Žena je nositeljica cijele kuće

Natječaj za suvremeni dramski tekst što ga je Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu pokrenulo u studenome 2019. okončan je izborom najboljega teksta između 166 pristiglih dramskih tekstova, drame Gdje se kupuju nježnosti nagrađivane pjesnikinje Monike Herceg. Jednoglasna odluka žirija, tj. ocjenjivačkoga suda Drame HNK-a koji su činili intendantica Dubravka Vrgoč, ravnatelj Drame Ivica Buljan i dramaturginja Mirna Rustemović objavljena je na konferenciji za medije 14. listopada u svečanom ozračju u foajeu na prvom katu toga kazališta.

U obrazloženju uz nagrađeni tekst stoji:

Svojom strukturom, brojem dramskih osoba i kompleksnim stilom prikladan je za izvođenje na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.

Tekst Gdje se kupuju nježnosti prelazi put od bijesa, nasilja riječima i žestokih emocija do mirenja sa životom i razumijevanja, shvaćanja bez osude. Prvi prizori puni su gnjeva, oštrih replika, pobune i svađa. Nakon drugog prizora mijenja se osnovni ton drame, likovi i njihove sudbine razlijevaju se jedni preko drugih, da bi se na koncu opet jasno razgraničili, fokusirajući se na K i njezinu priču.

Snimila MARA BRATOŠ

U sižejnom smislu pratimo priču unatrag, pa opet unaprijed: od pogreba dvije bake i oca do praćenja K i njezina života sada i prije. Struktura je mozaička i eliptična, pojedini prizori nude komadiće sjećanja iz različitih kutova, da bismo na kraju bili svjedoci priče K i njezina rađanja novog života, kojim se krug zatvorio. Postajući majka K daje obećanje da će djeci i sebi pružiti više i bolje, život bez nasilja i siromaštva.

Odnosi među junakinjama nisu definirani radnjom. Prelamaju se kroz pojedinačne iskaze i kroz reakcije onih koji te ispovijedi slušaju. Jezik varira od kratkih rečenica do dugačkih monoloških bujica pojedinih (uglavnom) ženskih likova. Žene dominiraju dramom, ali i uloge Oca i Brata važne su, kao promatrača i katalizatora radnje. Mama, Baka i K tri su žene koje daju trodimenzionalnu sliku obitelji koja ostavlja gorak okus. Njihovi su iskazi prozni ili poetski s izletima u (slobodni) stih. U njima se prepoznaju smjelost pjesnikinje Monike Herceg i inovacije koje unosi u žanr drame. Tekst je po strukturi arbitraran, ostavlja mogućnost različitih redateljskih i glumačkih interpretacija.

Gdje se kupuju nježnosti Monike Herceg je originalan, svjež i snažan poetski tekst, koji se u svim segmentima izdvaja iz dominantnih strujanja u suvremenoj hrvatskoj drami.

Monika Herceg rođena je 1990. u Sisku, a srednju školu završila je u Petrinji. Studentica je fizike na Sveučilištu u Rijeci. Godine 2017. dobila je nagradu Goran za mlade pjesnike za najbolji debitantski neobjavljeni rukopis Početne koordinate. Dobitnica je niza pjesničkih nagrada: Kvirinove nagrade, nagrade Fran Galović, nagrade Slavić, međunarodne nagrade Mostovi Struge, nagrade Na vrh jezika. Osvojila je drugu nagradu na međunarodnom natječaju za poeziju Castello di Duino 2016. i prvu nagradu na regionalnom natječaju humoristično-satiričnog žanra Bal u Elemiru 2017. te nagradu Lapis Histriae 2019. za najbolju priču. Pjesme su joj objavljene u različitim časopisima i prevedene na nekoliko jezika.

S pobjednicom Natječaja HNK-a za dramski tekst, mladom pjesnikinjom Monikom Herceg, razgovarali smo 14. listopada, neposredno nakon proglašenja pobjednice prvoga takva natječaja HNK-a nakon 1969. Hrvatsko narodno kazalište planira nagrađeni dramski tekst Gdje se kupuju nježnosti praizvesti u Zagrebu 2021.

Čestitamo vam na nagradi! Možete li nam reći kako ste počeli pisati ovaj, svoj prvi, a već nagrađen dramski tekst? Zašto ste se odlučili za naslov Gdje se kupuju nježnosti?

Samo pisanje drame za mene je bilo podosta izazovno. Za vrijeme same korone, kad je bio lockdown, javila mi se nekakva želja za otkrivanjem novih umjetničkih teritorija i tu je došlo do čitanja nekih novih, suvremenih tekstova hrvatskih, ali i nekih stranih autora, i onda se rodio poticaj da tako nešto počnem i ja pisati. Sve nas, naravno, oduvijek privlači tekst, meni je drama bila privlačna još od srednje škole, ali silom prilika nikad se nije dogodilo da sjednem i počnem nešto pisati. Tijekom korone dogodilo se to da sam bila tri mjeseca na jednome mjestu i stvari se ponekad odviju tako da u jednom trenutku netko sjedne i počne pisati. Sama drama bavi se traumom koja se prenosi s generacije na generaciju i taj je začarani krug dosta aktualan u našim životima, pogotovo zato što se radi i o području Hrvatske, ali i cijele regije koja je unatrag desetaka godina bila zahvaćena ratovima. Mislim da treba razgovarati o tome, jer to na kraju krajeva roditelji u četiri zida ostavljaju svojoj djeci i bitno je izvući se iz takva kruga i okrenuti se budućnosti koja možda donosi nešto bolje.

Zanimljivo je i pitanje o ženama koje se pojavljuju u drami. Čini mi se da bismo mogli reći da je vaš tekst prije svega ženska drama, drama napisana iz ženskoga rakursa.

Što više se nastojim držati onoga da mi je najbliže ono što najviše znam, tako da sam u ovome trenutku dok sam pisala koristila ženske likove, iako ima i muških, naravno, tu su i Brat i Otac te K koja je i nositeljica drame. Pisano je iz te perspektive žene koja je na selu, a ako se držimo toga mjesta radnje, ženina uloga je zapravo višestruka. Žena je nositeljica cijele kuće, najčešće i polja, žena drži ne tri nego četiri ćoška kuće, zato je i nekako prirodno razgovarati unutar takva odnosa o ženama jer su žene te koje, htjele-ne htjele potisnu muškarca i potaknu na neke situacije. Evo, na selu su na primjer takve situacije u kojima su muškarci pijanci, mnogo piju, sve rasipaju, a žene pokušavaju obitelj skupiti, sve je išlo iz toga da su žene te koje čuvaju kuću. Naravno, tu je i odgoj žene koja odgaja ženu. Zanimljivo je, kad se pojavljuje želja za ravnopravnošću, javlja li se ipak neko promišljanje žene izvan domene kuće, bašće… Mislim da su to bitni momenti, to su trenuci u kojima se događa stvarna emancipacija, a ne ona pozvana. To je emancipacija žene koja se pokušava izboriti za nešto više i nešto bolje, gdje ona osvješćuje i svoju moć i snagu. U svojoj se poeziji često bavim ženama zato što su mi bitne i zato što su mi bliske. Koliko god mi govorili o momentu žena, taj je moment tek nedavno uistinu dobio na vidljivosti. Žene su oduvijek pisale i stvarale, a nikad nisu imale prostora kao muškarci. Mislim da je bitno stvari postavljati iz ženske perspektive, pogotovo zato što sam ja autorica pa mi je to prirodno.

U dijaloškom i monološkom dijelu primijenili ste svoje pjesničko umijeće, ali ste otkrili i prostore dijaloga, važne za inscenaciju djela. Kako ste strukturirali monolog i dijalog? Čini mi se da su vrlo poetski, a s druge strane i vrlo oštri, agresivni i nježni istodobno.

Dok sam pisala, bilo mi je bitno da upotrijebim, kao što ste primijetili, svoj poetski jezik, jer nas ništa ne može udariti jače od poezije i ja nekako duboko vjerujem da poezija može mnogo napraviti za nas, pogotovo taj očišćeni jezik koji je jezik emocija. S druge strane mi je bilo važno pokazati ono što ste rekli, naime, postoji ta grubost, grubost na koju nas uvijek ovaj svijet navikava. Sve oko nas puno je grubosti, tako da je bitno uvijek istaknuti ta dva pola, jer je danas takvo vrijeme i svi doživljavaju oboje. Isto je tako važno shvatiti u kojem je dijelu moguće razviti nježnost bez obzira na grubost, treba uspostaviti neki spasonosni moment. U nekim je dijelovima drame dijalog jasnije formiran, a u nekima sam namjerno postavljala neke izlaze iz same drame.

Niste studirali na Filozofskom fakultetu ni na Akademiji dramske umjetnosti, po profesiji ste fizičarka. S obzirom i na tu činjenicu, ali i na konstelaciju prostora u vašoj poeziji, kako ste strukturirali prostor u svojoj prvoj drami?

Taj je dio dosta zanimljiv, bez obzira na to radi li se o poeziji ili prozi ili drami, ali meni se čini da je sam tekst drame prostor koji se može svladati, a sama drama nije mi bila toliko izazovna što se tiče prostora, jer sam sličnu stvar radila u poeziji, u prvoj knjizi, Početnim koordinatama, koja je smještena na selo. A i dio proze koju sam počela pisati već je tamo postavljen, tako da mi je tu prostor bio dosta prirodan. Ono što jest novo u ovome slučaju je to da sam pokušala ispreplesti tri prostora u drami. To su groblje, kuća, zapravo kuhinja u kojoj se objeduje, i bolnica. To su ta tri intimna prostora koja su dosta bitna u svakom obiteljskom životu, bilo da se radi o ispraćaju staroga života, našega poštovanja pokojnika, bilo da je riječ o obiteljskim ručkovima koji bi trebali biti mjesta gdje se cijela obitelj druži, dok je bolnica mjesto gdje se događa nešto traumatično ili lijepo, ako se radi o dobivanju novoga života. Meni je bilo bitno da su to intimni prostori u koje se onda može ulaziti različitim načinima režije, a da ostane sloboda igranja onoga tko će to raditi. Sam se prostor prirodno nametnuo jer je moja poezija prostorna i tako sve dolazi iz toga.

Pišete novu dramu. Možemo li doznati o čemu je riječ?

Nova drama tiče se nesporazuma kojim se klasificira nasilje nad ženama. Meni je to zapravo bitna tema i u poeziji, a ovdje su nesporazumi klasificirani, bilo da se radi o nasilju u obitelji, pa se na kraju pokaže da je to nesporazum, bilo da se radi o silovanju, bilo o tome da se sve tragično završi, čak postoji i ubojstvo. To je kolaž tragičnih događaja koji će pokušati imati barem nekakav optimističan ishod u obliku zacjeljenja ili pokušaja revolta žena prema takvom stanju u društvu. Naravno, to je također utopija jer mi znamo kakva je danas situacija i koliko je velik broj i koliko su česti femicidi, ali zbog toga je važno o takvim stvarima pisati. Kazalište odgaja svoju publiku, umjetnost nas može odgojiti, tako da ponekad zauzmemo stav i dodatno se angažiramo. Ako se pravilno radi na umjetnosti, ona postaje moćno oružje, barem kao promjena u mišljenju.