Bard javnog i političkog života

Bila bi prava majstorija napisati suhoparni nekrolog o Slavenu Letici. Hrvatski ekonomist, sociolog, publicist i političar osebujnošću je mogao probiti sve ograde ljudske formalnosti, a stilom je rušio svaku pomisao na suhoparnost. Tako je bilo i prilikom prvog susreta koji je autor ovog teksta imao sa Slavenom Leticom. Bilo je to u vrijeme burnih rasprava euroskeptika i eurofila o hrvatskom članstvu u Europskoj Uniji. Letica je tada bio nezavisni zastupnik Hrvatskog sabora na listi Hrvatske stranke prava (HSP), a autor student na Fakultetu političkih znanosti.

Predavanje koje smo priredili na fakultetu trebalo je biti na visokoj razini, s tadašnjim ministrom vanjskih poslova, no u posljednji trenutak ministar je morao otkazati i poslao je zamjenicu. Letica je odmah komentirao da takav čin nije na razini jednog ministra, jer država se prije svega mora brinuti o budućim generacijama, u ovom slučaju politologa i novinara. Razgovarali smo potom u više navrata, ponekad kurtoazno, a ponekad dubinski, a svemu tome nije nedostajalo ni ekscentričnosti. Za vrijeme kampanje za predsjednika 2005. predao mi je Letica cijeli paket poštanskih maraka sa svojim likom u banskoj odori, kako bi se to podijelilo među studentima.

Hrvatski javni prostor ostao je bez prepoznatljiva političkog komentatora / Snimio MIRKO CVJETKO

Predanost akademskom radu

Letičina predanost akademskom radu i korektnom znanstvenom i studentskom djelovanju bila je uvijek među prioritetima njegova javnog djelovanja. Nastupao je oštro protiv znanstvene nedoličnosti, posebno protiv izmišljanja ili krivotvorenja istraživačkih rezultata, sterilnosti, lijenosti i nesposobnosti znanstvenika, eksploatacije ili sprečavanja profesionalnog razvoja mlađih kolega, unajmljivanja gostiju-pisaca i pisaca-duhova, cjelovitog i mozaičkog plagiranja, počasnih autorstava, nevidljivih krađa i otimačina tuđih ideja tijekom procesa recenziranja i mentorstva, nepotizma, sukoba interesa i korupcije u istraživanjima i nastavi. Sve su to bolesti našeg i inozemnog akademskog svijeta protiv kojih se Letica čvrsto i ustrajno borio, tražeći redefinicije statuta i kodeksa, ali i otvoreno govoreći protiv izrazitih oblika znanstvene nedoličnosti i pozivajući na „znanstvenu lustraciju“. U studentskim prosvjedima Letica je vidio sazrijevanje generacija i otklon od skepticizma kao bolesti suvremenoga društva. Pozivao je da se s bolonjskim sustavom visokog obrazovanja motiviraju najbolji nastavnici, protiv prosječnosti, mediokriteta i uravnilovke.

Kod Letice nije bilo znanstvenog elitizma. Dapače, u svojim sociološkim opažanjima volio je iznositi primjere malih mjesta, čemu zasigurno pridonosi i njegova cjeloživotna poveznica s rodnim mjestom, dalmatinskim zaseokom Letišće kraj Podgore. Tamo je rođen 28. lipnja 1947. S dvije i pol godine ostao je bez oca, pa se često šalio da je bio devijantna osoba jer ga nitko nikada nije tukao. Bio je uzoran školarac u Podgori i Makarskoj, koji se bojao poskoka, zmija koje su u davna vremena znale prespavati u dalmatinskim kućama. U vojsci je počeo nositi brkove, koji su postali nezamjenjivim znakom Slavena Letice.

Sudjelovao je u studentskim demonstracijama 1971, gdje je bio sudionikom i fizičkih okršaja s jugoslavenskom milicijom. Kao vrlo aktivan student, vodio je i studentsku delegaciju u Brno i Bratislavu nakon gušenja Praškog proljeća, pa je u jednom studentskom baru dočekao i pad komunističkog vlastodršca Alexandera Dubčeka. Iako se skanjivao svih oblika fizičkih obračuna, ipak se okrenuo borilačkim sportovima, te je s bivšim hrvatskim predsjednikom Stjepanom Mesićem trenirao nanbudo.

Letica je bio i ostao prije svega intelektualac, unatoč brojnim javnim dužnostima. Doktorat je stekao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu 1983. s temom Faktori rasta (1960–1981) i mogućnosti racionalizacije zdravstvene potrošnje u SR Hrvatskoj, a već godinu poslije objavljuje prvu od mnogih knjiga, Kriza i zdravstvo, s kojom započinje cjeloživotno bavljenje sociologijom zdravstva. Krizu je uvijek opisivao kao priliku, pa je tako i nastupao prilikom svake promjene i krize koja je zadesila Hrvatsku. Poseban položaj intelektualca u tom okviru opisao je u knjizi Intelektualac i kriza iz 1989.

U tim mislima provlačilo se njegovo veliko međunarodno iskustvo. Letica je radio za UN-ovu Svjetsku zdravstvenu organizaciju, a projekti su ga odveli u gotovo sve europske zemlje, Indiju, Filipine, Kinu, Tajland, Egipat, Pakistan, Sudan i Burmu. Otuda je crpio ne samo znanja o menadžmentu u zdravstvu, zdravstvenoj organizaciji i ekonomiji zdravstva nego i eruditske sposobnosti usporedbe raznih svjetskih civilizacija i njihova pristupa općoj teoriji organizacije.

Možda je upravo ta međunarodna aktivnost potaknula Leticu da se počne baviti politikom. Kasnih 1980-ih promišljao je različite reforme i oblike državnog ustroja kad je bilo očito da socijalistička Jugoslavija neće moći izdržati svoje jednostranačje. Počeo je pisati kolumne, pojavljivati se u javnosti, a tako se povezao i s Hrvatskom demokratskom zajednicom. Zanimljivo, zazirao je od političkih stranaka, smatrajući stranačke političare zarobljenicima stranačke stege.

Promicanje hrvatskog
duha

Čak i kad je bio dubinski vezan uz stranke, nastojao je očuvati neovisnost. Od svibnja 1990. do ožujka 1991. bio je prvi osobni savjetnik predsjednika Franje Tuđmana. Na toj poziciji ostvario je mnogo utjecaja jer je izravno sudjelovao u stvaranju i organiziranju hrvatske države. Osmišljavao je ključne hrvatske državne institucije, savjetovao predsjednika o načelima za Ustav, a sudjelovao je i u stvaranju hrvatske valute, koja se svojedobno trebala zvati jadran. Liberalni prvaci hrvatske javnosti zamjeraju mu što je napisao tekst Vještice iz Rija, u kojem je optužio nekoliko novinarki i feministica za protuhrvatsko djelovanje. Poslije su one dobile sudsku presudu i odštetu.

Letica je napustio Pantovčak kada mu je, prema njegovim riječima, predsjednik Tuđman pokazao geografske i političke karte za podjelu Bosne i Hercegovine u pregovorima održanim sa srbijanskom stranom u Karađorđevu. Ipak, i dalje je poštovao Tuđmana i njegovo djelo. Te prve dane hrvatske moderne državnosti pretočio je u svoje cijenjene knjige kao određen testament tog vremena: Četvrta Jugoslavija (1990), JNA – rat protiv Hrvatske (1991), Izvori velikosrpske agresije (1991) i Obećana zemlja: politički antimemoari (1992).

Politika mu je postala strast, ali ne kao larpurlaristička djelatnost, već kao medij za prosvjećivanje birača. Kao nezavisni kandidat, Letica se kandidirao na predsjedničkim izborima 2000. (kada je prvi počeo slati mladima predizborne kampanje putem elektronske pošte) i 2005. Nije uspio ući u drugi krug, ali je pitanje je li uopće imao takvu namjeru. Više se zalagao za slanje svoje poruke, a nije birao način da to i ostvari.

Svakako najpoznatiji i najekstravagantniji, pa čak i senzacionalistički način, bila je njegova kampanja u kojoj se pojavljivao u odori bana Josipa Jelačića. No njegove su poruke bile ozbiljne. Smatrao je da su sama priroda antikomunističke revolucije (kako je to sam nazivao, demokratskog prevrata), rat, okupacija i oslobađanje zemlje, ali i način selekcije političke elite i državnog vodstva, bile prepreke bržem razvoju demokracije u Hrvatskoj. Nacionalno jedinstvo nastalo između 1990. i 1995. nisu u njegovim očima bili iskorišteni kao pozitivna energija za ostvarivanje gospodarskog i demokratskog razvoja, već su do 2001. bili preokrenuti u stanje masovne apatije, beznađa i tjeskobe.

Letica je bio nacionalist posebnoga tipa, misaono-pneumatološkog određenja, jer je umjesto demokratskog političkog poretka kao vrhunca „demokratskog prevrata“ zahtijevao stvaranje eksperimentalnih misli, odnosno hrvatskoga duha, koji bi trebao postati temeljem novoga nacionalnog konsenzusa, gospodarskog, društvenog pa i sama demokratskog razvoja. Nije jasno je li se šalio ili je ozbiljno mislio da se takav hrvatski duh ne može iznaći u nastalom političkom poretku, već u prosvijećenu i strogim mandatom ograničenu apsolutizmu. No hrvatski je duh promicao i dalje, posebno biranjem u Hrvatski sabor na listi Hrvatske stranke prava i Zagorske demokratske stranke kao neovisni kandidat (poslije je napustio taj stranački klub).

Kritike je dobro prihvaćao, još je bolje na njih odgovarao, a britkost političkog izričaja i nemala ironija posebno su vidljivi u knjizi Političko pleme (1998/99) i Politički sasvim nekorektno (2015). Napisao je još političkih i znanstvenih knjiga, a ostao je i čest gost raznih emisija. Njegova posebnost, otvorenost i druželjubivost vodila ga je od Dnevnika HRT-a do marginalnih emisija poput Noćne more ili internetskih podcasta, mahom desne političke orijentacije. Smrt Slavena Letice ostavlja hrvatski javni prostor bez prepoznatljiva političkog komentatora, kojemu je politička korektnost bila stvar kukavičluka, a otvorenost izraz intelektualnosti.