Kompjutorski doping

Šah još nije izgubio mogućnost da fascinira, o čemu svjedoči to da je u Hrvatskoj trenutno najgledaniji program na Netflixu Damin gambit, serija smještena u 60-e godine, o mladoj majstorici koja nastoji steći ime u toj tada muškoj igri. Naravno, nije to samo šah, nego sve što se oko šaha događa, a sa svojim crnima i bijelima, napadima i obranama, žrtvovanjima i kombinacijama, pobjedama i porazima, ta je igra vrlo pogodna da bude dramaturška polaznica za oslikavanje ljudskog života i društva. Recimo, u filmu Rondo, koji je 1966. režirao Zvonimir Berković, prikazan je ljubavni trokut čiji se sudionici okupljaju baš oko šaha. Stevo Žigon dolazi Relji Bašiću na pokoju partiju, i usput mu smuva mladu suprugu, koju glumi Milena Dravić. Veza sa šahom naglašena je i time da je film crno-bijeli, iako su sigurno imali novaca za kolor; dok se u vezi s Rondom obično naglašava povezanost s glazbom, zacijelo nije bez značaja i to što je šah igra za dvoje, a treći može biti samo kibic.

Partija šaha u Puli 2. studenoga

U Araličinu romanu Konjanik harambaša Mujaga Lulić harači kako bi skupio novac za miraz da može isprositi Džafer-begovu kćer Lejlu; budući punac – a zapravo nesuđeni – mladog divljaka pokušava kultivirati, između ostaloga i tako da ga podučava šahovskom umijeću, uz ove riječi: „E moj Mujaga, treba znat šaha igrat. Prvo pogledaš, promisliš, pa tek onda vučeš potez. Tako se to radi, polako i pametno, a ne onako brzo i blesavo kao što ti radiš.“ Odgojna uloga šaha prepoznata je i u serijalu o Haryju Potteru, pa se taj vunderkind magije mora na samu početku okultne karijere okušati i u čarobnjačkom šahu, gdje se zbilja može izgubiti glava.

Osim kao obiteljska i društvena metafora, šah je pogodan i za metafizičke spekulacije. Pa što bi čovjek igrao sa Smrću nego šah? Besmrtni je prizor iz filma Ingmara Bergmana Sedmi pečat kada Max von Sydow igra šah s tom metafizičkom pojavom što će nas sve odnijeti na tamnu stranu, pokušavajući dobiti malo na vremenu. Šah je, zajedno s ping-pongom, bio najtipičnija razbibriga socijalizma – posvuda su se u parkovima nekad mogli vidjeti stolnotenisači i šahisti, okruženi promatračima, a šahovski komentari bili su neizbježan dio televizijskog programa. Tolika masovna baza dala je i igrače s vrhunskim rezultatima, primjerice Dragutina Šurbeka i Antuna Stipančića, koji su desetljećima harali svjetskim turnirima s celuloidnom lopticom, i brojne velemajstore, od Svetozara Gligorića do Vlatka Kovačevića. Sav je taj svijet nestao pred naletom kompjutorskih igrica, i drevna igra po kojoj se gura šest figura po drvenoj ploči izgubila je od Nintenda, skupljanja Pokemona i Svijeta tenkova.

No nije se predala! Dapače, i ona je postala virtualna. Veoma mnogo ljudi potražilo je svoje šahovske partnere na internetu, a u doba korone takva je vrsta zabave postala još traženija. Chess.com, najveća svjetska stranica za online-igranje, do prošle je godine skupila šest milijuna korisnika, a ove godine pridružilo im se još toliko. Ali šah nije samo zabava, nego se održavaju i smrtno ozbiljni i važni turniri, koji su zbog epidemioloških razloga postali obvezno virtualni. I tu je nastao problem neslućenih razmjera: ove godine bilo je na Europskom online-prvenstvu, čiji je domaćin Chess.com, diskvalificirano pet od šest igrača na vrhu B-skupine; ukupno je bilo diskvalificirano više od osamdeset sudionika u svim kategorijama. Razlog: korištenje „zabranjene elektroničke pomoći“, to jest igrali su uz pomoć kompjutora. Chess.com prošle je godine mjesečno uhvatio 5–6 tisuća varalica na svojim stranicama, a ove se i to povećalo: ovoga kolovoza protjerano je 17.000 kompjutorskih žmuklera s te stranice.

Predsjednik Svjetske šahovske federacije (FIDE) Arkadij Dvorkovič nazvao je tu pojavu računalni doping. Igrači na turnirima zato moraju prihvatiti da ih sve vrijeme snima više kamera, da budu cijelo vrijeme meča dostupni na Zoomu ili WhatsAppu, pa čak i da dopuste daljinski pristup svojim računalima; odlazak na WC ne dolazi u obzir, a moraju pristati i na premetačinu sobe ili čak nadzor žive osobe dok igraju. Generalni direktor FIDE-a Emil Sutovsky predložio je čak da se koriste programi za praćenje zjenica kako bi se provjerilo da netko ne škica sa strane. Igra je dovedena do apsurda: kompjutor online igra protiv kompjutora, a ljudi su samo kibici.

Krizu zbog softverskog sufliranja trpe i druge online-igre, poput pokera, bridža i trik-traka, ali u šahu je situacija posebno nezgodna jer se u varanju sve više hvataju klinci. Na jednom engleskom šahovskom natjecanju, Delancey UK Schools, organizatori su zaključili da je barem stotinu od 2000 sudionika varalo, a varala su i sva tri prvoplasirana natjecatelja. Sarah Longson, voditeljica natjecanja, rekla je: „Nažalost, to su djeca iz privatnih škola. Kad nazovem njihove roditelje, oni se jednostavno naljute na mene. Pod velikim su pritiskom da uspiju.“ Protiv kompjutorskih prevaranata FIDE se bori kompjutorskim programima, koji detektiraju nemoguće dobre poteze. Ali i tu ima kvaka. Američki sveučilišni profesor, Kenneth Regan, informatički stručnjak čijim se programom FIDE koristi, kaže da će vas njihov softver sigurno uloviti ako pustite kompjutor da igra umjesto vas: „Ali ako prevarite na samo jednom potezu, nećemo vas uloviti. Proći ćete ispod radara.“

E, da je napredni program za igranje šaha imao Relja Bašić u Rondu, ne bi mu Stevo Žigon preoteo suprugu; i da ga je imao Mujaga, sigurno bi oženio lijepu Lejlu i ne bi sve tako loše završilo. Ma čak bi i Max von Sydow pobijedio Smrt!