Umjetnost i snaga – osam stoljeća hrvatsko-mađarskih veza

Hrvati i Mađari živjeli su 816 godina (1102–1918) u istoj državnoj tvorbi, što u sklopu Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva, što u okviru Habsburške Monarhije i Austro-Ugarske. Bilanca njihova višestoljetnog suživota u znaku zajedničke povijesti, kulture i umjetnosti prikazana je na izložbi Ars et virtus. Izložbu su zajedno organizirali Galerija Klovićevi dvori iz Zagreba i Mađarski nacionalni muzej iz Budimpešte. Osam stoljeća zajedničke hrvatsko-mađarske kulturne baštine mogu se razgledati u Galeriji Klovićevi dvori i dijelom virtualno na internetskoj stranici Galerije.

Hrvatska zastava koju je nosio Ladislav Esterhazy na krunjenju Ferdinada IV.  u Požunu, 1647. / Esterhazy Privatstiftung, Burg Forchtenstein, K. 691

Doselivši koncem 9. stoljeća u Panonsku nizinu, Mađari su došli u izravan dodir s postojećim europskim narodima, a među njima i s Hrvatima na području nekadašnjih rimskih provincija Dalmacije i Panonije. Najstarije vijesti o njihovim dodirima početkom 10. stoljeća govore o međusobnim oružanim sukobima. Braslav, knez Donje Panonije (između Drave i Save), poražen je u srazu s Mađarima, nakon čega je taj prostor bio izložen njihovu nesmetanom utjecaju. Tomislav, knez Primorske Hrvatske, odbio je mađarsku pljačkašku provalu prema moru, zahvaljujući vjerojatno dobro osmišljenoj obrani u dinarskom gorju u kojem ubojita moć mađarskih konjanika, pred kojima je pola stoljeća strepila čitava Europa, nije mogla doći do pravog izražaja. Prvi hrvatski kralj proširio je zatim svoju vlast do Drave, rijeke koja već više od tisuću godina razdvaja i povezuje hrvatske i mađarske susjede.

Iz postava izložbe / Snimila Valentina Galović

Kad je u svojevrsnom bezvlašću koje je u Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske zavladalo ubrzo poslije nestanka kralja Zvonimira 1089. s povijesne pozornice došlo na dnevni red pitanje sudbine baštine hrvatske narodne dinastije Trpimirovića, Arpadovići su posegnuli za savsko-dravskim međurječjem, smatrajući istodobno da po rodbinskoj osnovi imaju pravo i na hrvatsku kraljevsku krunu. Na poziv Zvonimirove udovice Jelene, kojoj su protukandidati na hrvatsko prijestolje osporili baštinsko pravo, ugarski je kralj Ladislav 1091. prešao Dravu, zaposjeo međurječje i provalio preko Save. Pokušao je pokoriti krajeve južno od Save, ali je zbog provale Kumana u Ugarsku bio primoran obustaviti pohod. Nakon pogibije posljednjega hrvatskoga kralja Petra u bitci na Gvozdu 1097. došlo je na hrvatskom jugu do anarhije koja je pogodovala Ladislavovu nasljedniku Kolomanu, ali je učvršćivanje njegove vladarske premoći u gorskim i primorskim krajevima bilo uvelike otežano zbog novih nevolja na sjeveroistočnim granicama Ugarske, gdje je iznova trebalo suzbijati provalu nomadskih plemena. Stoga je Koloman tek 1102. mogao opet krenuti s vojskom prema jugu. Ovaj put nije došlo do sukoba, nego je pohod završio Kolomanovom krunidbom u Biogradu na Moru, kojoj je po svemu sudeći prethodila neka vrsta sporazuma (Pacta conventa), iako je oko toga čina, zabilježena u znatno kasnijem kroničarskom zapisu, tijekom proteklih 150 godina bilo nejasnoća i u hrvatskoj i u mađarskoj historiografiji.

Zasebnost unutar Ugarske

Iako bi se iz činjenice da se Arpadovići tijekom razvijenoga srednjega vijeka nazivaju kraljevima Ugarske, Dalmacije i Hrvatske mogao izvoditi zaključak o potpunoj uklopljenosti savsko-dravskog međurječja u politički pojam Ugarske, pogotovo stoga što je pojam Hrvatske obuhvaćao samo predjele između toga prostora i dalmatinskoga priobalja, to nipošto nije bio slučaj jer je područje između Drave i Save i u ugarsko-hrvatskoj državnoj zajednici zadržalo zasebnost pod upravom bana. Štoviše, to je područje, počevši od 13. stoljeća, preraslo u posebnu kraljevinu, upravno odvojenu ne samo od Ugarske nego i od Dalmacije i Hrvatske, neovisno o tome što se pod pojmom cijele (totius) Slavonije u razvijenom srednjem vijeku katkad razumijevao i cijeli prostor od Drave do Jadrana. Razlikovanje Dalmacije, Hrvatske i Slavonije kao triju kraljevina postalo je u kasnom srednjem vijeku već sasvim uobičajeno te se kao dio državnopravne tradicije (u obliku Trojedne Kraljevine) održalo na zajedničkom putu Hrvata i Mađara sve do 1918.

Anžuvinci su početkom 14. stoljeća donijeli novi stil vladavine, oprečan političkoj praksi Arpadovića. Najprije su uz pomoć ostalih velikaša slomili Šubiće, koji su ih doveli na prijestolje, a zatim su čitavom plemstvu nametnuli svoj autoritet, ojačavši kraljevsku vlast i u krajevima južno od Save. Nakon vojničke pobjede nad Mlečanima, Anžuvinci su Zadarskim mirom 1358. zagospodarili Jadranom, a njihovu je vrhovnu vlast priznao i Dubrovnik, buduća samostalna aristokratska republika. Kad su Anžuvinci po nasljednom pravu 1370. sjeli i na poljsko prijestolje, hrvatske su se zemlje našle u velikom srednjoeuropskom kraljevstvu koje se protezalo od Baltika do Jadrana. Poslije internacionalizacije u doba Anžuvinaca, koja je na izložbi adekvatno naglašena, smjenjivali su se na ugarsko-hrvatskom prijestolju vladari iz nekoliko dinastija: Luksemburgovci, Habsburgovci, Korvini i Jagelovići. Kraljevska je vlast slabjela, Venecija je prigrabila otočnu i obalnu Dalmaciju (koju je duždu za 100.000 dukata 1409. prodao pretendent na ugarsko-hrvatsko kraljevsko prijestolje Ladislav Napuljski), a srednjovjekovnoj državi Hrvata i Mađara zaprijetila je i pogibelj od ratobornih Osmanlija, koji su se od sredine 14. stoljeća brzo širili u jugoistočnoj Europi. Autoritet kraljevske vlasti nakratko je iznova uspostavio Matijaš Korvin (1458–1490). Pokušao je zadržati osmansko nadiranje, ali je uspjeh koji je u tome polučio bio samo privremen, jer je kralj mnogo energije trošio u ratovima na zapadu. Stoga je nakon njegove smrti, u pozadini renesansnog procvata na budimskom dvoru i u hrvatskim zemljama, otvoren proces političkoga rasula Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva, koje je pod sudbonosnim udarcem Turaka na Mohačkom polju 1526. prestalo postojati.

Na izložbi su i najljepše umjetnine iz baštine mađarsko-hrvatskih odnosa od srednjega vijeka do 1918, a poseban je biser monumentalna slika Vlaha Bukovca Dubravka, reproducirana na naslovnici ovog broja. Bukovčevo se remek-djelo nakon više od stotinu godina ponovno može vidjeti uživo, i to u gradu gdje je i nastalo 1894. Naime, iako namijenjena Zlatnoj dvorani u Opatičkoj 10, nakon što ju je na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. otkupila mađarska vlada postala je vlasništvom budimpeštanskog Muzeja lijepih umjetnosti

Tradicionalno zajedništvo

Učvršćenjem Habsburgovaca na ugarskom i hrvatskom prijestolju, hrvatske i ugarske zemlje, zapravo ono što je od njih ostalo, uklopljene su u okvir Habsburške Monarhije, ali ne kao nasljedne zemlje poput austrijskih pokrajina (koje su bile i u sklopu Svetoga Rimskoga Carstva), nego kao pridružene kraljevine, dakle kao područja s posebnim statusom, utjecajnim staležima i vlastitim saborima. To su morali respektirati i novi vladari, neovisno o tome što su, koristeći se turskim pritiskom, polako prisvajali ključne prerogative. U okolnostima više nego dvostoljetne borbe s Turcima prirodno su oslabjeli određeni elementi hrvatsko-mađarske povezanosti, a nositeljem personalne unije postao je strani vladar sa središtem izvan ugarsko-hrvatskoga područja, ali su Hrvati i Mađari ostali u tradicionalnom zajedništvu na dodiru Svetoga Rimskoga Carstva i Osmanskoga Carstva. S druge strane, međusobna su prožimanja u smislu trajne suradnje upravo u tom razdoblju dosegnula tako visok stupanj da su primjerice neke istaknute plemićke obitelji poput Zrinskih svojim posjedima i djelovanjem na gotovo cijelom hrvatsko-ugarskom prostoru postale sastavnim dijelom baštine obaju naroda.

O tome na izložbi svjedoče prikazani ostaci aristokratskih rezidencija, reprezentacija hrvatsko-ugarske državne zajednice u umjetnosti kasnoga srednjeg i ranoga novog vijeka, zlatarske narudžbe u kontekstu hrvatsko-mađarskoga kulturnog i političkog prožimanja i oživljeni kult svetih ugarskih vladara u razdoblju baroka i klasicizma, čiji su promicatelji bili biskupi, političari i ratnici. Važna je bila i heraldička reprezentacija Hrvatske na krunidbama Habsburgovaca kao ugarskih i hrvatskih vladara, npr. dosad nepoznata hrvatska zastava na krunidbi Ferdinanda IV. iz 1647.

Braća po oružju

Hrvati i Mađari, upućeni na različite načine jedni na druge, čak svojevrsna braća po oružju u uvjetima zajedničke obrane od osmanskoga širenja u ranome novom vijeku, počeli su se od kraja 18. stoljeća razilaziti, ponajviše zbog međusobno oprečnih koncepcija o vlastitoj emancipaciji u „vijeku narodnosti“, odnosno u epohi stvaranja modernoga građanskog društva i oblikovanja modernih europskih nacija. Tridesete i četrdesete godine 19. stoljeća u mađarskoj su povijesti poznate kao Doba reformi, a u hrvatskoj povijesti kao Hrvatski narodni preporod ili Ilirski pokret. Prihvaćajući zapadnoeuropsku modernost kao podlogu za vlastitu nacionalnu emancipaciju, mađarski su plemići i građanski prvaci nastojali oslabiti i postupno ukinuti hrvatsku autonomiju, pretvoriti povijesno oblikovane zemlje ugarske krune Sv. Stjepana od Karpata do Jadrana u političku cjelinu i uvesti mađarski jezik u službenu uporabu umjesto latinskoga. Kad se Lajos Kossuth zapitao gdje je Hrvatska, to nije značilo da on nije znao za Hrvatsku kao zemljopisnu činjenicu, nego je nije prihvaćao kao politički ravnopravna partnera.

Poprsje – relikvijar sv. Stjepana, Rim, 1635. / Riznica zagrebačke katedrale

Za to vrijeme hrvatski preporoditelji, poznati kao ilirci, pokrenuli su novine na hrvatskom jeziku, osnivali knjižnice i čitaonice, radili na standardizaciji književnoga jezika i poduzimali druge korake kojima su utrli put prema postupnom prerastanju hrvatskoga naroda u modernu naciju. Iako su opovrgavali teze o Hrvatskoj kao pokorenoj mađarskoj pokrajini, ilirci nisu javno dovodili u pitanje ugarsko-hrvatski staleški savez, smatrajući ga djelotvornom zaštitom od apsolutističkih nastojanja bečkoga dvora, ali su se u tome okviru zauzimali za samostalnost i ujedinjenje hrvatskih zemalja. Istodobno su na tragu zamisli Slovaka Jána Kollára o slavenskoj uzajamnosti radili i na kulturnom povezivanju s ostalim slavenskim narodima u hrvatskom okruženju. Ljudevit Gaj sažeo je to geslom: „Da Bog živi konstituciju ugarsku, Kraljevinu Hrvatsku i narodnost ilirsku!“

Oton Iveković, Poljubac mira hrvatskih velmoža kralju Kolomanu 1102, 1906. / Hrvatski institut za povijest, Zagreb, ulje na platnu, 300 x 200 cm

Rani nacionalisti u 19. stoljeću vjerovali su da svaki narod, baš kao i svaki pojedinac u klasičnoj liberalnoj predodžbi, ima pravo živjeti u slobodi. To je dočarao Eugene Delacroix slikom Sloboda predvodi narod. Ilirci su bili duboko uvjereni da je sloboda Hrvatske u uniji s Ugarskom nemoguća bez postojanja jednakosti između Hrvatske i Ugarske. Istodobno su politički protivnici iliraca, koje su ilirci zvali mađaronima, vjerovali da je sloboda Hrvatske u uniji s Ugarskom moguća i bez postojanja jednakosti između Hrvatske i Ugarske. Mađarski zakoni 1848. ukinuli su kmetstvo i preuredili zemlje ugarske krune u jedinstvenu mađarsku nacionalnu državu s Ugarskim saborom kao „državnim“ parlamentom i Hrvatskim saborom kao „pokrajinskom skupštinom“ u labavoj uniji s ostatkom Habsburške Monarhije. Smatrajući da je time prestao vrijediti stari ugarsko-hrvatski staleški savez, hrvatski ban Josip Jelačić prekinuo je odnose s mađarskom vladom i poveo rat protiv nje, a Hrvatski sabor zaključio: „Glavna je naša namjera slobodnim narodom u slobodnom austrijskom carstvu biti“.

Austro-ugarskom nagodbom 1867. utvrđeno je da su zemlje ugarske krune i ostale habsburške pokrajine dvije „odieljene i podpuno neodvisne stranke“, tj. dvije države koje čine državnu zajednicu nazvanu Austro-Ugarskom. Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. uređen je položaj Banske Hrvatske kao autonomne pokrajine s obilježjima državnosti u sklopu ugarske polovice Austro-Ugarske. Priroda bečko-peštanskoga dualizma bila je takva da je isključivala svaku mogućnost da Hrvatska postane trećom državnopravnom jedinicom u Austro-Ugarskoj, ali Hrvatima je 1868. priznat status kakav u habsburškom imperiju nije dobio nijedan drugi slavenski narod. Ostalo je otvoreno pitanje treba li unija Hrvatske s Ugarskom biti „poštenija“ sa stajališta hrvatskih interesa ili bi ona trebala više odgovarati „državnom jedinstvu“ ugarske polovice Austro-Ugarske. Političko djelovanje ugarsko-hrvatske vlade u razdoblju dualizma pokazalo je da zemlje ugarske krune u sklopu Austro-Ugarske nisu bile konstituirane prema načelu nacionalne ravnopravnosti, ali je ono pokazalo i to da Hrvatska kao državni fragment zemalja ugarske krune u tome razdoblju ni izdaleka nije bila na „mučilištu“ i da Hrvatsko-ugarska nagodba nije bila tek puka obmana, kako su razni nezadovoljnici ponekad tvrdili.

Zlatna bula Bele IV, 1242,
pergamena, gotica / faksimil / Hrvatski državni arhiv, Zagreb

Doba građanskoga sjaja

U vrijeme banovanja Ivana Mažuranića uvedeno je obvezno osnovno obrazovanje i otvoreno zagrebačko sveučilište, a povratak Vojne krajine pod bansku vlast 1881. bio je prvi korak prema stvarnom ujedinjenju hrvatskih zemalja, neovisno o tome što je dualizam ostao ključnom zaprekom za političko sjedinjenje hrvatskih zemalja i teritorijalno povezivanje moderne hrvatske nacije. Istodobno su neravnopravni odnosi između Hrvata i Mađara u ugarskoj polovici Austro-Ugarske stvarali povoljnu klimu za česte međusobne nesporazume i povremene provale političkih napetosti. One su se naročito očitovale u nemirima 1883, spaljivanju mađarske trobojnice u Zagrebu 1895. i narodnome pokretu 1903. godine. Stoga je autokratska vladavina promađarskoga bana Khuen-Héderváryja s jedne strane bila u službi očuvanja dualističke ravnoteže u Austro-Ugarskoj, ali je s druge baš u to vrijeme došlo do važnih gospodarskih pomaka, npr. prvih koraka hrvatskoga turizma, a ban je poticao i kulturni napredak. Činio je to kako bi utišao sve one koji su imali razloga biti nezadovoljni njegovim stilom vladavine, prije svega pravaše, koji su zadobili širu potporu u narodu, ali nisu nikako mogli osvojiti većinu u Hrvatskom saboru jer im je to onemogućavao izborni zakon. Središnji simbol kulturnoga napretka bilo je Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, čiju je gradnju poticao, pomagao i vodio upravo ban Khuen, a na otvaranje je pozvao i Franju Josipa, što je bio treći od ukupno tri puta koliko je taj vladar uopće bio u Zagrebu tijekom 68 godina svoje vladavine.

 Budući da su obrazovanje i kultura najpotpunije ulazili u opseg hrvatske autonomije, hrvatska nacionalna misao širila se, unatoč mađarskome nadzoru, i izvan granica tadašnje Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Zahvaljujući tomu, ukorjenjivao se nacionalni identitet kod pripadnika hrvatskoga naroda u rubnim regijama i okolnim zemljama. Istodobno je kulturno isprepletanje Hrvata i Mađara doživjelo posljednji impresivan uzlet u zajedničkoj državi. Pokazuje to likovna baština ugarskoga plemstva u Hrvatskoj (obitelji Batthyány, Erdődy, Esterházy, Festetics, Tüköri, Inkey, Majláth, Khuen-Belassy i dr.). Njihova je naručiteljska aktivnost tijekom 19. stoljeća dolazila do izražaja napose u sjevernoj Hrvatskoj i na slavonskim posjedima kao pravim žarištima kulture i umjetnosti u nagodbenom razdoblju. Svečani komplet Štefanije Majláth ilustrativan je primjer. I razne plemićke obitelji hrvatskih korijena (Draškovići, Jankovići Daruvarski, Grašalkovići, Keglevići, Pejačevići i dr.) ostavile su vrlo dojmljiv trag u kontekstu zajedničke kulturne baštine.

Hrvatsko-mađarska prožimanja na području arhitekture u 19. stoljeću reprezentirala su snažan utjecaj mađarske na hrvatsku arhitekturu. Već je plemstvo „uvozilo“ arhitektonske projekte iz Ugarske, a budimpeštanski i ostali mađarski arhitekti utjecali su na stambeno-poslovnu i ostalu javnu arhitekturu u Trojednoj Kraljevini i u vrijeme hrvatskih autonomnih vlasti od 1868. do 1918. godine. Milenijskim spomenikom u Zemunu, Trgovačkim kasinom u Čakovcu i Guvernerovom palačom u Rijeci obilježili su progresivnu građansku epohu u kojoj je došlo do početnog zamaha turizma i prve uporabe armiranog betona u Hrvatskoj. Odrazi zajedničke hrvatske i mađarske prošlosti vidljivi su i u historijskom slikarstvu u Hrvatskoj potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, primjerice Ivekovićev portret izlaska Nikole Šubića Zrinskoga iz opsjednutog Sigeta ili npr. djela u Zlatnoj dvorani Odjela za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade u Zagrebu (danas Zlatna dvorana Hrvatskoga instituta za povijest). Hrvatski umjetnici sudjelovali su i na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. u povodu proslave 1000. obljetnice doseljenja Mađara u Panonsku nizinu. Hrvatski slikari izlagali su tom prilikom u paviljonu za umjetnine i historijske spomenike, a među hrvatskim kiparima na toj izložbi naročito je zapažen Robert Frangeš-Mihanović. I umjetnički obrt Kraljevine Hrvatske i Slavonije bio je zastupljen na spomenutoj izložbi, a mađarski i hrvatski umjetnici na prijelazu stoljeća, npr. Mihály Munkácsy i Vlaho Bukovac, stvarali su na načine koji omogućuju njihovu kritičku recepciju i u podudarnostima i u specifičnostima u prepoznatljivom europskom kulturnom miljeu.

Nema nijednoga drugog susjednog i okolnog naroda s kojim su Hrvati tijekom punih osam stoljeća dijelili sve dobrobiti i nevolje zajedničke povijesti kao što je to bio slučaj s Mađarima. Rijetkost je i u europskom okruženju da se dva susjedna naroda mogu pohvaliti tako dugim razdobljem zajedničke kulturne baštine. Stoga je izložba Ars et virtus u Galeriji Klovićevi dvori kulturni događaj koji se može preporučiti.