Drama o gubitku identiteta

Književnica i novinarka Božica Brkan (1955) ima u bibliografiji petnaestak samostalnih knjiga, među kojima su zbirke pjesama, romani, knjige kratkih priča i novinskih feljtona. Proznom dijelu njezina književnog stvaralaštva – koji čine romani Lift ili politička melodrama (1993), Rez / Leica – roman u 36 slika (2012) i Ledína (2014) te zbirke kratkih priča Umrežena i Život večni (obje 2017) – sada se pridružuje četvrti roman, Generalov sin, Srbin a Hrvat. Kad je riječ o dosadašnjem književnom opusu svestrane i aktivne Moslavke, dvije osnovne karakteristike čine ga prepoznatljivim: jedna je usredotočenost na ženske sudbine bilo da govori o suvremenosti bilo o prošlosti (u dijelu poezije, a osobito u porodičnom romanu Ledína i u objema zbirkama priča), a druga je pisanje i na štokavskom (opet u dijelu poezije i dobru dijelu proze) i na moslavačkom kajkavskom – kekavskom (u zbirci priča Život večni).

Izd. Acumen, Zagreb, 2020.

Novi pak roman već naslovom sugerira intrigantnu, provokativnu temu: Generalov sin, Srbin a Hrvat. Kakva li mašta može smisliti takvu paklenu fikciju! A možda i nije sasvim fikcija? Pogledate li naime klapnu prednjih korica knjige, naći ćete na njoj fragment interne recenzije književnice i prevoditeljice Irene Lukšić (sada pokojne) u kojem stoji i ova rečenica: „Autorica se, po svom dobrom običaju, i u Generalovu sinu oslonila na još jednu stvarnu hrvatsko-srpsku odnosno jugoslavensku tajenu priču dugu osam desetljeća i samo za literarne potrebe ogradila se dodatkom: Svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima slučajna je.“ Recenzija je napisana 2016, roman je tiskan ove godine, pa možda i to relativno dugo razdoblje čekanja do objave svjedoči o osjetljivosti njegove teme, potpuno neovisno o tome je li inspiriran „stvarnom tajenom pričom“ ili nije.

Radnja romana u realnom vremenu zbiva se u bliskoj prošlosti, koju godinu nakon ulaska Hrvatske u Europsku Uniju, s tim da se narator povremeno koristi retrospekcijom kako bi se objasnili pojedini postupci likova. Generalov sin Zoran, glavni junak romana, krenuo je iz Beograda u „stari zavičaj“ – neimenovano mjesto u Hrvatskoj, uz granicu s Bosnom i Hercegovinom, vjerojatno negdje na Banovini – da bi se napokon riješio zemljišta, šume i velike kuće koju je njegov otac napravio dok je bio mlađi. General, Srbin, narodni heroj, oženjen Hrvaticom iz susjednog sela, vrlo utjecajan i popularan u tom kraju jer je u vremenima oskudice i siromaštva pomagao na razne načine i Srbima i Hrvatima, premješten je na službu u Beograd pa se tamo preselio s obitelji. Umro je neposredno prije početka rata devedesetih, a imanje u Hrvatskoj ostavio je, prema tradiciji, najstarijem sinu, Zoranu, da odluči što će s njim.

Premda je na putovanje pošao odlučan da se svoga nasljeđa u Hrvatskoj zauvijek oslobodi jer ga je opterećivalo, usput se predomislio: ništa neće prodati! Od trenutka kad je stigao u mjesto, gdje se upravo okupljaju dragovoljci da bi proslavili veliki nacionalni praznik, a istodobno stižu i zeleni kako bi prosvjedovali protiv dovoženja smeća iz drugih mjesta, Zoranov se život počinje komplicirati. S jedne ga strane na prodaju imanja (upravo im „samo ta čestica“ nedostaje da bi zaokružili prostor za velike investicije od „javnog“interesa) pritišće lokalni moćnik Trut, opak protivnik; zapravo igrač velikoga Gazde koji povlači poteze iz susjedne države, u koju se sklonio od optužnica pred hrvatskim pravosuđem. No Zoran, uz pomoć Tomislava, osviještenog predsjednika braniteljske udruge i njegovih prijatelja, obnavlja kuću da se u njoj nastani, a možda će osmisliti i kakav nepretenciozan tematski park da je njime kuća može održavati.

S druge strane Zorana duboko onespokojava tajna koju mu je majka Zora povjerila na samrti i koja je u temelju zatresla njegov identitet: on nije Generalov sin, njegov je pravi, biološki otac, a da to nije ni znao, siromašni susjed Stipa koji je Generalu pomagao u radovima na imanju, a njegova žena Janja bila je majčina najbolja prijateljica. Tako mu je jedan „običan podatak u biografiji“ počeo naočigled sudbonosno mijenjati život. Mlađi brat i sestra odriču ga se jer je sada „stopostotni Hrvat“, ustaša; Janjina i Stipina kći ne želi za „toga Srbendu“ ni čuti, ali ga kao brata prihvaća njihov sin, dragovoljac Tomislav, te Zoranova kći i njegova unuka.

„Više nije bio siguran tko je, čiji je, tko je njemu što i tko je on drugima. Razmišljao je kako se i koliko se u kratko vrijeme promijenio. Je li se uopće promijenio? Ne zato što bi to želio. Htio – ne htio morao se prilagoditi, što mu je preostalo? Što djeca mogu s postupcima svojih roditelja? Ponositi se ili sramiti se zbog njih? Ne mogu odgovarati za njih, ni za one za svojih života, a pogotovu prije negoli su se i sami rodili (…). No što i da promijeni očevo ime, kako da promijeni sebe? Osjećao je i sam da se mijenjao, ali nije mogao odrediti u kojem smjeru. Ponajviše zbog toga što su gotovo svi drugi (…), i ne planirajući, promijenili odnos prema njemu.“

Osim pri kraju romana, gdje se radnja ubrzava više nego što traži logika teksta, autorica suvereno vodi dramatičnu priču o čovjeku koji naglo gubi/traži (ne samo) nacionalni identitet te usporedno paradigmatsku priču o lokalnim šerifima i tajkunima u čijim je rukama koncentrirana neslućena destruktivna moć.