Gušenje provincijom

Šibenski autorski i umjetnički tim 29. listopada gledateljima je ponudio premijeru predstave Murlin Murlo prema tekstu suvremenoga ruskog dramatičara Nikolaja Vladimiroviča Koljade. Iako su okolnosti bile otežane zbog epidemioloških mjera, kreativni nemir bio je jači i oslonivši se samo na vlastite snage i ispitujući vlastite granice izdržljivosti šibenski je ansambl pokazao svoju kreativnost.

U ulozi redateljice debitirala je glumica Oriana Kunčić i vrlo hrabro odradila zahtjevan zadatak. Pazilo se na svaki detalj, na sve kazališne segmente, od dramaturgije i režije do svjetla. Igraju: Ana Perković, Franka Klarić, Šime Bubica, Kristian Šupe. Scenograf je Frane Celić, kojemu je to istodobno i diplomski rad na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, kostimografkinja je Sara Lovrić Caparin, a autor glazbe šibenski profesor gitare Ante Stošić. Oblikovatelj zvuka je Pavle Karega, a svjetla Josip Bakula. Inspicijent je Sergej Mioč, a za grafički dizajn pobrinuo se Ante Filipović Grčić.

Izvrsni glumci u predstavi koja ne daje odgovore, već postavlja pitanja / Snimio Domagoj Carek Izvrsni glumci u predstavi koja ne daje odgovore, već postavlja pitanja / Snimio Domagoj Carek

Predstava nam prikazuje tematiku koja se doima već viđenom. Gušenje osobnosti provincijskom sredinom i njezinim, što objektivnim, što subjektivnim i mentalitetnim ograničenjima. Progovara o aktualnim problemima koji se događaju oko nas, u društvu, u svijetu. Likovi sa svojim neostvarenim težnjama postaju metafora naših života jer smo svi skupa zapeli u mjestu, izgubljeni u neostvarenim iluzijama, u duhovnom siromaštvu i neznanju, postavši laka meta za manipulacije.

Ovo je drama između četiri mlade osobe, nevjerojatna potraga za ljubavlju dok se sve oko njih ruši. To je vrijeme kada Rusija proživljavala tranziciju, koja je bila okrutna na svoj način te vidimo kako ona utječe na život malog čovjeka. Radnja se odvija u provincijskom gradiću Sipilovsk, gdje likovi nemaju priliku za zdrav razvoj. Glumačka je interpretacija snažna, uvjerljiva i emotivna – posebno kod ženskih likova. Ana Perković igra Olgu, staru curu od 28 godina, duboko nesretnu. Kristian Šupe igra Mihaila, čovjeka velikih apetita, ali bez pokrića. Franka Klarić igra Inu Zajcevu, 35-godišnjakinju, udovicu, iznimno inteligentnu, ali izloženu destruktivnosti. Šime Bubica igra Alekseja, kompleksni lik koji je na početku pristojan i uglađen, a na kraju se ispostavlja da je isti kao i drugi.

Nakon početne šokiranosti raspoloženjem koje vlada među likovima publika se brzo uvlači u atmosferu i predstavu koja traje sat i pedeset minuta odgleda u dahu. Iako je tekst mučan i bez imalo optimizma, nakon smirenja prvotnog vrtloga emocija gledateljima se otvaraju mnoga pitanja za razmišljanje. Vrlo je zanimljivo kako ostali kazališni segmenti prate sam tekst i oblikuju atmosferu. U predstavu se postupno uvodi klasičnom glazbom, kojoj mirnoću narušava disonantni akord. Zatim se čuje motiv na gitari koji se pojavljuje u nekoliko navrata tijekom predstave, a podsjeća na zvono budilice. Svjetla u gledalištu prate glazbu te se postupno prigušuju, dok uz treperenje posve ne nestanu. Čim se rastvore zastori i glumci izađu na pozornicu, klasičnu glazbu zamjenjuje suvremena, rock-glazba. Svjetla na pozornici su prigušena. Taj polumrak odlično dočarava stanje likova. Njihovo duhovno i moralno padanje izražava potpuni mrak nakon kojeg se njihovo ponašanje vidljivo mijenja na gore. U uhu posebno ostaju rečenice „Ovdje nema svjetla.“ i „Treba pronaći svijeću.“ koje dodatno naglašavaju unutarnji nemir likova i težnju za izlazom, iako su doslovno izgovorene.

Komad je zahtjevan i u likovnom smislu. Kostimi prate likove, njihove karaktere i sudbinu, situaciju destrukcije u kojoj se nalaze, ali nisu realistični. Ono što se na sceni čuje to se i vidi preko sivih mrlja koje naglašavaju predug ostanak lika u bezizlaznoj situaciji.

Scenografija vjerno oblikuje interijer nakrcan industrijskim posuđem, namještajem i kućnim kičem. Tri su razine životnog prostora. Prva se nalazi ispred zastora i njome dominira veliki kauč. Na drugoj su dvije sobe ograđene žicom, poput kaveza – iznajmljena soba otvorena je prema publici, a Olgina je zatvorena žicom, koja dodatno naglašava nemoć lika. Na trećoj razini nalazi se stubište izdignuto skelom, ono je jedina mogućnost izlaska iz svakodnevice, nada u bolje sutra, ali i povratak u propast.

Na samu kraju dolazi do toliko iščekivana potresa, a uz zvuk jasno se osjete vibracije cijelim kazalištem. Potresene gledatelje drmanjem se vraća u njihovu svakodnevicu, koju sada mogu gledati drugim očima.

Ova predstava, kako sama redateljica ističe, ne daje odgovore, već postavlja pitanja, što je jedan od prvih zadataka umjetnosti. Ističe se pitanje odgovornosti. Odgovornosti nas samih za svoje životne uloge, za donošenje odluka u situacijama u kojima se nađemo u životu. Pitanje kako ćemo se izboriti za svoju poziciju unutar bilo kakva društva i destrukcije koja se dogodi. Iz predstave vidimo da su ljudski problemi univerzalni gdje god se nalazili, a na nama je kako ćemo odgovoriti.