Jesen na Velesajmu

Već niz godina pitanje sudbine zagrebačkog Velesajma jedan je od gorućih problema, kako za povjesničare umjetnosti koji nastoje očuvati ključne primjere zagrebačke arhitekture druge polovine 20. stoljeća, tako i za gradske vlasti koje bi svako malo htjele monetizirati (kako se to govorilo prije nekoliko godina) taj atraktivni veliki prostor koji se širenjem Zagreba našao vrlo blizu središta grada i oko kojega bujaju nove četvrti (Kajzerica, Središće). O Velesajmu i susjednome Hipodromu ćemo u godinama koje dolaze, čim se gospodarstvo oporavi, zasigurno još dosta raspravljati. Ti su prostori toliko atraktivni za investitore da će do njihove transformacije, dakako ukoliko Zagreb nastavi demografski i gospodarski rasti, bez ikakve dvojbe u jednome trenutku doći, no u kojemu će se smjeru ići sada je doista teško prognozirati. Budući da je moj stav, kako se moglo i vidjeti iz prethodnih članaka, prilično konzervacionistički, nadam se ipak da će se shvatiti vrijednost i te cjeline, kao što se već sada uvelike shvaća vrijednost pojedinačnih paviljona, koji su doista vrhunska djela kasnog internacionalnog stila i rane postmoderne u hrvatskoj arhitekturi. Nadamo se i da će se, kada se sagradi (konačno) prijeko potreban most koji bi povezao Kajzericu i Hipodrom s Prisavljem ovaj prostor zaista pretvoriti u novo atraktivno središte grada u kojemu bi dio postojećih zgrada Velesajma mogao naći svoje mjesto i služiti za izložbene, kongresne, skladišne, prodajne i druge svrhe.

Dakako, zgrade na Velesajmu, kao i dobar dio zgrada Novoga Zagreba, nisu pretrpjele (koliko je meni poznato) velike štete u potresu u ožujku, pa se postavlja pitanje zašto se uopće piše o njima u ovoj kolumni.

Na Velesajmu su se, naime, na velikom istočnom neizgrađenom prostoru u neposrednoj blizini paviljona 15, podignuta 1961. prema projektu napuljskog arhitekta Giuseppea Sambita, zgrade neobična rješenja s glavnim pročeljem raščlanjenim metalnim konstrukcijama koje podsjećaju na obrnute piramide (koju bi svakako trebalo nastojati sačuvati), smjestili arhitektonski vrijedni komadi zagrebačkih zgrada, skinuti s krovova, vijenaca i pročelja nakon ovogodišnjeg zemljotresa. Ogorčenje dijela građana nastalo nakon što je dio arhitektonske plastike kuće Weller završio na Jakuševcu (a nije mi poznato da li je ikada pokupljen sa smetlišta, spremljen i tako sačuvan) ipak je barem u određenoj mjeri očito zapriječio dalje slične postupke.

Velesajam, jesen 2020. U prednjem planu arhitektonski elementi Donjega grada, a u stražnjemu testiranje na koronu

Jedan kraj drugoga na Velesajmu su se našli kupola s kuće Matilde Hönigsberg (ugao Ilice i Frankopanske) i toranj s kuće Spitzer (ugao Kurelčeve i Jurišićeve), historicističkih zgrada arhitektonskog biroa Hönigsberg i Deutsch, zatim dio skulpture i ukrasne vaze sa zgrade u Račkoga 9, djela arhitekta Huga Ehrlicha s početka 1920-ih i vremena dominacije neoklasicizma u zagrebačkoj arhitekturi, potom komadi balustrade i druga arhitektonska dekoracija s pročelja raznih zgrada iz središta Zagreba. Svaki od njih vrijedan je čuvanja jer će se time nedvojbeno olakšati rekonstrukcija pretpotresnog izgleda navedenih građevina, ali i stoga što su svjedočanstva rada ne samo arhitekata i skulptora nego i investitora i izvođača. O tome svjedoči i okolnost da na jednome od deponiranih komada stoji nespretno uklesan potpis zidara Josipa Šafara iz 1909. Ne znam kako je mislio da će netko u budućnosti naći i vidjeti njegov potpis, no bila bi doista velika šteta nečiju težnju da ostavi trag u vremenu jednostavno prebrisati.

U vremenu koje dolazi treba razmisliti što učiniti ne samo s vrijednom arhitektonskom dekoracijom s pročelja već i sa starim opekama koje već mjesecima nabacane na hrpe nailazimo posvuda po središtu Zagreba. Ne mislim dakako da ih je potrebno sve čuvati, no mislim da bi se trebali evidentirati natpisi na njima i raznolike vrste koje su korištene, kao i da bi se vrijedni materijal trebao organizirano koristiti za potrebe grada, kao što se to radilo nakon potresa 1880, kada su ostaci oštećenih građevina iskorišteni za nasipavanje prostora takozvane Ciglane. Uostalom, riječ je o kvalitetnoj opeci koja se sigurno bez ikakvih problema može upotrijebiti pri novim gradnjama.

Velesajam nedvojbeno jest prikladno mjesto za odlaganje arhitektonske plastike, no bilo bi primjerenije premjestiti spomenute komade u čuvani prostor, kako se ne bi dogodilo da preko noći nestanu. U posljednjih nekoliko dana istočni rub Velesajma postao je naime vrlo prometan. U neposrednom susjedstvu kupola, tornjeva i vaza Donjega grada smjestila se od ovoga vikenda ambulanta za testiranje na virus COVID-19, kako nam svjedoče redovi automobila koji se vuku prema Novome Zagrebu.

I za kraj. Na dan potresa 22. ožujka 2020, čim sam saznao da je pao vrh južnog tornja katedrale, moram priznati da me najviše bilo strah u kojemu je stanju termoelektrana na Borovju koja grije Novi Zagreb i istočni dio grada. Na taj hladni dan, kada je pao i valjda jedini (za sada) ovogodišnji snijeg, dok smo hodali po Dugavama, Travnom i Utrinama očekujući naknadne potresne udare, velika mi je utjeha bila što toranj i termoelektrana i stoje i rade.

Pretprošle nedjelje, dok sam išao snimiti spomenute arhitektonske elemente izmještene na Velesajam, u objektivu su mi se u jednom trenutku našle historicističke kupole, toranj termoelektrane i ambulanta za testiranje na virus. Nažalost, to je slika koja će meni simbolizirati Zagreb 2020.