće, a istodobno pronaći načine da se djeca zaokupe kvalitetnim sadržajima. Vrtići su važni, ne samo kao mjesto na kojemu djeca provode vrijeme dok roditelji rade nego i zbog mogućnosti socijalizacije i razvoja senzomotoričkih vještina. Dio posla odgajateljica sada su primorani preuzeti roditelji, kojima to stvara pritisak jer nemaju stručna znanja s kojima raspolažu odgajateljice ili nastavnici. Dobro je okrenuti se virtualnoj podršci, povezati s roditeljima druge djece, pratiti društvene mreže koje objavljuju konkretne primjere aktivnosti, razmišljati kako stvari koje već posjedujemo prenamijeniti za potrebe dječje igre.

Važno je da se roditelji optimalno raspodijele u kućanskim i obiteljskim obavezama te ih usklade s radnim obavezama. To zahtijeva viši stupanj koordinacije i fleksibilnosti. Djeci je važno umiriti strahove i odgovoriti im na brojna pitanja, objasniti što se događa na način koji je primjeren njihovoj dobi i sposobnosti da shvate apstraktne pojave kao što je bolest.

Možemo ih poticati da sami smišljaju igre ili ih uključiti u svakodnevne radnje, koje ćemo učiniti malo zabavnijima, pomoći da održavaju kontakte s vršnjacima, poticati ih da nam kažu kako bi oni voljeli pomoći drugima da se lakše nose s izolacijom, da nacrtaju ili odglume što bi voljeli raditi kada kriza prođe.

Stručnjaci se slažu da obitelji koje su i inače kvalitetno provodile vrijeme neće toliko patiti koliko obitelji u kojima postoje konflikti, problemi komunikacije i učestali sukobi, pa su oni posebno rizične skupine.

I druge skupine obitelji sada su izložene većoj opasnosti, npr. samohrani i obitelji u kojima je jedno ili više djece s teškoćama jer kod samohranih roditelja sav teret skrbi za djecu, uz posao, pada na jednog roditelja u vremenu bez druge socijalne podrške koja je bila moguća u „normalnim“ okolnostima – pomoć djedova, baka, skrb drugog roditelja, prijatelja.

Izvjesno je da ćemo svi, ili velika većina ljudi, osjetiti psihičke, psihosocijalne i ekonomske posljedice pandemije. Važna je fleksibilnost u razmišljanju, stavovima i percepciji života, koja je ključ prevencije problema s mentalnim zdravljem i održavanja blagostanja.