Glazba iz slavine: kako streaming mijenja slušateljske navike

Kad je 17. listopada na pozornicu koncertne dvorane Blagoje Bersa zagrebačke Muzičke akademije izašla Lucy Woodward u pratnji vrsnoga tročlanog sastava, pozdravilo ju je tek dvadesetak posjetitelja – naravno, ne zato što je interes za glazbu te izvrsne američke kantautorice bio slab. Korjenito izmijenjene pandemijske okolnosti posve su izokrenule i način prezentacije glazbe na svim razinama, pa tako i toga tjedna, kad je festival Jazz.hr radno proslavio trideseti rođendan.

Obljetnica je, čini se, došla u nezgodan čas. S obzirom na okolnosti, svi uključeni gosti – pijanist Vladimir Babin, trio gitarista Elvisa Penave, The Cool Jazz Duo, David Gazarov, Jazz Continuo, Hojsek & Novosel – bili su, kao i sve ostalo, podvrgnuti posebnom organizacijskom tretmanu koji podrazumijeva mnogo opreza, malo „maskirane“ publike i nužnu tehničku ekipu koja će se pobrinuti da ipak sve funkcionira te u virtualnom obliku dospije do što šireg kruga sljedbenika jazza. Tako se, primjerice, nastup sastava Jazz Continuo, koji izvodi glazbu Boška Petrovića, emitirao i uživo na 3. programu HTV-a, dok su svi ostali koncerti bili dostupni putem streaminga na platformi HRTi.

Lucy Woodward nastupila je pred malobrojnom publikom u koncertnoj dvorani Blagoje Bersa / Snimio MATEJ GRGIĆ

Streaming je ovdje, ne samo u domaćem nego i globalnom glazbenom kontekstu, ključna riječ. Lucy Woodward, koja se lani u Istarskom narodnom kazalištu u sklopu festivala Backstage već predstavila hrvatskoj publici u pretpandemijskim, „normalnim“ okolnostima, samo je jedna od tisuće glazbenica i glazbenika, izvođača svih profila i žanrovskih usmjerenja, koji su se sada prisiljeni okrenuti streamingu kao primarnom načinu predstavljanja svoje glazbe. Otkad se prošloga proljeća glazba ugasila na standardnoj, „staronormalnoj“ razini, streaming je ostao jedini dostupni komunikacijski alat – ne baš elegantan, doduše, ali praktičan i sveprisutan.

Nove okolnosti

Bez obzira na to je li riječ o Neni Belanu, grupi Vatra, Mariju Mavrinu, Saši Nestoroviću ili Johnu Legendu, o grunge-veteranima Pearl Jam, Metallici ili mladoj kantautorici Billie Eilish, svi se nastoje adaptirati neugodnim, karantenskim okolnostima. Čak su se i velike festivalske svetkovine počele transformirati u svoju online-varijantu: Bonnaroo-festival u rujnu je postao Virtual Roo-Ality festival, a slična je sudbina zadesila i 63. izdanje Monterey Jazz Festivala koje je publici bilo dostupno na YouTubeu.

Dok su se u razdoblju prvoga pandemijskog vala virtualni nastupi održavali u rudimentarnim, kućnim uvjetima (valjda u nadi da će se stvari brzo vratiti na staro), koncertne aktivnosti sada se vraćaju na pozornice i poprimaju ambicioznije razmjere, nastojeći sve više i tehnički sličiti nekadašnjim nastupima. Dakako, uz bitnu promjenu. Lišeni su neposredne publike i pušteni u streaming kanale.

Stvaranjem ekstremnih i desocijalizirajućih uvjeta, proces digitalizacije kulture i njezina konzumiranja još se više ubrzao; postao je samopodrazumijevajuće krut, gotovo obvezan. U ova opasna, prijeteća vremena on više nije stvar izbora kao nekada, pa se industrija i umjetnici zajedno nastoje dodatno prestrojiti u hodu, nalazeći nove načine financijskog i kreativnog opstanka.

Interaktivne virtualne pozornice

Streaming više nije nužno dostupan svima. U nemogućnosti održavanja uobičajene turneje, britanska kantautorica Laura Marling u lipnju je održala dva nastupa kojima je u neogotičkom ambijentu londonske crkve Union Chapel promovirala svoj posljednji studijski album Song for Our Daughter. Iako su priređeni u „ispražnjenom“ ugođaju, u suženom društvu pet kamermana i nužne tehničke ekipe, koncerti nisu bili besplatni. Darovita glazbenica prodala je više od 5000 ulaznica, pri čemu valja napomenuti da je live streaming prvog koncerta bio ograničen za englesku, a drugoga za američku publiku.

Stvari, dakle, poprimaju sve organiziranije forme u nastojanju rekreiranja „stvarnog“ koncertnog iskustva. Osim standardnih društvenih mreža i platformi (YouTube, Instagram Live ili Facebook Live) sve više jačaju i druge, nerijetko interaktivne „virtualne pozornice“ – jedna od njih, Stage It, reklamira se pod sloganom „Vaša online koncertna dvorana“.

Hoće li i u kojoj mjeri profit ostvaren na taj način „pokrpati“ goleme financijske rupe nastale zbog napuštanja starih navika, vrlo je dvojbeno. No jedno je sigurno: emotivnu bliskost publike i izvođača nikakva, ni najbolje ugođena, virtualna koncertna stvarnost ne može nadomjestiti, bez obzira na to odašilju li se koncerti prema slušatelju iz dnevne sobe (kao u vrijeme prvog lockdowna), iz tonskih studija, ili pak s koncertnih podija praznih dvorana. Gotovo sablasno odjekuje tišina koja umjesto uobičajenog pljeska glazbenike dočekuje nakon svake odsvirane pjesme.

Površno konzumiranje glazbe

Zahvaljujući tehnologiji, tako će globalna pandemija ubrzati i proces korjenitih promjena u funkcioniranju glazbene industrije i konzumiranju glazbenih sadržaja. Live streaming u krizi se pokazuje korisnim, poput koncertnog surogata, kao nužno zlo i slamka spasa. No, šire gledano, želite li nekoga (ili nešto) optužiti za činjenicu da konzumacija glazbe sve više postaje individualno i fragmentirano, a ne kolektivno i ujedinjujuće iskustvo, optužite upravo streaming-platforme, koje su takve prakse poticale i mnogo prije nego što je COVID-19 uzdrmao temelje industrije zabave.

„Ono što je nedvojbeno promijenilo glazbu u posljednjih desetak godina jest način na koji su je obožavatelji konzumirali“, podsjeća novinar i urednik Bret Milano, autor knjige Vinyl Junkies: Adventures in Record Collecting. „Za većinu slušatelja streaming se nametnuo kao primarni format u razdoblju u kojem se o formatu ionako ne vodi nikakva računa“, napisao je još prije pet godina Joel Oliphint u eseju za popkulturni online-magazin Pitchfork. Korisnici žele imati glazbu nadohvat ruke, sve vrijeme, bez ostvarivanja dubinske, emotivne veze s izvođačima.

Implikacije tog procesa nesagledive su. Zahvaljujući golemim platformama kao što su Spotify i Deezer, ili pak YouTube, koje nude spektar različitih opcija slušanja i pregledavanja, konzumiranje glazbe zahvaljujući pogodnosti streaminga postalo je krajnje personalizirano, nudeći obilje različitoga glazbenog novog sadržaja, neuredno pomiješana sa starim, arhivskim. Bez obzira na to što preporod vinilnih ploča nije izgubio zamah, dani posjedovanja glazbe postaju stvar prošlosti; ulazimo u doba njezina korištenja. Potrebu za omiljenim sadržajem slušatelj rješava onako kao što rješava i druge svakodnevne potrebe: poput odvrtanja slavine za vodu. Promovirajući brzo i površno konzumiranje nečega što, barem u nekom starinskom, romantičnom smislu, ne bi smjelo biti brzo i površno, streaming-servisi čine sve kako bi slušateljsko iskustvo reducirali na usputnu aktivnost osamljenoga pojedinca, izgubljena u nepreglednom, digitalnom bespuću nagomilane, žanrovski i kronološki fragmentirane glazbe.