BRZINA

Uvijek se podrazumijeva da se u automobilu kriju nevjerojatne mogućnosti, a da su te mogućnosti neraskidivo povezane s brzinom, temeljnim kriterijem pri njegovoj ocjeni

U

 doba mojega djetinjstva automobili su bili rijetki, pa kad bi se koji od njih parkirao u našoj ulici, oko njega bi se okupila dječurlija da ga dobro razgledaju. Sve nas je zanimalo: i sjajni lim, i znak proizvođača na haubi, i antena za radio, ali najviše od svega – i to bez ikakve konkurencije – privlačio nas je brzinomjer. Uvijek smo morali najprije utvrditi koliko kilometara na sat može juriti ta limuzina, i po tome smo – samo po tome – procjenjivali njezinu vrijednost: što više kilometara, to bolji auto. Mogao je on biti udoban kao kraljevska kočija i imati ne znam kakva kožna sjedala, pregradak za rukavice i ostala čuda, ali ako ne bi vozio barem stotinu i dvadeset, mi ga ne bismo osobito visoko ocijenili.

I, to nam je ostalo i poslije. Kad ja, recimo, danas vidim da neki auto može voziti dvjesto na sat, odmah povjerujem da je on i u svemu drugome tako dobar. Čak mi je ta brzina – priznat ću otvoreno – važna i onda kad sam kupujem novi automobil. Ali, lako je za mene i moju generaciju, naš su ukus i našu ljestvicu vrijednosti odredila sirotinjska vremena u kojima smo se formirali. No zašto je isto tako i kod današnjih mladih ljudi, koji se s automobilima stalno susreću i njima se vozikaju otkako su se rodili, pa se opet i oni najprije raspitaju koliku brzinu vozilo postiže, odnosno razvija, kako se to stručno kaže. Zašto je i njima brzina toliko važna?

U američkom filmu Povratak u budućnost automobil se koristi kao vremeplov

A ako ne vjerujete da doista jest, a vi pogledajte prospekte za nova vozila, ili zavirite u onu rubriku u novinama gdje se ocjenjuju automobili koji su se istom pojavili na tržištu. Obavezan dio takvih reklama i takvih analiza uvijek je i podatak koliko dotičnom automobilu treba sekundi od nula do sto, to jest koliko mu vremena treba da od stanja mirovanja dosegne brzinu od stotinu kilometara na sat. I svatko od nas upravo taj podatak najprije uoči i najbolje zapamti.

A to je paradoksalno da paradoksalnije ne može biti. Jer zašto bi jednome običnom vozaču, koji kupuje osrednji auto, moralo biti važno koliko tome autu treba od nula do sto? I još više, zašto bi mu uopće bilo važno koliku maksimalnu brzinu taj auto može razviti? Pitam to iz sasvim jednostavna razloga: ni jedna od tih performansi neće vozaču novoga automobila nikada biti potrebna. Neće mu trebati da za – recimo – osam sekunda postigne brzinu od sto kilometara na sat, jer nije ni trkač, a ni pljačkaš banaka kojemu je važno da se što prije udalji s mjesta zločina. A ne može mu biti važno ni to što je njegov auto kadar juriti dvjesto na sat, jer on se, prvo, vozi ponajviše po gradu, gdje vrijedi ograničenje od šezdeset, a drugo, kad se nađe na autocesti, ni tada ne može voziti maksimalnom brzinom, jer već nakon stotinu i šezdeset vrebaju na njega presretači, a kazna može biti i vrlo paprena.

A ipak, brzina je uvijek jedan od temeljnih kriterija pri ocjeni automobila, pa ću zato ovdje upadljivost toga paradoksa predočiti primjerom. To vam je isto kao da za skupe novce kupite dobroga trkaćeg konja, ali ga onda ne puštate na utrke, ili ga čak upregnete u fijaker, gdje jedva da se može kretati i kasom, a o galopu ne smije ni sanjati. Lako je zamisliti da takav konj neće biti osobito sretan, a ni osobito zdrav, a možda će se brzo pokazati da nije drukčije ni s vlasnikom.

I, sve to kupci automobila – a to su svi odreda – zacijelo znaju jednako dobro kao i ja, a svejedno se pri kupnji automobila na to znanje ne obaziru. Odakle to dolazi, što nam se događa, nema li cijela stvar neko dublje značenje?

Ja mislim da ima. A krije se ono toliko duboko da je teško do njega doći. I nećemo nikada ni doći ako ne pogledamo istini u oči, to jest ako sebi ne priznamo kakav je zapravo naš odnos prema automobilu, kako ga shvaćamo i što od njega očekujemo. A taj se odnos najjednostavnije može opisati tako da se kaže kako je za sve nas automobil čudo, te mi od njega čuda i očekujemo. Nije on nama čudo baš u onom istom smislu u kojem je bio za mene i moje pajdaše u našoj staroj ulici kad smo se okupljali oko parkiranih vozila. Ali nekakvo čudo on uvijek jest, jer svagda nam se čini da on u sebi krije neograničene mogućnosti, a da su te mogućnosti neraskidivo povezane s brzinom.

Najbolje se to vidi po činjenici da su ljudi već vrlo davno pokušavali načiniti vozilo koje će biti automobil, ali će se prema potrebi pretvarati u avion i letjeti po zraku: izbacit će krila i repno kormilo, te će se lijepo s ceste dići u visinu. I, naravno, da bi to bilo moguće, potrebno je da takav auto mogne postići određenu brzinu, jer bez nje nema ni uzgona potrebna za let. Takva su vozila već više puta izumljena i ima ljudi koji su tvrdo uvjereni da je upravo u njima budućnost.

A ako nekomu još ni to nije dovoljno, neka samo pogleda kako se automobili prikazuju u umjetnosti: uvijek se podrazumijeva da se u njima kriju nevjerojatne mogućnosti. Da ostanemo samo kod filma: koliko smo već puta vidjeli leteće automobile, ali takve koji nisu imitacija aviona, nego lete na neki svoj, savršeniji pogon, bez krila? Sjećate li se, osim toga, filma Povratak u budućnost? Ondje se automobil koristi kao vremeplov uz pomoć kojega se putuje kroz vrijeme.

A ako se može putovati iz vremena u vrijeme, možda se može putovati i iz jednoga stanja u drugo? Iz običnosti i sivila svakodnevice u pustolovinu i sreću? Možda se, onda kad kazaljka prođe određenu cifru na brzinomjeru, doista stiže na neke druge razine egzistencije, u predjele u koje inače putujemo samo maštom?

Formulirao sam tu pretpostavku kao pitanje, ali zapravo vjerujem da je u srcu svakoga vozača – ili u njegovoj podsvijesti – odgovor na to pitanje uvijek pozitivan. Oni kao da vjeruju da će pri određenoj brzini i sami postati nešto drugo, a ne ono što su prije bili.

I zato stalno pokušavaju. Već su se, doduše, uvjerili da između stotinu dvadeset i dvjesto na sat i nema neke velike razlike, jer se čovjek začas navikne. Ali tko zna kako je nakon dvjesto i dvadeset ili dvjesto i sedamdeset? Vozače to pitanje muči, ono ih mami i izaziva, i zato se meni svaki čas događa da vozim autocestom stotinu i četrdeset, a netko prohuji pokraj mene kao da stojim: to neki pustolov nastoji utvrditi gdje su granice. Jer on želi znati na čemu je! Nije da mu se baš žuri na odredište, ali mora provjeriti je li s razlogom ili bez razloga izabrao baš onaj auto koji može juriti brže. Ništa, kažem, ne može zaustaviti ljude u njihovu suočavanju s posljednjim stvarima.

Možda jedino da ih podsjetimo što se događa u umjetnosti. Ona, naime, otkriva i predviđa mogućnosti i perspektive koje se kriju u tehničkim izumima, ali isto tako upozorava i na opasnosti. A upravo to drugo mi rado zaboravljamo: vjerujemo da nam automobili nude sreću, a ne želimo vidjeti njihovu zlokobnu stranu. Postoje, doista, priče i filmovi u kojima strojevi postaju razumna bića (pazite, nije tu riječ o robotima, nego o kućanskim aparatima), pa se ta bića onda pobune protiv ljudi i stanu im zadavati nevjerojatne nevolje. A tko se nalazi na čelu te pobune? Nalazi se, kao što je i logično, automobil. U njemu se krije anđeo, ali isto tako i demon. I kad to vidite kao živu sliku, malko se stresete. I pomislite kako bi takve filmove trebalo prikazivati kao kaznu za prebrzu vožnju. Ili će biti dovoljno podsjetiti na onu narodnu izreku novijega postanka: Ne vozi nikad brže nego što leti tvoj anđeo čuvar!