Branko Čegec. Uspon i pad Koševskog brda/ Sarajevo za prolaznike i Cetinjski rukopis

Jedan od orijentira recentnoga hrvatskog pjesništva od početka osamdesetih do danas svakako je poetska praksa Branka Čegeca. Taj je pjesnik u svom opusu prevalio put od tzv. semantičkoga konkretizma do lirskog esejizma, od neoavangardističke ekskluzivnosti do postmodernističke uključivosti. Iako se faktura njegova poetskog pisma očevidno mijenjala, njegovi su tematski interesi stalni: politika i erotika (nerijetko udružene i suprotstavljene), angažirani komentar trenutačnog stanja stvari i gradnja privatne mitologije.

Izmješteni pjesnik

Zadnje dvije Čegecove zbirke – Uspon i pad Koševskog brda/ Sarajevo za prolaznike i Cetinjski rukopis – nastale su u sličnim okolnostima, na pjesničkim rezidencijama u gradovima iz naslova – u Sarajevu i na Cetinju. (Nije zgorega napomenuti da je i zbirka koja im prethodi, Pun mjesec u Istanbulu, nastala na isti način, na rezidenciji u Istanbulu.) Držim da je zanimljivo promotriti kako se prigoda koja pretpostavlja koncentraciju na pisanje reflektira u tim knjigama, kako autor proizvodi nove pjesme i u kakvu su one odnosu prema njegovoj dotadašnjoj lirskoj proizvodnji. Sasvim je izvjesno da je u koncepte tih zbirki ugrađena želja za pisanjem, upravo odluka da se stihovima obilježi boravak i da se sve oko sebe motri pjesničkim pogledom. Takva odluka dovodi do toga da u stihove prodiru stvari koje u nekom drugom kontekstu i nekom drugom prostoru vjerojatno ne bi iskočile u prvi plan, zaslužile stih, pjesmu i upis.

Premda obje zbirke grade svoj svijet i svoj katalog tema i motiva, protagonist im je isti. On je izmješteni pjesnik, a nulta točka njegove percepcije i govora stan je u kojemu privremeno boravi. U pjesmi Satovi i sati iz Cetinjskog rukopisa Čegecov protagonist uspoređuje svoja rezidencijalna utočišta:

zidovi stana na koševskom brdu u sarajevu

bili su ispunjeni satovima

nijedan se nije kretao

nisam kupovao baterije

nisam skidao prašinu

na svakom je brojčaniku bilo neko drugo vrijeme

vrijeme nekog od prošlih stanovnika

nijedno nije bilo moje

apartman na cetinju ukrašavaju jedan zidni i

jedan starinski sat na nožicama

nijedan se ne kreće

jedan pokazuje 14.30

drugi 17.30

netko je tako namjestio vremena

u kojima se ne prepoznajem

Sarajevska zbirka donosi šezdesetak tekstova. Naslovi pojedinih pjesama tipično su čegecovski: Café Revolucija, U boje, u boje, Esej o pravdi, Suknja, Pička, Štićeni dućan. Zbirku otvara pjesma koja počinje stihom Truo je Balkan“, a zatvara višečlana elegična kompozicija naslova „Balkankan“. U uvodnoj se pjesmi – Herbes de Provence – zlokobno ponavljaju riječi kao što su krv, osveta, vjera, tragedija i snijeg, riječi koje funkcioniraju kao stanovit okvir izlaganju koje će uslijediti. U završnom tekstu, u petnaestak stavaka koji se refrenski otvaraju rečenicom „ne želim zaboraviti“, Čegec se s nostalgijom prisjeća brojnih lica, prizora, situacija, književnih večeri i gradova unatoč vremenu u kojemu je zaborav počeo upravljati privatnim i javnim životom. Dva su dijela knjige vidljivo različita. U prvom dijelu protagonist je usredotočen na grad, u drugom na sebe; u prvome dominiraju stihovi, u drugome prozna rečenica. Dvije su cjeline i fizički odijeljene s petnaestak fotografija koje fokusiraju detalje koji bi sinegdoški mogli započeti priču o gradu (npr. tenisice koje se suše na štriku, pas na promenadi, načičkani izlozi trgovina, ulični prodavači, žene u prolazu).

Izd. Meandarmedia, Zagreb, 2019.

Sve važno je nevažno

U cjelini Uspon i pad Koševskog brda Čegecov se protagonist suočava s poviješću grada i osobnim sudbinama ljudi koje u njemu susreće, progovara o siromaštvu, ratnoj tragediji, genocidu, uspoređuje današnje Sarajevo s onim iz osamdesetih. Zatječemo ga u trenucima kada čita grafite, promatra plakate i citira novine. U pjesmu ulaze raznorodni prizori: žamor na Baščaršiji, histerični turisti, žena na štakama koja krade višnje, djevojke koje se fotografiraju za Instagram, starac koji jedva hoda, Sebilj, Ferhadija, Titova ulica. Autor nerijetko posuđuje glas akterima tih prizora – prosjacima, prolaznicima, konobarima, poznanicima, što je povremeno naznačeno već u naslovu (Uzeir, Mirza). Čegecov je lirski protagonist angažirani gost namjernik, dobrohotni voajer koji hoda gradom i s ljubavlju nastoji proniknuti u njegov ritam i logiku. Njegovi uvidi i odnos prema gradu najprezentniji su u stihovima poput „Tko može izdržati toliko bijede?// Samo Bog./ On sve može.“ Tehniku pjesme obilježava potreba da stihovi koji teku budu ritmični, razigrani, čak da njihova organizacija sudjeluje u oblikovanju smisla. Čegec često koristi praznine u oblikovanju stiha ili pjesme te opkoračenja, čime pokušava podvući paradokse o kojima govori. Dobar primjer opkoračenja javlja se u iskazu o policijskoj kućici „koja čuva zastoj/ i diplomaciju“. Poznavatelje svoga opusa autor iznenađuje posve neočekivanim oblicima – sonetom i haikuom, dakako s primjerenom dozom ironije.

Drugu cjelinu Sarajevo za prolaznike čine zapisi koji osciliraju između bilješke, pjesme u prozi, kratke priče, čak mikroeseja. Dominantno je raspoloženje melankolično. Čegecov protagonist ispija kave, vodi usputne razgovore, govori o kapitalizmu, piše o šutnji ljudi, sparini, susretima na stubištu. Budući da je više okrenut sebi, gdjegdje ima potrebu podcrtati i svoje književne nazore. Tako u tekstu Márquezovo Sjećanje na tužne kurve ističe da “nikad nije mislio pisati o duhu” te da “Tagore, Džubran i Hesse jesu veliki pisci“ ali da nikad nije „imao potrebu dobro vino pretvarati u gemišt.” Tko je čitao njegove knjige zna da su mu grafiti puno draži nego stihovi Tagorea ili Džubrana, ali u Sarajevu je bio ponukan da to jasno kaže, čak da pedagoški razvije misao: „obožavam grafite. Mislim da su se razvili, postali važan dio supkulture, a onda kulture, kako bi ružna, oronula i zapuštena mjesta učinili ljepšima.“ Prizori kojima svjedoči potiču Čegeca na prigodne estetske opaske. Recimo u proznom zapisu O gladi, dostojanstvu i konceptualnoj umjetnosti on je usredotočen na dotjeranu djevojku koja godinama u istoj odjeći na istom mjestu u Sarajevu prosi. On piše:

Enigma je u ove tri godine silno nabujala. Izgledalo je kao da je riječ o umjetničkom konceptu oslobođenom mistifikacije. Čini li umjetnički koncept svijest ili namjera umjetnika? Ili se izloženost akcije naknadno konceptualizira? Što je sa socijalnim statusom? Kako razlikovati dostojanstvo siromaštva od siromaštva dostojanstva?

U Post scriptumu Sarajevo postaje metafora Balkana, grad koji u svijest vraća slike gradova (Struga, Prijepolje, Skopje, Kotor, Ljubljana, Fažana, Cetinje…) i ljudi (Valent, Zivlak, Jusuf, Magični Ćira, Berti, Debeljak, Ferida, Željko...), mjesto na kojemu prepoznajemo Čegeca  koji desetljećima čita, razgovara o literaturi, druži se s piscima, piše i tiska knjige, koji život i literaturu povezuje na sve načine na koje je to uopće moguće. Ne krije da je pritom nostalgičan. Dapače pri kraju zbirke zapisuje i s dovoljno bjeline okružuje stihove zbog kojih je vjerojatno i trebalo potegnuti do Sarajeva, stihove koji imaju snagu maksima: „Sve važno je nevažno“ i „Nostalgija je naša hrana.“

Kratka kava i žuti blok

Zbirka Cetinjski rukopis također je dvodijelna – sastavljena je od cjelina Nadnevnik i Novi prilozi za katalog banalnosti. Čim ju otvori, čitatelj opaža tipografski kuriozitet – naslovi tekstova prvoga ciklusa pisani su  malim slovima a stihovi verzalom, dok je u drugom ciklusu obratno. Načelno bi se moglo pretpostaviti da stihovi u verzalu ističu potencijalnu važnost rečenoga ili upućuju na pretjeranu glasnost. U Čegecovu je slučaju doduše prije riječ o urotničkom izigravanju te važnosti i glasnosti. On naime u verzalu „prepričava“ nekoliko običnih, ambijentalnih situacija. Primjerice pjesma „Trusno“ bilježi zgodu u kojoj se jedan kršni Crnogorac dječjim biciklom zabio u drugoga kršnog Crnogorca, a prijeteći sukob spriječio je treći pozvavši ih na hladno pivo. Budući da je pjesma pisana žurnalistički jasno, upravo ju tipografska dosjetka pretvara u tekst koji ne treba doslovno shvaćati i koji podriva kulturalne stereotipe o Crnogorcima.

Izd. Meandarmedia, Zagreb, 2020.

„Rezidencijalni“ karakter poezije u Cetinjskom rukopisu očituje se u iscrtavanju prostornih koordinata Cetinja i Crne Gore, a preko njih i uranjanjima u povijest prostora i mitologiju čojstva te epsku tradiciju koja je – kako svjedoči Čegecov lirski protagonist – još živa u različitim oblicima i dnevnim obredima.  U stihove se uz ostalo probijaju Lovćen, Virpazar, Rijeka Crnojevića, Podgorica, Žabljak, car Šćepan Mali, kotorska katedrala, cesta od Petrovca prema Baru, Njegoševa ulica, orao, Kiš i vladika. Cetinje pak biva portretirano u zadnjoj pjesmi prvog dijela zbirke naslova Plan grada. Protagonist grad u kojemu se obreo prikazuje kao grad u kojemu je vrijeme stalo, u kojemu se sve ravna spram bolje prošlosti. Pjesma iscrtava tlocrt grada pobrajajući samo zgrade i palače, ali tako da se spominje njihova funkcija iz vremena kada je Cetinje bilo prijestolnica (BIVŠE AUSTRO-UGARSKO POSLANSTVO/ BIVŠE FRANCUSKO POSLANSTVO/ BIVŠE BUGARSKO POSLANSTVO/ BIVŠE POSLANSTVO NJEMAČKO…).

U ciklusu Novi prilozi za katalog banalnosti lirski se protagonist okreće sebi. S jedne se strane predstavlja kao „čovjek koji je svakodnevno odlazio u shopping a ništa nije kupovao“, koji je stalno pio kratku kavu i pritom čitao knjigu, koji je hodao gradom i zapisivao u žuti blok, a s druge na različite načine osvještava da je svijet „napokon dospio do faze/ u kojoj je još samo novac/ sažetak svih ideologija i religija“. Pjesme te cjeline izrazito su angažirane, pjesnički jezik postaje jezik borbe, povišen je i jasan, iz njega kipte nezadovoljstvo, razočaranje i bijes. Čegec umjesto zamjenice ja počinje, i to relativno učestalo, koristiti zamjenicu mi, prisvaja si ulogu zastupnika onih koji ne pristaju na drastično zatiranje humaniteta. Taj povišeni govor, gotovo po inerciji, nastoji nešto pokrenuti. Ipak njegova sarkastična intonacija upućuje da je govoreći subjekt svjestan svoje nemoći, da mu je jasno da jedino može promijeniti vlastito raspoloženje, i to na lošije. Protest u Čegecovu slučaju nije pitanje izbora nego nužnost. Lijepo se poklopilo da je o Čegecovu lirskom angažmanu u poduljem pogovoru posvjedočio Miroslav Mićanović. Pjesnikove nedvosmislene dijagnoze (poput odlazimo bez države u/ druge države) pogovarač je eufemizirao obiljem „pitanja i odgovora kojih nema“. Nije nevažno naglasiti da iza pitanja Mićanović nije stavljao upitnike nego točke. Evo jednoga:

Što se može s poezijom koja vrluda u naizgled jednostavnom i prisutnom svijetu nesporazuma, ironične trusnosti i oksimoronskom, potencijalnom, verbalnom neprijateljskom prijateljstvu, za stolom, oko njega, ispod i iznad, izvan.

Iako se sarajevska i cetinjska zbirka Branka Čegeca osjetno razlikuju po tonu (u sarajevskoj preteže nostalgija, u cetinjskoj ironija i sarkazam), temeljno je iskustvo tih knjiga podudarno. Sam ga je autor podcrtao citiranim stihovima pjesme Satovi i sati. U oba slučaja Čegecov se protagonist zatekao u prostoru u kojemu je vrijeme stalo ili teče prema nekim prošlim, tuđim, u svakom slučaju njemu nepoznatim ritmovima. Pitanje je hoće li taj protagonist, kada – nakon triju iskustava izmještenosti – progovori iz matičnog prostora, uspjeti prepoznati svoje vrijeme i svoj ritam. Vjerujem da ni tom pitanju nije potreban upitnik.