Zastave – književni spomenik umirućem mađaronstvu

Nije jednostavno prodrijeti u Zeitgeist vremena koje je završilo prije više od stotinu godina. Za pravu sliku o nekoj epohi potrebno je poznavati je na svim razinama – onoj društveno-političke elite, ali i svakodnevnoj, koja često ostaje nezabilježena. Danas teško možemo u potpunosti rekonstruirati svakodnevicu Raucha, Mihalovića i Pejačevića. Dokument koji nam donekle može prenijeti duh s prijelaza stoljeća dokumentarni je film Relje Bašića i Angela Miladinova iz 1971, u kojem Bašić čavrlja sa starim Zagrepčanima o životu s početka stoljeća. Jedan je od najzanimljivijih ispitanika gospođa od osamdesetak godina kojoj se ime ne spominje, ali koja jasno govori kako je imala „lijepi Schloss Lužnicu“ u kojem je početkom stoljeća s Mađarima igrala tenis, na osnovi čega zaključujemo da je riječ o potomkinji obitelji Rauch. Gospođa Rauch, koju Relja Bašić naziva Omica, u filmu izričito spominje baruna Gezu Rau­cha, kuma bana Khuena-Héderváryja, a svoj kratki ulomak u kojem isprepleće njemački i hrvatski jezik čeznutljivo zaključuje riječima: „Kako je meni lepo bilo! Živeli smo ko bogovi u raju!“.

 Bašićev film koji čuva arhiva HRT-a nije jedini spomenik vremenu kojeg se s nostalgijom sjeća gđa. Rauch. Najveći su monument nestanku jedne epohe i nadolazećem vremenu druge Krležine Zastave, po mnogima najkompleksniji hrvatski roman uopće. Krleža u Zastavama u pet svezaka u tančine opisuje svu složenost razdoblja između 1912. i 1922, i to temeljeći fabulu na dvama likovima istog imena – ocu i sinu Kamilu Emeričkom, koje veže samo ime. Dok je stari Emerički de Emericzi pravo oličenje mađaronskog plemstva, hrvatski podban i bivši peštanski student koji u istu tu Peštu šalje svog sina da na „Hungaricumu“ postane čovjek, mladi je Kamilo od početka zagrijan za druge, unitarističko-južnoslavenske ideje, kako bi na koncu romana na zgražanje oca i cijeloga društva odbacio plemićko podrijetlo i pristupio komunističkom pokretu, promijenivši prezime iz Emerički de Emericzi u Mirković.

Jedno od izdanja Krležinih Zastava

Krleža pišući roman ima na umu svu mađaronsku garnituru hrvatsko-slavonskog javnog života s prijelaza stoljeća („Ne znam zašto zapravo ovi Pejačevići uživaju u Beču veće povjerenje od nas“), a u kontekstu interesa za hrvatsko-mađarske veze u povodu izložbe Ars et virtus Hrvatska – Mađarska. 800 godina zajedničke kulturne baštine djelo je zanimljivo ne zbog svoje književne slojevitosti nego u prvom redu kao najzorniji dokument vremena snažnoga mađarskog utjecaja u Hrvatskoj, kojemu je Krleža i sam pripadao. Kao i druga djeca mađaronskih obitelji (po svoj prilici i Edmund Ödön Mihalović, koji je kao dječak otišao iz slavonskih Feričanaca u Peštu), Kamilo Emerički je „međutim, sljedećeg dana, desetoga septembra, u dva i sedamnaest poslije podne, u pratnji svoga oca, krenuo brzim peštanskim vozom i točno u osam i četrdeset i pet stigao na Istočni kolodvor, u grad svoga progonstva, jer se stari pod svaku cijenu zaintačio da je bezuvjetno potrebno da promijeni sredinu, osiguravši mu mjesto u Hungaricumu, u nekoj vrsti strogog konvikta za renitetnu djecu mađarske kreme.“

„Mađarsko-hrvatske relacije, tvrdoglave kao stvarnost”

Poznavajući dobro obje strane, i pro- i kontra-mađarsku, Krleža svojim likovima u usta stavlja sve argumente koje je kao mladić slušao, a koje možemo povezati s Pejačevićima i Mihalovićima. Stari Emericzi svom će sinu reći: „Eto, naše mađarsko-hrvatske relacije, na primjer, često tako bezizlazno uklete ali, kao što to lijepo kaže engleska poslovica – ‘tvrdoglave, kao stvarnost’, nesumnjivo su neka vrsta rezultante (...). Mali seljački narod u relaciji spram premoćne mađarske gospode budimskih magnata, spram ogromne financijske snage koja kreditira gospodi grofovima milijarde, pa to su, spram naše jadne tangente, dijete moje, krokodili, a šta može čovjek goloruk protiv krokodila? I tu, usred ove mađarske krokodiline, ne postoji nikakva etiketa, dakako, tu vrijedi isključivo i jedino staro pravilo: tko jači, taj kvači.“ Osim tih ideoloških tema, stari Emerički u jednom od najboljih peštanskih restorana sinu savjetuje i što da jede: „A šta će ti filana paprika, imat ćeš te filane paprike, bojim se, preko glave u Hungaricumu, izvoli nešto od ovog aspika, to su delikatese ove izvanredne kuhinje, gdje je već mnogi ministar proslavio svoj trijumf (...)“. I tako je Kamilo – baš kao i spomenuti Edmund Ödön Mihalović – ušao u peštansko društvo, putovao malo po svijetu, ali za razliku od ravnatelja Peštanskog konzervatorija nije ostao s one strane Drave nego je nastavio društveno-političku karijeru u Zagrebu.

Zoran primjer nestanka promađarskog plemstva

Kako radnju svog monumentalnog djela završava s 1922. godinom, Krleža je prikazao sudbine dvojice junaka u novom političkom poretku – Kraljevini SHS, što također može poslužiti kao zoran primjer nestanka promađarskog plemstva u nas, koje je ili pobjeglo u Austriju i Mađarsku ili se osiromašeno stopilo u političkim i društvenim promjenama koje su slijedile. Na jednak način kao što je bio opozicija promađarskom režimu, Kamilo mlađi je ostao opozicija i beogradskoj vlasti, a njegov vješti otac, nekadašnji hrvatski podban s ambicijama da postane svijetli ban brzo je stekao povjerenje Beograda, zbog čega je ušao u jugoslavensku diplomatsku službu i bio „imenovan opunomoćenim ministrom sa specijalnom misijom na budimskom Dvoru kod Njegova Visočanstva Regenta Kraljevine Mađarske (...)“.

Unatoč uspješnoj karijeri, starog Emeričkog dvadesetih su godina snašle mnoge nevolje, među kojima linč opozicije koja je prepoznala njegovu političku prevrtljivost i drugi brak upitne kvalitete, a Krleža ga je kaznio mizernim odlaskom. „U ulozi izvanredno opunomoćenog kraljevskga poklisara, stari je predao dušu Gospodinu na prijemu u Horthyjevoj budimskoj rezidenciji, uz pratnju klavirskog koncerta Franza Liszta, u punom sjaju dvorskog ceremonijala.“ „Peštanski mrtvac“, kako ga naziva Krleža, pravi je simbol nestaloga promađarskog plemstva, koje se ipak nije snašlo u novom poretku. Teško je reći je li Krleža stvarajući lik De Emericzija imao na umu posljednjega hrvatskog bana u Monarhiji Antuna pl. Mihalovića, koji je 1922. kupio dvorac Kerestinec kraj Zagreba, poslije ustaški logor u Drugom svjetskom ratu. Nakon koketiranja sa srpskim radikalima, Antun Mihalović bacio se na posao s prodajom automobila, poslije je sedam mjeseci i sam proveo u ustaškom zatvoru, a umro je 1949. Krležin roman ne definira do kraja sudbinu mlađeg Kamila, no on nakon gubitka vile u Jurjevskoj kao Mirković osiromašen živi u manjem donjogradskom stanu. Da ga je kojim slučajem za svoj dokumentarni film intervjuirao Relja Bašić, vjerojatno bi – kao i potomkinja obitelji Rauch – nostalgično pričao o vremenu s početka stoljeća.