Izbjegavam tematiziranje virusa

Miro Gavran najpoznatiji je i najizvođeniji hrvatski dramatičar u svijetu. Po njegovim djelima ustanovljeno je više festivala. Posljednji, pokrenut u Srbiji, povod je ovom razgovoru.

Gospodine Gavran, 25. listopada u Beogradu je završen još jedan od niza festivala vašeg stvaralaštva. Kako je prošlo i koliko “imate” festivala po svijetu?

To je bio 11. GavranFest po redu do sada, a Srbija je postala peta zemlja koja mi je organizacijom festivala mojih drama i komedija ukazala čast. Festival je održan u Teatru Madlenianum. Organizacija festivala bila je doista na visokoj razini, prijam publike iznimno topao, a o festivalu je opširno izvijestilo dvadesetak njihovih najvažnijih dnevnih novina i portala te tri televizije.

Snimio Robert AniĆ / PIXSELL

Koje je vaše komade na festivalu publika mogla vidjeti?

Inicijator festivala i njegova direktorica gospođa Madlen Zepter te izbornica festivalskog programa gospođa Ana Radivojević Zdravković pozvale su nekoliko predstava. Festival je otvorio Teatar tri glumca iz Beograda izvedbom predstave Noć bogova, u kojoj su igrali srpski glumci mlađe i srednje generacije Vojin Ćetković, Dejan Lutkić i Nebojša Ilić. Zatim je Narodno pozorište iz Niša izvelo Sladoled, koji je ondje istinski hit, jer u toj priči o majci i kćeri glume glumice koje su i u privatnom životu majka i kći, a riječ je o Ivani Nedović i Nadji Nedović Tekinder. Teatar Gavran izveo je monodramu Hotel Babilon, koju je moja supruga Mladena dosad odigrala više od 250 puta, a Teatar Madlenianum priredio je čitaću izvedbu komedije Pivo te promociju moje knjige Odabrane komedije, o kojoj je govorio makedonski književnik Venko Andonovski. Nažalost, zbog bolesti glumice, predstava Teatra Vihor Teško je reći zbogom prebačena je na 26. studenoga.

Hoće li se održati GavranFest u Augsburgu u Njemačkoj?

Posljednjeg vikenda u studenome planirano je održavanje i 12. GavranFesta u Augsburgu. Festival bi trebao otvoriti domaćin Theater Sensemble premijerom komedije Sladoled na njemačkom jeziku, potom bi Teatar Gavran izveo Sve o muškarcima, Teatar dell Anima iz Bukurešta izveo bi Sve o ženama, a domaćin bi priredio i koncertno izvođenje drame Kreontova Antigona te promociju moje knjige na njemačkom Jedna drama i četiri komedije. Nadam se da zbog epidemije neće biti novih odgađanja jer se po prvotnom planu taj festival trebao održati potkraj lipnja ove godine.

Prvi GavranFest uopće održan je u Slovačkoj. Koja ga je predstava otvorila?

Otvorila ga je 2003. moja drama Ljubavi Georgea Washingtona. Te su godine na festivalu dva slovačka teatra izvela tu dramu, jedan iz Bratislave, a jedan iz Zvolena, pa je publika mogla uspoređivati i odlučiti se za moderniju varijantu ili za školski urednu inscenaciju.

Koja je vama bila draža?

Meni su obje bile drage. Ali već iduće godine Slovaci su taj festival učinili međunarodnim.

I koliko je do sada vaših komada i predstava na svim festivalima izvedeno?

Na četiri festivala u Trnavi u Slovačkoj, jednom u Krakovu u Poljskoj, jednom prošle godine u Augsburgu u Njemačkoj, četiri u Pragu u Češkoj i ovogodišnjem beogradskom prikazano je šezdeset i pet predstava. Svaki mi je po nečemu bio poseban i zanimljiv jer su bili prigoda za druženje s redateljima, producentima, dramaturzima, prevoditeljima i glumcima. GavranFest je nedvojbeno pridonio tome da se moji tekstovi izvode diljem svijeta.

Premda ne pišete politički problematične tekstove, koliko znam, imali ste problema s politikom, zašto?

Sada mi se to čini beznačajnim i smiješnim, a 1980-ih godina vjerojatno je bilo ozbiljno. Nikada se nisam opterećivao cenzurom ni autocenzurom, ali činjenica je da su moji prvi tekstovi imali politički predznak, kada sam 1983. u svijet kazališta i književnosti ušao dramom Kreontova Antigona, koja je govorila o političkoj manipulaciji, a dvije godine poslije, kada je tu dramu izvodilo slovensko SNG iz Maribora, redatelj Marjan Bevk ispričao mi je da su zbog pritisaka premijeru morali odgoditi za desetak dana.

Moja druga drama, Urotnici, tiskana u mojoj prvoj knjizi Zatočenici 1984, tematizirala je posljednju noć Petra Zrinskoga i Krste Frankopana, a premijerno je izvedena 1985. u Teatru &TD, unatoč otporima, zahvaljujući zauzimanju Mladena Martića i Slobodana Šembere, koji su tada vodili Teatar &TD, te Marijana Radmilovića, koji je bio član savjeta toga teatra. To je bila valjda jedina &TD-ova predstava o kojoj Vjesnik nije objavio kritiku, a Večernjak nije želio objaviti reklamu, tako da se na suptilan način ugasila nakon samo jedne sezone izvođenja. Desetak godina poslije u jednoj svojoj teatrološkoj knjizi Nikola Batušić napisao je da su Urotnici bili prva drama koja tematizira zrinsko-frankopansku i nacionalnu tematiku nakon famozne „hrvatske šutnje“. U ciklusu drama iz 1980-ih koje se bave politikom bila je i moja drama Noć bogova.

S uspostavom današnje Hrvatske takvim se političkim temama niste bavili?

Njima sam se vraćao ili u satirama kao što su Tajkuni i Vozači za sva vremena ili u ozbiljnoj drami Kako ubiti predsjednika. Nemam ništa protiv da se politika tematizira u kazalištu, ali da i drugi aspekti života budu prikazani i da se to čini bez jeftina politiziranja. Kada se dramska fabula svede na jednu temu, tada imamo osiromašeni prikaz ljudske egzistencije.

U usporedbi s vašim počecima, kakvo je današnje hrvatsko kazalište, pomodno ili društveno aktualno?

Uvijek je opasno generalizirati, jer se svake sezone u hrvatskom teatru pojavi nekoliko izvrsnih predstava koje se opiru svrstavanju u zadane ladice. Ima i pomodnih i politikantskih predstava, ali i jako dobrih predstava čiji društveni angažman nije na račun kvalitete i umjetničke uvjerljivosti. Ta je raznolikost možda i najveće bogatstvo hrvatskoga suvremenog teatra.

Čega nedostaje suvremenom hrvatskom kazalištu, što bi sve trebalo izvoditi?

Lektirne predstave, na koje se dovodi srednjoškolska publika, trebaju biti vjernije originalu, a neobavezno eksperimentiranje smiju si dopustiti mali i neovisni teatri, a ne nacionalne kuće i ozbiljni gradski teatri. Nedostaje nam predstava koje bi uvjerljivije tematizirale našu suvremenost, obiteljske odnose, muško-ženske odnose, pa čak i vrlo aktualne teme koje proteklih godina potresaju hrvatsku i europsku stvarnost. A uvijek nam trebaju dobre glumačke predstave, jer predstava u kojoj nemamo sjajno kreiranih uloga nema izgleda duže poživjeti, bez obzira kakav je tekst u pitanju i kakav ju redateljski rukopis odlikuje. Glumac je središnja figura teatra i to moramo shvatiti i mi pisci i redatelji i svi drugi suradnici na predstavi. Svi mi možemo doprijeti do publike samo posredovanjem glumca koji je ostvario uvjerljivu sugestivnu ulogu.

Bi li se trebalo baviti virusom COVID-19 i slobodama pojedinca, što aktivisti diljem svijeta zagovaraju?

Tko ima potrebu, neka piše o tome. Ja sam zasićen tom temom pa sam zadnji kazališni tekst, čija se radnja odvija tijekom dva desetljeća, fabulativno završio u 2019. godini, a tako će biti i s romanom koji pripremam, a čija radnja počinje 1961. Nastojim izbjeći tematiziranje ovoga virusa i svega onoga što se oko njega zbiva jer slutim da je mnogo manipulacije u toj priči, a kako ne uspijevam proniknuti u pravu mjeru istinitosti te teme i tko stoji iza svega, teško mi je o tome pisati. Bombardiran iz svih medija, to doživljavam kao svojevrsni psihički teror. Ne vidim nikakvo opravdanje da televizijski dnevnici s nacionalnom frekvencijom posvete pola sata temi COVID-19, a svim ostalim temama iz Hrvatske i svijeta preostalih dvadesetak minuta. Svaki će vam psiholog reći da se tako proizvodi moralna panika i regrutiraju pacijenti za duševne bolnice.

Pandemija jako utječe na kazališne izvedbe, osobito na rad i opstanak privatnih kazališta, kakvo je i vaše. Što činite i što čini država za sadašnji položaj kazališta? Primjerice, zaposlenici državnih i gradskih kazališta redovito primaju plaće, a ne rade.

Ovom pandemijom pogođene su sve izvedbene umjetnosti, a pogotovo teatar. Država je relativno dobro reagirala proljetos u prva tri mjeseca, a zatim se sve svelo na velika obećanja i suosjećajne geste bez istinskih rješenja. Nezavisna scena bukvalno je na koljenima, većina neovisnih teatara je pred gašenjem, te iako se zna da polovicu premijera i polovicu publike u ovoj zemlji kreira živahna nezavisna scena, na nju ide manje od tri posto novca namijenjena nezavisnim teatrima, dok 97 posto odlazi na gradska i nacionalna kazališta. Ako slobodni umjetnici i neovisni teatri ne dobiju do kraja godine konkretnu potporu, moći ćemo govoriti o sustavnu zatiranju hrvatskog teatra te o grijehu nečinjenja odgovornih struktura.

I što bi trebalo uraditi?

Od ulaznica više nitko ne može živjeti, a neki nikada nisu ni živjeli. Sada je presudno da glumci izvode predstave, makar i pred malim brojem gledatelja, kako bi ostali utrenirani, a država treba sufinancirati predstave, a ne broj publike. Kada bi mjerilo opstanka gradskih i nacionalnih teatara, filharmonije, muzeja i pučkih učilišta bile ulaznice, znamo da nitko ne bi dobio plaću. A o prodanim ulaznicama u kinodvoranama i cijeni koštanja jednoga hrvatskoga filma da ne govorimo. Neovisni teatri i slobodni umjetnici u sadašnjim okolnostima bez pomoći države ne mogu preživjeti.

Treba li temeljito promijeniti postojeći kazališni zakon?

Treba promijeniti i Zakon o kazalištu i kolektivne ugovore u kulturi koji su apsurdni i besmisleni i štite nerad i neradnike. Samo za to treba vizija, hrabrost i politička volja. Možda bi jedno od rješenja bilo pojačano financiranje programa, zatim da svi umjetnici mlađi od pedeset godina ostvaruju socijalno i radni staž preko Zajednice umjetnika uz neki zajamčeni minimalni paušal, da se ansambli formiraju na četiri godine po zadanom programu i budu plaćeni po broju odigranih predstava. Ovako mi se čini da je već godinama legaliziran nerad, a potplaćen istinski rad.

Jeste li zadovoljni izvođenjem svojih djela u Hrvatskoj?

Zadovoljan sam time što sam u proteklih četrdeset godina surađivao s tridesetak hrvatskih teatara, a uz to već osamnaest godina imam Teatar Gavran, gdje godišnje izvedemo jednu premijeru nekog od mojih tekstova te stotinjak repriza, koje vidi više od pedeset tisuća gledatelja. Uz to imam i petnaestak inozemnih premijera godišnje.

Koje premijere u svijetu očekujete i što sada pišete?

Do kraja godine očekuje me pet premijera u Njemačkoj, Rusiji, Srbiji i Poljskoj. A upravo traju pokusi za moju najnoviju komediju Na kavici u podne u Teatru Gavran, koju sam režiram nakon dugih četvrt stoljeća, kada sam s Perom Kvrgićem i Vjeročkom Žagar Nardelli uprizorio svoju dramu Kad umire glumac. A ova nova komedija opisuje jednu majku i jednoga sina tijekom dva desetljeća, majku interpretira supruga Mladena, a njezina sina naš sin Jakov. Bude li sve u redu, premijera će biti u siječnju.