Antika i mi: gipsani odljevi i videoigre

Nedavno sam u razgovoru s Magdalenom Getaldić iz Gliptoteke Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti doznao zanimljiv podatak u vezi s arhitektonskim konceptom zgrade Filozofskog fakulteta i gipsanim odljevima koje je prije više od stotinu godina sveprisutni Izidor Kršnjavi naručio za potrebe Likovne akademije u Zagrebu. Riječ je o kopijama jednog od najpoznatijih spomenika antičke umjetnosti, unutrašnjeg friza s Atenina hrama (Partenona) na atenskoj akropoli, pripisana Fidiji, najvećemu grčkom kiparu klasičnog doba. Navodno je u izvornom projektu zgrade, izvedene početkom 60-ih godina prošloga stoljeća, duljina bočnih krila namjerno podešena duljini gipsanoga friza koji je na Filozofskom fakultetu našao svoje konačno utočište.

Kolegica Getaldić, koja trenutno dovršava doktorsku disertaciju s temom antičkih i srednjovjekovnih odljeva Gliptoteke u europskom kontekstu, nije mi mogla potvrditi točnost takve pretpostavke, a arhitekt Božidar Tušek, koji je projektirao zgradu, umro je 1998. No činjenica je da još i danas, nakon preuređenja zgrade početkom novoga stoljeća, isti gipsani odljevi i dalje ukrašavaju zidove fakulteta. Kao profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti na tom fakultetu, često zastanem pred njima, zamišljajući originale, danas najvećim dijelom u British Museumu u Londonu, pa pomislim kako mora da su djelovali na Atenjane kada su ih prvi put vidjeli dovršene, oko 435. pr. Kr., u vrijeme koje je po vodećemu atenskom političaru toga doba prozvano Periklovim dobom.

Kentauromahija, borba između Lapita i pijanih kentaura (odljev u zgradi FFZG-a)

Snimio MIRKO CVJETKO

Čaroban je to prizor i naš je fakultet s pravom ponosan na svoju zbirku antičkih odljeva. Zato se i začudim svaki put kada vidim studente kako nezainteresirano prolaze kraj njih. Kada im postavim pitanje što ti reljefi prikazuju, često se iščuđavaju, kao da je riječ o kosturu koji je u tom trenu ispao iz ormara. Svjesni su da su ih već negdje susreli, u srednjoškolskim udžbenicima likovnog odgoja ili povijesti, na televiziji, u nekom muzeju ili na nekom plakatu, ali nerazumijevanje njihova sadržaja čini ih praktički nevidljivima.

Izgled bogova

Nije to nikakvo pretjerivanje, već jedna od temeljnih zakonitosti našeg pogleda; povjesničar umjetnosti Heinrich Wölfflin prije stotinu godina ustvrdio je da doista vidimo samo ono što prepoznajemo. Pogrešno je misliti da naše oko razumije sve što vidi, kaže i Erwin Panofsky, poznati ikonolog, jer svaki je pogled kulturno uvjetovan i ovisi o naobrazbi i kulturnoj spremi promatrača. To je jednostavan poučak: što više znamo, to više vidimo. Isto vrijedi i za klasičnu glazbu: što je više slušamo, to više tonova čujemo.

Volio bih da svaki student povijesti umjetnosti i drugih humanističkih disciplina na našem fakultetu, koji je na početku svoga studija prolazio kraj odljeva partenonskoga friza bez zastajkivanja, na kraju svoga studija zna – i pamti – da ti reljefi prikazuju Panatenejsku povorku, sveti festival posvećen Ateni Parthenos, tijekom kojega bi kroz grad bio nošen ogrtač (peplos) koji su atenske djevice istkale za kip božice, visok dvanaest metara, koji je Fidija izradio od zlata i bjelokosti. Fidija je napravio i kolosalni kip u Zeusovu hramu u Olimpiji na Peloponezu, koji je utjelovio ideju vrhovnoga božanstva u toj mjeri da je jedan rimski vojskovođa, ušavši u hram, izjavio da sada napokon zna kako bog doista izgleda.

Znaju li studenti Filozofskog što predstavlja friz na fakultetu? / Snimio MIRKO CVJETKO

Volio bih i da naši studenti znaju da reljefi s čudnim bićima – napola ljudi, napola konji – prikazuju Kentauromahiju, borbu između Lapita i pijanih kentaura, jednu od onih arhetipskih mitoloških slika kroz koje su Grci doživljavali pobjedu reda nad kaosom i civilizacije nad barbarstvom. Isto možemo reći i za prizore Gigantomahije, Amazonomahije i Trojanskoga rata koji su, zajedno s Kentauromahijom, ukrašavale vanjski (dorski) friz Atenina hrama.

Zapravo, u trenutku kada su arhitekti Iktin i Kalikrat dovršili hram, a Fidija i njegovi pomoćnici reljefe unutrašnjeg i vanjskog friza, atenska je Akropola već gotovo pola stoljeća bila hrpa ruševina, namjerno ostavljena da bude podsjetnik na ratna razaranja iz 480. godine, kada su Perzijanci zauzeli i spalili Atenu. Bilo je to nakon što je perzijska vojska skršila otpor spartanskoga kralja Leonide i njegovih tristo odabranih ratnika te kroz Termopilski klanac – gdje su i danas izvori tople vode po kojima je klanac dobio ime – prodrla sve do Atike.

Prema grčkome povjesničaru Herodotu, koga Ciceron zove „ocem povijesti“, perzijski je kralj Kserkso, siguran u pobjedu, dao iz domovine dopremiti veliki mramorni prijestol, s kojega je, s uzvisine povrh mora, promatrao sraz svoga brodovlja s atenskim u Salaminskom tjesnacu, dok su Atenjani istu bitku promatrali s otoka Egine, na koji su se sklonili pred dolaskom neprijatelja.

Atena je nadvladala, a Kserkso ponižen otišao kući, ostavljajući za sobom svoju vojsku na čelu s Mardonijem, koji je godinu poslije izgubio bitku i glavu kod Plateje, gdje su se Grci, prvi put u povijesti, zajednički oduprli neprijatelju. Herodot kaže da je to najzapadnija točka u Europi do koje su Perzijanci stigli, podsjećajući nas da već u njegovo doba Europa živi u svijesti kao svojevrsna ideja cjeline koja nije samo zemljopisna odrednica, već u sebi utjelovljuje vrijednosti suprotstavljene istočnjačkom despotizmu.

Kada je polovicom 5. stoljeća Periklo uvjerio Atenjane da Akropolu treba nanovo izgraditi, da obnovljena bude odraz atenske moći i sjaja, spomenik gradu i demokraciji, započeo je veliki projekt obnove koji će potrajati desetljećima, pa i stoljećima. Partenon i njegovi reljefi trebali su čitavome svijetu predočiti veličinu žrtve koju je atenski narod podnio za slobodu čitave Helade. Neki misle da stotinu devedeset i dva mlada naga konjanika u Panatenejskoj povorci predstavljaju heroje poginule 490. godine u bitci kod Maratona, kada su se Atenjani, bez pomoći drugih Grka, prvi put sukobili s Perzijancima i natjerali ih u bijeg.

Umjetnička djela – nositelji kolektivnog pamćenja

Ta je pobjeda Atenjanima oduvijek bila posebno draga, ali Fidijini reljefi nisu historijski prikazi stvarnih bitaka, niti su trebali poslužiti za uzdizanje pojedinca, kao što će biti slučaj s trijumfalnim spomenicima u Rimu. U svijesti onodobnih Atenjana sukob s nadmoćnim neprijateljem s Istoka nije bio običan rat, već borba razuma protiv fanatizma, civilizacije protiv kaosa. Uostalom, tako je bio prikazan i u filmu 300, koji je ne tako davno bio veliki hit u kinima, a koji je dio kritičara prepoznao kao aluziju na tada aktualan sukob Zapada i Istoka – američki napad na Irak Sadama Huseina.

U svakom slučaju, reljefi s prikazom Panatenejske povorke utjelovljuju ono što se iz današnje perspektive može učiniti kao atensko političko čudo – ideal demokracije, na način kako su je shvaćali Atenjani svoga vremena. Na nezaboravni način opisao ga je Tukidid, u govoru što ga je Periklo Ksantipov održao na odru Atenjana poginulih u prvoj godini Peloponeskoga rata i koji je ostao klasična apologija demokracije sve do naših dana.

Govoreći o dvjema obljetnicama zapravo govorimo o nasljeđu antike koje daleko nadilazi spomen bitaka i ratova. To je prije svega poziv da ne dopustimo da važan dio naše zajedničke povijesti nestane u moru obrazovnih reformi koje se valjaju slijeva nadesno, a koje sve manje promiču humanističke zasade europske kulture

Siguran sam da ga je Vlado Gotovac imao na umu 30. kolovoza 1991. kada je ispred komande 5. vojne oblasti na Krešimirovu trgu održao vjerojatno najpoznatiji govor u novijoj hrvatskoj povijesti: „Ali ovi ovdje nemaju od čega umrijeti, jer nemaju ni dostojanstva, ni ljubavi“. Sličnost s Tukididovim govorom nije slučajna; naposljetku, i on je govorio o demokraciji i tiraniji.

Gipsani odljevi na našem fakultetu s Partenona u Ateni u neposrednoj su vezi, dakle, s pobjedama nad Perzijancima koje su obilježile atensku i grčku povijest 480. godine. Kada danas obilježavamo dvije i pol tisuće godina od tih događaja, to je zato što vjerujemo da su umjetnička djela, jednako kao i povijesni događaji koji su ih nadahnuli – posredno ili neposredno – nositelji kolektivnog pamćenja ne samo grčkog nego svih europskih naroda. Svaki student na našem fakultetu – kao i svaki poznavatelj umjetnosti i svaki obrazovani čovjek – morao bi znati zašto se generacijama trudimo sačuvati sjećanje na antiku. Nije to samo zbog zlatnog reza, proporcija i kanona, koje su grčki umjetnici smislili da bi iz ekstrakta prirode dobili formulu za savršeno, idealno tijelo, za koje svi znamo da u stvarnosti ne postoji.

Doista, danas više ne vjerujemo, kao Giuseppe Batista Armenini u 16. stoljeću, da se umjetnik postaje isključivo vježbajući na odljevima antičkih skulptura, niti da je antika jedino mjerilo dobra ukusa kao što je mislio Johann Joachim Winckelmann, kada je u svome izvanredno utjecajnu djelu Razmišljanja o nasljedovanju grčkih djela u slikarstvu i kiparstvu iz 1755. zapisao: „Jedini način da postanemo veliki jest da oponašamo Stare (Grke, op. pr.). Ono što su rekli za Homera, odnosno, da mu se dive oni koji su ga dobro upoznali i zavoljeli, vrijedi isto tako za umjetnička djela iz antike, posebno za Grke. Treba ih poznavati, kao što poznajemo svoje prijatelje, i tada ćemo Laokonta smatrati jednako jedinstvenim kao i Homera.“

Prikaz Panatenejske povorke na reljefu, svetog festivala posvećena Ateni Parthenos u zgradi FFZG-a / Snimio MIRKO CVJETKO

Laokont je, nota bene, još jedno veliko kiparsko djelo iz antike čiji odljev krasi naš fakultet, što govori ponešto i o Winckelmannovu utjecaju na modu odljeva koji su preplavili europske akademije u 19. stoljeću i utjecali na odluku Kršnjavoga da ih nabavi za glavni grad Hrvatske. Štošta, dakle, možemo pripisati ukusu ranijih generacija, s kojima se ne moramo u svemu složiti. Ali pojam čovjeka kao mjerila svih stvari, uzora po kojemu je napravljen i lik boga, naslijedili smo od antike i to je nasljeđe upisano u samu srž našeg, europskog identiteta i spoznaje. Uostalom, Krista „prepoznajemo“ u slikama i kipovima ne zato što je nastao po uzoru na Jahveov lik – judaizam ne poznaje, niti priznaje svete slike, dapače, druga od deset zapovijedi strogo ih zabranjuje – već zahvaljujući kipovima Zeusa, Apolona ili Dioniza. Da nije ostavštine helenizma, starozavjetni ikonoklazam bio bi prihvaćen i u kršćanstvu, kao što se kasnije dogodilo u islamu.

Novi serijal PlayStation igre Assassin’s Creed (Odyssey) tematski je posvećen antici i Peloponeskom ratu

Koncept prema kojemu je umjetnost pozvana da nas pouči i da oponašajući slavne uzore progovori o vrlinama i idealima kojima treba težiti za dobrobit pojedinca i zajednice, kako je Aristotel vidio smisao tragedije, također smo naslijedili od antičke Grčke. Moramo li govoriti o drugim darovima kojima nas je obasula: filozofiji, empirijskom istraživanju, medicini, inženjerstvu, sportskim natjecanjima, demokraciji?

Materijalizam 20. stoljeća vs. drevna remek-djela

Opetovano se susrećem sa studentima koji s pravom postavljaju pitanje zašto bismo se uopće trudili doznati tko su ti muškarci i žene i što je smisao prikaza povorke na frizu koji se protezao duž sve četiri strane unutrašnjeg svetišta hrama na atenskoj akropoli. Je li stvarna ili zamišljena, plod iskrena domoljublja ili spretna ideološka manipulacija koju je osmislio Periklo, maska za (ne)prikriveni imperijalizam i rasizam? Jesu li atenski mladići doista bili tako neprijeporno lijepi, a stariji muškarci tako mudri, kakvima ih prikazuje Fidija? Ako je to vrhunac, zašto je uloga žena u povorci tako neznatna? Gdje su djeca? Nismo prvi koji ih dovodimo u pitanje. Nadrealisti su im se podrugivali, ali oni su se rugali svemu, ne prezajući ni od samoubojstva.

Guillaume Apollinaire, veliki pjesnik francuske moderne i Picassov prijatelj, u Zonama kaže da mu je dozlogrdjelo živjeti „među svim tim grčkim i rimskim starinama“. „Bježi, druže, Stari svijet ti je za petama!“ vikali su studenti na pariškim ulicama u svibnju 68’, bježeći ispred policije. Materijalizam 20. stoljeća pretvorio je drevna remek-djela u ukrase ispražnjene od značenja – u igračke, reklame, plakate, turističke suvenire, riječju, simbole novoga, potrošačkog doba. Vrag nosi Pradu, ali ni Nika sa Samotrake nije daleko.

Usprkos svemu, nemoguće je zaobići činjenicu da je antika poput genetskoga koda upisana u DNK zapadne civilizacije, koja se u proteklih pet stoljeća proširila na sve dijelove svijeta. Ali postupna relativizacija važnosti antičke i humanističke baštine u današnje vrijeme i sve veći naglasak na tzv. STEM-područjima u suvremenim obrazovnim reformama – a nedavni razgovori oko proračuna za istraživačke projekte na razini EU potvrđuju naše bojazni – nameće nam stalni napor u očuvanju te svijesti.

Tim prije što antička baština – grčki i latinski jezik – čine zajedničku matricu na kojoj je nastao europski ideal i poveznicu među različitim europskim narodima, kako nas podsjeća povjesničarka Jacqueline de Romilly iz Francuske akademije u raspravi o temi obrazovne reforme u Francuskoj. Uostalom, sjetit ćemo se da je latinski jezik u službenoj uporabi u Hrvatskoj sve do 1847. godine, ali i da je velik dio hrvatske književnosti ranijih stoljeća pisan na latinskome (i još uvijek velikim dijelom nepreveden)!

Zabrinuta za sudbinu klasičnih jezika, nužnih za istinsko poznavanje antičke kulture i njezinih kasnijih metamorfoza, Jacqueline de Romilly ukazuje na neobičan paradoks našeg vremena: smanjeni interes za njih u školama ne odgovara onomu koji za antiku pokazuju suvremeno izdavaštvo ili filmska industrija. Doista, unatrag dvadeset godina, mitološki junaci i antička povijest doživljavaju procvat, makar i u izdanjima prilagođenima mediju stripa i filma, koji su često tek daleka jeka Gustava Schwaba i njegovih Najljepših priča klasične starine.

Videorekonstrukcije povijesti

U posljednje vrijeme stiže nam neočekivana pomoć, u obliku videoigara. Bio sam fasciniran kada sam prvi put na PlayStationu vidio novi serijal igre Assassin’s Creed, pod naslovom Odyssey. Popularna igra, koja postoji gotovo dva desetljeća, već je obradila različita povijesna razdoblja (primjerice, Aleksandriju i Egipat u doba Kleopatre i Julija Cezara, Firencu u 15. stoljeću, Pariz u vrijeme Francuske revolucije), a u posljednjem serijalu okrenula se antičkoj Grčkoj u vrijeme Peloponeskog rata (431–404). Igra je nadahnuta povijesnim činjenicama, događajima i protagonistima i popraćena fascinantnim animiranim dekorom, pri čemu do izražaja dolazi ozbiljan istraživački pristup svim oblicima antičkog života – od kućanstva i obične svakodnevnice, do ulice i urbanog života, arhitekture hramova, umjetničkih djela, političkih i filozofskih rasprava i religijskih rituala.

Svaki novi serijal igre kao da se natječe koji će biti vjernija rekonstrukcija povijesnoga konteksta u kojemu se radnja događa. Primjerice, onaj iz vremena Francuske revolucije uključuje i detaljan snimak katedrale Notre-Dame, od tla do krova, prema kojemu bi vjerojatno bilo moguće napraviti rekonstrukciju čitave građevine. Posebni dodatak posljednjem serijalu, na koji imaju pravo svi koji su legalno kupili igru, izvanredni je obrazovni priručnik koji nas uvodi u najvažnije aspekte života u Grčkoj toga vremena: povjesničar Herodot vodi nas u obilazak bojnoga polja na Maratonu i objašnjava tijek bitke; Periklova priležnica Aspazija (koja podsjeća na mladoliku Helen Mirren) upoznaje nas s načinom na koji funkcionira atenska demokracija; poseban prilog govori o nastanku i razvoju grčke tragedije itd.

Sve to popraćeno je brojnim fotografijama i opisima pojedinih spomenika ili predmeta karakterističnih za određenu temu, umjetničkih djela izloženih u svjetskim muzejima, spoznajama prikupljenim u razgovoru sa stručnjacima – podatak s najavne špice navodi da je priprema posljednjeg serijala trajala pune četiri godine! U ponudi za sudionike igre uključen je i kviz, koji nakon svakog tematskog kruga omogućava provjeru usvojenog znanja. Riječ je o novom pristupu, u novom mediju, koji kombinira animiranu sliku i filmski prosede s razgranatom mrežom ponuđenih zadataka, od kojih svaki sadrži niz relevantnih informacija i pridonosi boljem poznavanju vremena i prostora u kojima se odvija radnja. Ako je dinamična akcija u kojoj protagonist stalno savladava nove prepreke osnovni sadržaj igre, didaktički je aspekt itekako prisutan, pa tako nakon virtualnog obilaska Atene s Aspazijom doista postajemo svjesni u kojoj je mjeri antička Grčka „oblikovala našu civilizaciju i još utječe na svijet“.

Antika u genetskom kodu zapadne civilizacije

Istina, dvadeset i pet stoljeća zapadne civilizacije i umjetnosti jedva da se približava trajanju nama poznate drevne egipatske kulture. Ta nas činjenica upozorava da antiku ne smijemo promatrati samo iz kuta njezinih europskih nasljednika. Jer europocentrizam, volja za moći, za dominacijom nad čitavim svijetom, iz kojih su između ostalog rođeni muzeji kao hramovi kulture i trijumfalni izraz europske nadmoći, ali i kolonijalizam i rasizam, također su proizvod antičkog uma. Antički čovjek, Aristotel to potvrđuje, shvaća sebe kao pripadnika kulturne elite, otok civilizacije koji oplakuje more barbarstva. Iz toga svijeta isključeni su svi koji nisu Heleni ili nisu dovoljno helenizirani, svi koji ne govore grčki ili u najmanju ruku latinski, svi koji ne poznaju Ilijadu i Odiseju, svi koji ne žive prema zakonima koje su zacrtali zakonodavci od Solona nadalje.

U temeljima antičke misli upisana je razlika između mi i oni, odnosno nas i njih, dvaju svjetova odvojenih nepremostivim jazom prirodne nadmoći jednih i nedostacima (tjelesnim i duhovnim) drugih. Izvan nas je kaos, strah od kojega je upisan u pore antičkog čovjeka, utjelovljen u borbi antropomorfnog Lapita i kentaura (čovjeka-konja). Trebamo li se čuditi da je i nacizam prihvatio antičku ideju o savršenstvu duha i tijela, ali u novom, rasnom ruhu, koji će ponajbolje utjeloviti Trijumf volje, film Leni Riefenstahl iz 1935? Sve je to točno. Ali veliki švicarski povjesničar Jacob Burckhardt upozorio nas je na „veličinu obaveze prema prošlosti, kao duhovnog kontinuuma koji spada u našu najvišu duhovnu imovinu…

Odnos svakog stoljeća prema tom nasljeđu već je sam po sebi spoznaja, to jest nešto novo, što će sljedeće pokoljenje opet proizvesti u nasljeđe, kao nešto što je postalo povijesno, to jest prevladano“. Čuvanje sjećanja (devoir de mémoire) i kreativni odnos prema antičkoj baštini – primjer čega je i navedena igra – moraju stoga biti shvaćeni kao zajednička misija u kulturi i obrazovanju, dio napora koji svi moramo uložiti u ostvarenje ideje zajedničkog doma ravnopravnih i slobodnih europskih naroda. A pojam slobode, nama tako drag iz Gundulićevih stihova, nezamisliv je bez grčkog doprinosa i sjećanja na davne događaje iz 480. godine. Vjerujem da su mnogi, u jesen 1991, prateći događaje u Vukovaru, pomislili na Termopilski klanac, na Leonidu i njegove Spartance. Znam da ja jesam.

Paul Valéry sažeo je istu tu misao u nekoliko stihova koji danas krase zgradu Muzeja čovjeka u Parizu, a koje volim ponavljati studentima: „O onome koji prolazi ovisi da li sam grob ili riznica, da li govorim ili šutim. O tebi, prijatelju, sve ovisi. Ne ulazi bez žudnje.“ N’entre pas sans desir.