Mediji i odgovornost za javnu riječ

Javna komunikacija u digitalno doba u opasnosti je od širenja neprimjerena govora i govora mržnje, dezinformacija i lažnih vijesti, propagande i radikalizacije. Zbog toga se i u našem Ministarstvu kulture i medija među ostalim razmišlja kako doskočiti tom problemu i kako suzbiti govor mržnje i radikalizaciju na raznim digitalnim platformama i virtualnim okupljalištima istomišljenika s jedne strane i njihovih protivnika s druge strane. Čini se da je nemoralno i neodgovorno korištenje digitalnim medijima javnu riječ i javnu komunikaciju dovelo u veliku opasnost zbog snažnih društvenih podjela koje se šire poput uljne mrlje. Komentari koje pišu čitatelji, objave koje se dijele i šire društvenim mrežama sve su veći problem, koji ukazuje na disfunkciju tih ljudi u osobnom životu, ali i u životu šire društvene zajednice. Neki se jednostavno, sakriveni iza anonimnosti ili pseudonimnosti svojih „virtualnih avatara“ ne libe grubo i bez imalo poštovanja vrijeđati dostojanstvo onih s kojima se ne slažu. Drugi to čine pod svojim imenom i prezimenom jer svjesni su da će se rijetko tko odlučiti i eventualno pokrenuti neku vrstu sudskog procesa protiv njih.

Neki su među nama postali širitelji ili kreatori lažnih vijesti. Neki su i među nama širitelji mržnje prema drugima i drukčijima. Neki su od nas možda i žrtve i dezinformacija i govora mržnje, jer se sami ne uklapaju u bezlični svijet političke korektnosti koja to zapravo nije i u kojoj je sve – pa i svaka vrednota do koje netko drži – relativno. Na sve bi to novom regulacijom trebao odgovoriti Zakon o elektroničkim medijima, za koji je ministrica Ministarstva kulture i medija Nina Obuljen Koržinek sredinom listopada istaknula da će preciznije definirati uredničke odgovornosti – i to ne samo za ono što je objavljeno u tekstovima koji se potpisuju (a samim time o njima odlučuju urednici), nego će se točnije odrediti i urednička odgovornost za komentare koji se nalaze ispod tekstova, a napisali su ih čitatelji. Taj se zakon dakako odnosi na elektroničke publikacije, a jedan mu je od ciljeva spriječiti širenje govora mržnje i neprimjerenih sadržaja, ali je ministrica objasnila da se zakon ne odnosi na društvene mreže jer one „kao takve“ nisu regulirane medijskim zakonima pa se na njih primjenjuju prekršajni, odnosno kazneni zakoni.

Politička odgovornost
za javni govor

Ministrica Obuljen Koržinek smatra da prijedlog zakona neće dovesti ni do cenzure niti do autocenzure te dodaje da je riječ o „odgovornosti za ono što se objavljuje u javnom prostoru. Kao što vi novinari koji objavljujete svoje priloge niste cenzurirani, nego jednostavno koristite i izričaje i način prezentiranja vijesti na način sukladan normama, tako će i urednici biti odgovorni da i ono što se objavljuje na njihovim portalima, a što generiraju korisnici, dakle građani, mora biti sukladno onim kriterijima koji su postavljeni Zakonom o elektroničkim medijima.“ O prijedlogu zakona svoje još – u dvama čitanjima – moraju reći saborski zastupnici, koje je, uz medije, na njihovu odgovornost, na neki način, podsjetila sama ministrica dodajući da smatra kako je „dužnost svakoga od nas tko je u javnom prostoru, a posebno onih među nama koji obnašamo dužnosti u politici, ali i drugih koji nastupaju u javnom prostoru, pa tako i medija, promovirati tolerantan način komunikacije, komunikaciju koja uvažava druga mišljenja.“

Time je ministrica odgovorila na pitanje novinara pridonose li govoru mržnje i političari neprimjerenim izjavama, a i mi si postavljamo pitanje: Je li moguće da i starim i novim podjelama u društvu, širenju govora mržnje i netolerancije, svojim javnim istupima i neodgovornom komunikacijom u javnosti pridonose i oni koji bi se protiv radikalizacije trebali zauzimati, a to su prije svega političari: članovi stranaka, predsjednici, saborski zastupnici, političari na lokalnim razinama?

Naime, i javna komunikacija političara i politička komunikacija općenito u digitalno doba u opasnosti je od upadanja u jeftine zamke neutemeljena i pretjerana isticanja njezine (tobožnje) transparentnosti, otvorenosti, neposrednosti i brzine koje oduševljavaju same protagoniste političke scene, a posebno one među njima koji svoje objave na društvenim mrežama pišu u tri ujutro. Oduševljavaju i „spin doktore“, koji s tim istim političarima i protiv drugih političara osmišljavaju i pripremaju te objave do kasno u noć, a Bože oslobodi da bi čekali i razmislili koju minutu prije negoli odgovore političkom suparniku. No takvo stanje kao da također oduševljava i javnost (barem njezin dio), koja sve češće na takve objave reagira s nestrpljivim iščekivanjem.

Zapravo, otkako su i tradicionalni i novi digitalni mediji medijatizirali politiku – u najgorem i najboljem smislu te riječi – politička se komunikacija pojedinih političara očekuje i prati kao nova epizoda popularne televizijske serije ili kao novi derbi gradskih rivala, čemu svjedočimo i u našem javnom prostoru proteklih dana. „Neka je on njemu rekao što ga ide!“ – „Jedva čekam da ga ‘pomete’ svojim odgovorom!“ komentiraju navijači ovoga ili onoga političara, ne uviđajući nažalost da su prepucavanja koja bi političari htjeli prikazati kao važnu političku temu često svrha sebi samima, a njihovi protagonisti mogu biti tek lažni populistički mesije koji žele ostaviti dojam kako im je stalo do istinskoga rješavanja nekog problema, poticanja „izravnog sudjelovanja“ građana u tom procesu, „demokracije odozdo“, borbe protiv korupcije, protiv radikalizacije društva i govora mržnje koji se zbog radikalizacije prenio i na društvene mreže.

Spektakularizacija
i „kultura skandala“

Mediji su pak oni koji takvu vrstu komunikacije posreduju javnosti. Od njih se s pravom očekuje da se u kontekstu takve neprimjerene političke komunikacije vrate i ponovno u potpunosti promisle i ocijene vrijednost neke izjave i o tome ima li ona vrijednost informacije i novosti i treba li je prenijeti javnosti. Isto tako, mediji moraju razmisliti o odgovornosti za javnu riječ svih aktera koji se koriste javnim prostorom, ako su je odlučili prenijeti. Uloga i odgovornost medija pritom je od izuzetne važnosti, pa Michele de Salvo u djelu Informacija i politička komunikacija u doba weba upozorava da bi im u prvome planu i dalje morali biti istina, objektivnost, nepristranost, neutralnost i doprinos političkim vrijednostima i demokratskoj odgovornosti, premda je sve očitije da mediji danas ne ispunjavaju te svoje zadaće. U tome pozornost, kaže De Salvo, treba obratiti ne samo na društvene mreže i sve druge digitalne virtualne platforme nego posebno na televiziju, koja svaku informaciju pretvara u mit, a spektakularizacijom i njegovanjem „kulture skandala“ čak i u informativnim emisijama briše ionako tanku granicu između javnoga i privatnoga, te na taj način publici nudi lažnu sliku kako je komunikacija pojedinih političkih aktera doprinos transparentnosti vezanoj uz političko djelovanje i da je kao takva potrebna društvu. A nije, kaže De Salvo, i upozorava da mediji osim istine koju su dužni prenositi moraju računa voditi i o korisnosti neke informacije i o tome služi li ona doista općem, a ne tek nečijem pojedinačnom ili grupnom partikularnom dobru.

Polazeći od tih razmišljanja što ih iznosi i razrađuje Michele de Salvo možemo, dakle, postaviti hipotezu i vratiti se na staro pitanje koje se oduvijek postavlja prvo – medijima. Jesu li mediji ti koji bi nas mogli spasiti od „takve“ političke komunikacije, kada bi primjerice odbijali prenositi izjave (ne samo) političkih aktera koje ne pridonose demokratizaciji društva? Bi li nam mediji pomogli kada u izvore informacija ne bi automatski pretvarali profile na društvenim mrežama – Facebooku, Instagramu, Twitteru, YouTubeu – naših političara i ostalih javnih osoba? Bi li nam mediji, posebno oni javni, pomogli kada bi s naših parlamentarnih i drugih zasjedanja prenosili samo one izjave političara koji doista imaju što reći i kojima je briga za opće dobro doista na srcu i kada ne bi prenosili isključivo besmislene prepirke (koje nisu argumentirane polemike u pravom smislu riječi), iznošenje saborskih zastupnika iz sabornice, međusobna prepucavanja i populističko dodvoravanje javnosti u kojoj je svaki od aktera sam sebi visoko moralan, a za svoje političke suparnike i takmace nema lijepe riječi? Jesu li novinari i mediji izgubili vještinu izbora i znanje povezano uz selekciju onoga što je vijesti vrijedno i onoga što ne treba i ne smije postati vijest? Bi li nam mediji mogli pomoći kada bi nas poštedjeli i kada ne bi toliko težili za emocionalizacijom i dramatizacijom svakoga događaja i svake izjave? Bi li nas mediji spasili od naših neracionalnih strahova, pretjeranih emocija i nerealnih očekivanja, pa i od prevelikih očekivanja od političara?

Naime, novo globalno selo u kojemu mediji igraju i imaju posebnu ulogu sve je sličnije „hiperinformiranom“ svijetu u kojemu se potražnja za informacijom često brka s ponudom (nečijeg) mišljenja, a u kojemu nam novinari i mediji ne nude kriterije po kojima bismo kao publika mogli jasnije odrediti granicu između onoga što je činjenica, što je vijest, što je informacija, a što je mišljenje. Dapače, mediji danas u „priču“ pretvaraju ono što je nekad bila vijest. Danas nam novinari „pričaju priče“, a mi o nekim događajima saznajemo „iz priče“ pojedine novinarke ili novinara. Kako to? Pa zar nam priče ne bi trebali pripovijedati i pričati – književnici? Zar je uloga novinarstva „pričati priče“, a ne prenositi činjenice – kako je to jednom upozorio Luka Brajnović govoreći o razlikama u slobodi izražavanja u medijima i u umjetnosti? Umjetnik, naime, u svome izražavanju može pretjerivati i apstrahirati, koristiti se hiperbolama i metaforama, simboličkim rječnikom i jezikom, a novinar se mora držati činjenica i pritom biti racionalan.

Ruše li političari povjerenje u medije?

Isto tako, novinari i mediji moraju nam pomoći u procjeni onoga što je nužno i što služi općemu dobru i onoga što ne služi ničemu osim rastu nečijega ega ili osobnom „obračunu“ bez posebne svrhe s političkim suparnicima. Kako bismo onda kao građani i kao javnost uopće mogli doći do svijesti i znanja o tome kako ostvarivati svoja prava, kako bismo mogli preuzimati i zahtijevati odgovornost od drugih i kako bismo i sami mogli sudjelovati u odlučivanju o demokratskim procesima, ako nam mediji ne pomognu u tome? Bez obzira o kojemu je mediju riječ, nužno je kritičko razmišljanje o informacijskom sustavu i o masovnim medijima kao o posrednicima koji imaju svoju odgovornost i javnu ulogu. Jesu li mediji posljednjih tjedana pridonijeli zaboravu vijesti o onome što su sami nazivali „velikom korupcijskom aferom“, koju su zasjenili striktnim nepotrebnim praćenjem „sukoba“ dvojice vodećih političara u Hrvatskoj i jesu li to učinili svjesno?

Jesu li im u tome, svjesno ili nesvjesno, pomogli i političari? I kakva je odgovornost političara, koji imaju isto tako važnu javnu ulogu? Tko će imati hrabrosti u javnom prostoru p(r)ozvati vodeće političare da svojom neodgovornošću u javnim istupima ne ruše povjerenje u institucije, pa i povjerenje u medije? Etika odgovornosti, primijenjena na obavljanje zadaća upravljanja (i, općenitije, ovlasti koje su povezane s upravljanjem demokratskom državom) ne može se i ne smije se svesti – na što nas podsjeća i Max Weber, jedan od njezinih utemeljitelja – na moral „dobrih nakana“ ili vjernosti načelima (vrednotama), bez obzira na posljedice. Upravo posljedica javnoga govora i govora u javnosti putem medija moraju biti svjesni svi politički akteri, a i mediji sami. Ne može se u politici improvizirati, iz dana u dan, premda je politika „umijeće mogućega“. Politika je težak posao, a mediji – kao glas javnosti – političare moraju podsjećati da taj posao valja obavljati časno – kako u govoru, tako i u djelima.