Beethoven u sportskoj dvorani

Nakon što je u istom prostoru započeo sezonu ciklusom Kanconijer s Mahlerovom Simfonijom uskrsnuća, Simfonijski orkestar HRT-a 22. listopada nastavio je muzicirati u Maloj dvorani Doma sportova. Tom je prigodom otvorena orkestralna nova sezona koncerata poznata pod imenom Majstorski ciklus. Koncert klasične glazbe u sportskoj dvorani nije novost; ista se lokacija koristila i 2009, kada je dvorana Lisinski izbacivala azbest iz krovne konstrukcije; a u ovo pandemijsko doba, s takozvanim „novim normalnim“ ionako se više ničemu ne čudimo.

Simfonijski orkestar HRT-a uz maestra Enrica Dinda u širokoj “sigurnoj” pandemijskoj dispoziciji / Snimila Marija Štilinović / HRT

Velika dvorana Lisinski do studenoga nije otvorila svoja vrata za događaje, zbog obnove od potresa, a koncertna je sezona negdje morala krenuti, jer – glazba je nezaustavljiva, kao i ljudska prirodna potreba za njom kao životnim poticajem i utjehom u ovim teškim vremenima. Dok je možda osjećaj sjedenja u sportskoj dvorani na orkestralnom koncertu prožet nelagodom zbog loše akustike i nužna za klasiku uvijek pogubna ozvučenja, ima tu i prednosti: publika iz gledališta smještena na tribinama bolje vidi reljef orkestra, lakše prati sve orkestralne dionice, točno vidi tko što svira. Uz to iz praktičnih razloga u startu se tu ukida nužnost klasičnog dress codea, pa je poželjno da svatko dođe u što opuštenijem izdanju, pa čak i u trenirci i tenisicama, kako bi lako bez muke prošao visoke stepenice uzdignutih tribina nad orkestrom smještenim u parteru. Tako ni naš osobni iskaz doživljaja poput njihanja ili cupkanja u ritmu glazbe nije zabranjen, štoviše, dobrodošao je kao simpatična vedra kulisa i kontrapunkt ozbiljnosti epidemioloških propozicija u obliku međusobnih udaljenosti kako između glazbenika, tako i posjetitelja.

Korona na sreću nije omela Simfoničare da se u zakašnjeloj inačici ipak posvete 250. obljetnici rođenja Ludwiga van Beethovena s programom koji je u prvom dijelu donio solističku dramu, a u drugome njegovoj publici toliko potrebnu vjeru u bolje sutra. Bio je to prvi susret naših Simfoničara i njihova šefa dirigenta, Talijana Enrica Dinda, otkako je u ožujku prekinuta protekla sezona. Njihov je posljednji koncert bio u veljači, a ovaj je uslijedio dakle nakon gotovo devet mjeseci. Zato to možda u kvalitativnom pogledu nije bio Beethoven na kakva smo navikli u idealnim uvjetima dvorane Lisinski, nedostajalo mu je žara i energičnosti, ali opet, orkestraši su pod znalačkim vodstvom Dinda stvorili dobru pratnju vrhunskoj solističkoj dionici. Betovenovska je fraza i žustrina progovorila svakako kroz violinu solo u rukama svjetski poznata ruskog virtuoza Sergeja Krylova.

Nakon Londonske, Dresdenske, Moskovske i Sanktpeterburške filharmonije iz proteklih sezona, na početku ove taj je iznimni glazbenik srčanom muzikalnošću počastio naš orkestar. Nakon senzacionalne izvedbe solističkog koncerta uslijedio je i dodatak s porukom: ne slučajno, baš 4. stavak naslova Furije iz 2. sonate za violinu solo koju je autor, belgijski skladatelj Eugene Ysaÿe početkom 20. stoljeća posvetio kolegi i prijatelju, violinistu Jacquesu Thibaudu. Kako smo ubrzo mogli čuti, tu autor citira temu gregorijanskog korala srednjovjekovne himne Dies irae, Dan gnjeva, koji u izvorniku iz 13. stoljeća opisuje sudnji dan, „posljednju trubu koja poziva duše pred prijestolje Božje, odakle će dobri biti spašeni, a zli protjerani u vječni plamen”. Bio je to njegov komentar na situaciju u kojoj se našao u Zagrebu, ali je posvećenošću interpretaciji i nebeskim tonom violine solo u golemom prostoru svima nama dao onu potrebnu utjehu glazbe.

Simfoničari su se tu mogli nekoliko minuta odmoriti i uživati u uživljenoj izvedbi istinskoga svjetskog virtuoza, da bi na koncertu bez stanke odmah uslijedila Beethovenova 6. simfonija u F-duru, op. 68, nadimka Pastoralna. Nije slučajno violinski koncert na istom programu sparen s tim djelom jer su oba nastajala u istom razdoblju stvaranja, kada je Beethoven nakon teške stvaralačke krize na kraju ipak prihvatio svoju gluhoću (prethodno je prolazio kroz tešku depresiju sa suicidalnim mislima) i proživljavao novi kreativni uzlet. O tome je osobito vedrim temama posvjedočila najsvježija i najpozitivnija od svih njegovih devet simfonija, čiju svjetlost ozračja potvrđuju i naslovi pojedinih stavaka. Rezultat skladateljeve borbe s unutarnjim demonima bilo je djelo s optimističnim glazbenim prizorima prirode i sela u dojmljivoj izvedbi punoj entuzijazma i neskrivena zadovoljstva. Sreća i zadovoljstvo prigodom ponovnog susreta orkestra i dirigenta preneseni su i na publiku, bilo onu u dvorani, bilo onu uz radiotelevizijski prijenos.