Slavka Pavić i crveni balon

S gospođom Slavkom Pavić (Jajce, 1927) susrećem se na raznim mjestima već godinama. Bez obzira na našu razliku u dobi, čini mi se da smo (si) dobre znanice. Pa gdje smo se mi to susretale? Na mnogim kulturnim mjestima koja obje posjećujemo (Hrvatski glazbeni zavod, Muzej za umjetnost i obrt, Muzej grada Zagreba, šetnje s Nadom Bezić po zagrebačkom Gornjem gradu, Donjem gradu, Mirogoju, Matica hrvatska, pa i sasvim slučajno na ulici, npr.  jednom u Dežmanovu prolazu, kad je ona išla uzbrdo, ja nizbrdo). No upravo me smjer naših kretanja (uzbrdo / nizbrdo) podsjetio na pjesmu Vjekoslava Majera Moj otac i ja, sitan detalj koji mi je i taj slučajni susret, ugodan kao i svaki drugi, učinio nezaboravnim. A možda je Majer iskrsnuo i zato što sam joj oduševljeno govorila o Majerovu Pepiću (u vremenu i prostoru), koji je živio u kući zvanoj Čardak (i Kalifornija) na uglu Mesničke i Kapucinskih stuba, u kojem je smjeru Slavka išla nekom u posjete. Kako ona nikamo ne ide bez fotoaparata, snimila me ondje nekako radosno i obećala da će sliku ostaviti u Matičinoj knjižari. I ostavila je.  

Slavka Pavić, Dolazi novi grad, Zagreb, 1960. / Izvor privatni arhiv Slavke Pavić

S Glazbenim zavodom očito nas vežu neraskidive niti. Gospođa koja nije tek nedavno prevalila 90. odlazi i na izložbe drugih fotografa (npr. već spomenute Nade Bezić, koja nas osim na muzičke šetnje gradom vodi sada i po ranjenom Glazbenom zavodu, gdje godinama radi u knjižnici kao knjižničarka, i mnogo više od toga). Gospođu Pavić viđala sam i na zanimljivim predavanjima u podrumskoj dvorani dragog nam Glazbenjaka, jer, eto, neki ljudi odlaze u neke ustanove, a neke ustanove ulaze u neke ljude i ondje ostaju zauvijek.

Osobno gospođu Pavić ne poznajem, no ona je od onih prirodno srdačnih ljudi bodra i radoznala duha za koje mislite da ih poznajete cijeli život. Dok ovo pišem, u Francuskom paviljonu Studentskog centra u Zagrebu održava se još jedna njezina izložba fotografija, Kadrovi. Otišla  sam onamo jednoga ranog popodneva dok u tom lijepom izložbenom prostoru nije bilo nikoga (sreća što je to izvanredno arhitektonsko djelo obnovljeno, jer sjećam se ondje i kazališnih predstava koje su bile opasne za glavu, npr. Racineova Fedra s Anom Karić, Senkom Bulić i Letom 3). S nostalgijom sam škicnula i na obližnji Teatar ITD, sjećajući se kultnih predstava i zaštitnih znakova toga kazališta što ih je oblikovao nedavno umrli dizajner Mihajlo Arsovski. Tako sam na Slavkinu izložbu stigla s bogatom emotivnom popudbinom, koja se savršeno poklopila s njezinim fotografijama. Na jednoj čovjek vodi konja po cesti, a iza njih počinje bujati novi grad, prizori koje i ja pamtim: konj po mojoj Tkalčićevoj ulici vuče drvena kola dovozeći pinkle opranoga veša otmjenim milostivama, a odvozeći njihov (pravi) nešto manje otmjen prljavi veš na pranje put Gračana, Šestina i tamošnjih (još bistrih) potoka. Zimi bi ti isti konji vukli u grad saonice (djeci divota da se zakvače za njih i tako kroz Medvedgradsku dođu do Zvijezde, Gupčeve, dakako, ne bojte se petokrake). Slavkini konji trče razigrani po prštećem snijegu, ima nešto nomadsko, cigansko i razigrano u tim slobodnim plemenitim životinjama, koje su svu svoju ljepotu prebacile u tren oka na Slavkine slike i tu zauvijek ostale. Ili samotni dječarac nekako izgubljen u marinerici, namješten tako željom i voljom nekoga drugog. U svima njima nalazim isti motiv koji sam našla i u Horvatovih 500 stuba na Sljemenu: jedan čovjek slagao ih je samo zato da jednoga dana netko prođe njima i doživi nešto lijepo. Tako i gospođa Pavić hoda po svijetu i škljoca fotoaparatom zato što je uočila nešto lijepo, zanimljivo, neobično, što nam želi pokazati da i mi to vidimo. Otprilike kao što sam i sama toliko puta poželjela da neki meni drag prizor mogu vidjeti i moji dragi. Možda je u tome i korijen bliskosti među osobama koje jedna o drugoj ne znaju mnogo, no ipak osjećaju jak izbor po srodnosti (Die Wahlverwandschaften).  

Slavkine izvrsne crno-bijele fotografije, rađene kao kompozicije (bridovi, svjetlo, sjene) – s ljestvama i jednom živom ženom kao još jednim majstorskim detaljem – uvijek me prebace u onaj magični svijet fotografije kojem nisam dorasla, ali ga mogu prepoznati kao nešto milo i blisko. Jer i takve fotografije, na tragu Toše Dabca, Milana Pavića, Marije Braut, Đure  Janekovića i mnogih drugih (Slavka je slikala i zgradu negdašnjega Dabčevog ateljea u Ilici 17, pred čijim ulazom često svira ili spava jedan ulični svirač i njegov pas), pune su empatije, one na koju sam cijepljena još u djetinjstvu, pa je osjećam i u slici i u zraku koji titra oko nje.

Slike dimnjaka posebna su priča, i ne samo na ovim fotografijama. O njima bi štošta mogli reći žitelji Lastova, koje je poznato upravo po mnoštvu dimnjaka, a svaki je drukčiji od ostalih. (O Tijardovićevoj operi Dimnjaci uz Jadran sada ne bih.) Slavkini su limeni dimnjaci, zapravo nastavci na dimnjacima, sličniji pjetlićima nego onim gromadama što su za nedavnoga potresa padale s krovova. Autorica ih duhovito zove Limeni vitezovi, jer gledaju jedan u drugoga kao oklopnici na srednjovjekovnim turnirima.

Da nema fotozapisa u boji o poznatima, jedina boja među tim crno-bijelim fotografijama bila bi crvena. I to jednog balona, kao što se u jednom ratnom užasu isticao crveni kaputić one curice iz Schindlerove liste ili rana od metka ispaljena u srce Karla Liebknechta na grafikama Käthe Kollwitz u njezinoj berlinskoj galeriji (i obiteljskoj kući u Fasanenstrasse). Slavka stoji usred Francuskog paviljona i drži u ruci crveni balon. Za njega je privezan kamen da balon ne odleti unepovrat. Dodala bih ja i mnogo teži, samo da nam Slavka što dulje hodi po zemlji, a ne da se kao Mary Poppins sa svojim kišobranom vine put neba.