Srećonoše

Na parkiralištu Trešnjevačke tržnice prišao mi je čovjek pomalo krvavih očiju i ponudio mi da kupim svete sličice: Gospa Trsatska, Gospa Sinjska, sveti Ante s malim Isusom, i slično. Bio je to pijanac kojega sam dobro poznavao: inače je samo prosio kunu-dvije, otvoreno priznajući da mu novac treba za gemišt, a ne za kruh, i meni je ta iskrenost bila simpatična. A sad se sjetio da prodaje te svete sličice, od kojih je valjda mogao zaraditi više nego od milostinje. A ja sam morao priznati da je to dobar marketinški potez, pa sam smjesta kupio dva komada. A vidio sam da su kupovali i drugi.

Sličica sv. Ante koji drži dijete Isusa

Počeo sam se pitati zašto je tako: zašto sam ja kupio i zašto kupuju drugi. I kako god da sam stvar okrenuo, uvijek je ispadalo da je razlog u tome što se trgovina obavlja baš tu gdje se obavlja, to jest na parkiralištu: na uličnom pločniku vjerojatno ne bih kupio, a ne bi ni drugi. Jer, na parkiralištu su se nalazili naši automobili – moj i drugih kupaca – što je onda posredno utjecalo na prođu tih sličica. Dok sam ondje stajao sa svetim Antom u jednoj, a cekerom drugoj ruci, odjednom mi je postalo jasno da je svaki čovjek u svome automobilu, ili čak samo u njegovoj blizini, osobito osjetljiv na metafizička pitanja, te pomišlja da će jednom za svoja dobra djela biti nagrađen, a za zla djela kažnjen. To pak dolazi odatle što u dodiru s automobilom čovjek postaje osobito svjestan vlastite smrtnosti, te onda zajedno s tom sviješću dolaze i druge dalekosežne misli. A to je onda dobra prilika i za svetog Antu i za ostale Božje ugodnike i ugodnice.

U prvi mah mi se ta moja teza učinila pretjeranom, pa sam je zato stao provjeravati. Ima li osim onih sličica još kakvih dokaza da su ljudi, kad se nađu u kontaktu s automobilom, osobito skloni filozofiranju? I shvatio sam da tih dokaza ima, i da ih ima u izobilju. Dapače, postoji cijela jedna duga tradicija znakova koji o toj svijesti svjedoče.

Smjesta sam se sjetio običaja koji je svojedobno bio vrlo proširen, pa se njegovi tragovi mogu i danas naći. To je navada da se na automobilsku masku montira stilizirana konjska potkova. A potkove, kao što se znade, donose sreću, najviše onda kad ih čovjek slučajno nađe, ali donekle i onda kad za njima namjerno posegne. Takve su se potkovice još prije prikucavale na prag na ulazu u kuću, pa taj običaj spominje i Drago Britvić u jednoj od svojih najljepših pjesama. S kuće se taj običaj proširio i na auto, koji je, dakako, dio kuće, pa su najprije vozači sami montirali te potkovice, a onda ih je proizvođač stao nuditi kao tvornički ugrađen dio automobila.

Isto je tako bilo i s djetelinom od četiri lista, koja je, kao što je poznato, također znak sreće. I ona se pojavljivala na maski, ali i drugdje na autu, bilo u obliku reljefa, bilo u obliku crteža, ali očito uvijek u istoj funkciji kao i potkova: kao talisman koji treba da donese sreću, jer je sreća čovjeku u autu najviše potrebna, budući da se tada nalazi bliže smrti nego ikada inače u svome životu.

Napokon, došao je trenutak kad je za istu svrhu mogla poslužiti i druga vrsta simbola, koji sad više nije bio svjetovni, nego vjerski. Ljudi su stali na prednji retrovizor vješati krunicu, a ona nije imala zadaću da signalizira njihovo vjersko usmjerenje, nego joj je funkcija bila zaštitna, baš kao i kod potkovice ili djeteline od četiri lista. Uostalom, i onaj je pijanac na tome zasnovao svoju marketinšku strategiju. Sličice koje je nudio bile su samoljepljive, te je, dakle, bilo predviđeno da se prikelje negdje u unutrašnjosti automobila, na kakvo vidljivo mjesto, najbolje na komandnu ploču. Tako će najefikasnije poslužiti kao zaštita od nesreće.

Jer tu se sad pokazalo da takvi znakovi – bez obzira na to je li im podrijetlo vjersko ili svjetovno – uvijek moraju biti dobro vidljivi. A to, dakako, smjesta nameće pitanje tko treba da ih vidi. Tu sam stao i zamislio se, nisam čak ni ceker strpao u prtljažnik, nego sam buljio u daljinu i mozgao.

Potkova za sreću

I opet mi se odgovor nametnuo sam po sebi. Tko treba da vidi sve te potkovice, djeteline i krunice? Pa, nesreća, nema tko drugi. Iz toga slijedi da zadaća tih znakova – koji su inače simboli sreće – nije da privuku sreću, nego da otklone nesreću. Nesreća će, tobože, kad vidi da je sreća već tu (da je sve zauzela i istaknula svoje simbole po automobilu), sama od sebe odustati i potražiti drugu žrtvu. Pustimo sad pitanje koliko je to praznovjerno i naivno, a koliko opet logično i mudro. Upitajmo se radije kako onda ti ljudi vide zlo od kojega se žele obraniti. Ja bih rekao da ga vide kao osobu, dakle kao nekoga tko može nešto i opaziti ili previdjeti, kao nekoga koga možemo prevariti, ali i kao nekoga koga možemo umilostiviti.

Da, da, umilostiviti, nemojte se ništa čuditi. Jer, ako još malo obratite pažnju što sve još ljudi vješaju na retrovizor i lijepe na komandnu ploču, lako ćete uvidjeti da sam u pravu. Što se, naime, ondje pojavljuje? Pojavljuju se, recimo, zastavice vozačeva omiljenog kluba, ili znak firme u kojoj vozač radi. Ali pojavljuje se također kakav smiješni patuljak ili plišana životinja kojoj se vesele vozačeva djeca, a vide se ondje čak i cipelice te djece onda kad ona te cipelice prerastu. I sve su to signali, sve su to upozorenja nesreći da za nju tu nema mjesta, ili barem molbe da uzme u obzir sve okolnosti.

Logika je jasna. Ako je netko stavio na retrovizor znak svoje ribičke udruge, to znači da je u toj udruzi sretan, ako je stavio cipelicu svojega djeteta, znači da je s tim djetetom sretan. Uopće, na retrovizor se vješaju samo znakovi sreće, a nikada znakovi sumnje, poruge ili ironije. A očito je i zašto se to čini: zato da nesreća jasno vidi kako je dotični auto već do vrha pun sreće, a i da joj bude žao nauditi djeci. Ona je, ponavljam, osoba s kojom se može pregovarati i koju je moguće nadmudriti.

A to znači samo jedno: da nesreća nije neka slijepa nadnaravna sila pred kojom bismo bili posve nemoćni. Jer, kad bi ona bila nešto takvo, onda bi oni znakovi (potkovice, djeteline, krunice) branili od nje i onda kad ne bi bili na vidljivom mjestu, nego, recimo, u pretincu. Nesreća bi smjesta osjetila da je talisman tu, pa bi zaobišla auto. Ovako, potrebno ju je obavijestiti, i zato su potkovice i krunice kao neka vrsta prometnih znakova koji se – za razliku od običnih signala – nalaze unutar automobila.

A ipak, ne znam je li itko provjerio kako ti simboli djeluju onda kad nisu vidljivi. I odlučio sam da ću to učiniti ja. Otvorio sam prtljažnik, smjestio u njega ceker, a onda na jednu ravnu površinu u prtljažniku nalijepio svete sličice što sam ih bio kupio od onoga pijanca: naime svetoga Antu i Gospu Aljmašku. Zatvorio sam prtljažnik i obećao sebi da ću nakon nekoga vremena provjeriti kako stvari stoje.

Bilo je to prije četiri godine. I mogu vam reći da je za sada sve u redu, ništa loše nije se dogodilo ni meni ni automobilu. A sličice – kad ih povremeno pogledam – izgledaju isto kao i prvoga dana.