TONKO I VIJENAC

Okupili smo se u ovoj prigodi kako bismo odali počast jednom od najvećih ljudi koje je Hrvatska imala, istaknutom povjesničaru umjetnosti, pjesniku, prevoditelju i publicistu akademiku Tonku Maroeviću. Posebno pozdravljam članove akademikove obitelji te vam u svoje osobno ime, i u ime cijeloga kolektiva Vijenca, izražavam iskrenu sućut.

Sigurno je da ima pozvanijih govornika od mene u ovoj prigodi, no prihvatio sam poziv predsjednika Botice da kažem nekoliko riječi o vezama akademika Maroevića i Vijenca. Riječ je naime o jednom od naših najistaknutijih i najvjernijih suradnika.

 Akademik Tonko Maroević sudjelovao je u Matičinoj periodici čitav život: s Matičinim časopisima, napose s Kolom i Životom umjetnosti, počeo je redovito surađivati tijekom šezdesetih godina prošloga stoljeća, a uz Maticu je bio i nakon zabrane njezina rada nakon Karađorđeva, kada nastavlja suradnju s Nakladnim zavodom MH, a vrlo je aktivan i nakon obnove Matičina rada početkom 1990-ih. Kao esejist, pjesnik, prevoditelj, književni i likovni kritičar Tonko Maroević javlja se s brojnim prilozima u Matičinoj periodici. U našem listu suradnik je bio od prvoga broja nakon obnove na Božić 1993. i uz Vijenac je bio svih minulih četvrt stoljeća, do posljednjega broja za njegova života, objavljena u srpnju.

Svaki dolazak Tonka Maroevića u redakciju za nas je bio trenutak radosti, dug svega nekoliko minuta, jer su ga već iza ugla čekale sljedeće obveze. Rukopise pisane pisaćom mašinom za kojima je posezao iz svoje torbe primali smo kao suho zlato. 

Članci akademika Maroevića objavljeni u Vijencu svjedoče da je akademik Maroević, uza sve poznate autorske kvalitete u različitim područjima, imao i istančan novinarsko-publicistički nerv. Znao je da predugi tekstovi opterećuju novine, stoga su njegovi članci uvijek bili jasni i jezgroviti, ali istovremeno istančani i visoko stilizirani. Pišući o književnim djelima, izložbama ili monografijama, Tonko Maroević čitatelja je uvijek informirao o onome bitnom, nadograđujući nužnu informativnost znalačkim i svježim interpretacijama. Iz njegovih je prosudbi o piscima i slikarima neprestano izvirao njegov istovremeno domoljuban i kozmopolitski habitus, pri čemu je umjetnost imala status religije.

O njegovu autorskom statusu u Vijencu mnogo govori i podatak da je najveće od najvećih u svojoj domeni u vječnost na našim stranicama nekrolozima ispraćao upravo Tonko Maroević.

Prije nego što se pri kraju osvrnem na posljednje dvije godine plodne suradnje, citirat ću nekoliko misli koje je akademik Maroević zapisao ili izrekao na stranicama Vijenca, a koje svjedoče i o njegovoj profesionalnoj i ljudskoj filozofiji. 

Godine 2002, u vrijeme previranja u Društvu hrvatskih književnika, koje je rezultiralo nastankom Hrvatskog društva pisaca piše:

Kao korektiv umanjenoga društvenog značenja i protuotrov banalizaciji literature, neophodna je veća svijest samih pisaca o meritumu vlastitog medija i o vrijednostima koje se isplati afirmirati. Književno društvo, dakako, ne smije propisivati norme ali može pomoći održavanju kriterija, časti, ozbiljnosti. 

Potom jedno razmišljanje o ulozi kritike:

Danas likovna kritika gotovo i ne postoji, isključena je iz medija. Piše se mnogo, ali se ne piše kritički (…) Mnogo je teže naći kvalitetu: na kritici je pronalaženje nijansi, a danas su se nijanse izgubile.

Evo još nekoliko kraćih misli:

Nekada je pedesetak umjetnika moglo živjeti od umjetnosti, danas možda dva, tri. 

Demokratizacija je nužna, ali je i elitizam nužan da bi išta bilo prepoznatljivo, inače smo u potpunom kaosu i anomiji. 

Naučen sam na ritam listanja zbirki i romana, rječnika i priručnika, ne mogu zamisliti čitanje bez dodira stranice, težine sveska. 

I posljednja:

Želja za objavljivanjem i uređivanjem odavno me dovela u članstvo Matice hrvatske, a u PEN sam se upisao iz potrebe druženja s piscima iz drugih sredina i književnih obzorja. Nekima izgleda nespojivo paralelno djelovati u uže nacionalno obilježenoj i kozmopolitski usmjerenoj organizaciji, a ja se držim matičarom kad su u pitanju istinske i iskonske tradicionalne kulturne vrijednosti, a penovcem kad se u sredini u kojoj djelujem snižavaju kriteriji i ugrožava sloboda stvaralačke riječi. Uostalom, put u svijet hrvatske književnosti i umjetnosti nužno ide i kroz načelno uvažavanje tuđega rada i univerzalnih modela ponašanja. 

Akademik Tonko Maroević posebno je aktivan u Vijencu bio posljednje dvije godine. Na Božić 2018. u broju posvećenu 25. obljetnici obnovljenoga Vijenca napisao je zapis s naslovom Ovjenčani, Vijencem ulančani, koji smo objavili i kao moto broja. A kad smo prošle godine obilježavali 150. obljetnicu od prvog broja Vijenca 31. siječnja za naslovnicu je napisao parafrazu Pjesme uz Vijenac Ivana Trnskog. Pisao ju je u autobusu, rukom, na putu od Staroga Grada do Zagreba, i donio je u redakciju na prijepis, kada smo je zajedno čitali i radovali se zgodnim jezičnim rješenjima.

Plodan je autor u Vijencu bio tijekom 2019, kad je u siječnju objavio nekrolog Jakši Fiamengu, potom prepjev jedne Ariostove pjesme s popratnom bilješkom naslovljenom Nije užitak uz zgašene luči. Godinu je završio znalačkom kritikom velike izložbe Vizije grada u Modernoj galeriji, naslovljenom Od vedute do vizije, od urbologije do agorafobije, gdje je još jednom potvrdio svu raskoš svoga likovnokritičarskog izričaja.

Tekuće pak godine, netom prije općeg zatvaranja zbog korone, sreli smo se ispred knjižare MH i s nogu dogovorili za travanj članak o aktualnoj izložbi Vlade Kristla u Parizu. Posebno bih istaknuo posljednja tri objavljena članka. Naime, sredinom svibnja Tonko me nazvao i kazao da priprema tri članka. Rekao sam mu da do ljetne stanke imamo još tri broja i ukoliko ih sve stigne dovršiti, rado ću ih objaviti. Posebno mu je bilo stalo da iziđu dva članka o novim knjigama Igora Zidića. Rekao je da osjeća potrebu da ih napiše i da se na taj način oduži svome kolegi i prijatelju jer su knjige iznimno vrijedne.

Tako je u broju 668 od 2. lipnja izašao tekst o Zidićevoj monografiji Antuna Masle, nakon čega smo dugo razgovarali o izboru ilustracija, opremi i prijelomu, kojim je bio izrazito zadovoljan. Potom je u sljedećem broju objavio članak o Desničinu epistolaru, a u ljetnom trobroju 16. srpnja o novom izdanju Zidićevih eseja pod naslovom Temeljna ishodišta.

Pregledavajući arhivu nisam primijetio da je Tonko ikada prije u Vijencu objavio tri teksta zaredom. Čuli smo se nakon svakoga od tih tekstova i bio je vidno sretan zbog njihove objave. Kazao mi je da uživa u čitanju Vijenca jer nam on svima, citiram ga, „daje dašak života“.

Planova je još bilo mnogo, nadao sam se da će i prvi rujanski broj biti također obogaćen nekim Tonkovim prilogom, no nažalost morao se pretvoriti u broj posvećen Tonku u povodu smrti.

Dragi Tonko, još jednom, hvala Vam za sve.