Rad DHK treba usmjeriti prema životu, živosti

 

Nakon Đure Vidmarovića za novog predsjednika Društva hrvatskih književnika izabran je Zlatko Krilić, prozni i dramski pisac te televizijski i filmski scenarist. Krilić je autor više romana za djecu i odrasle, pet zbirki priča, dviju knjiga igrokaza te mnogih televizijskih i filmskih scenarija. Dobitnik je više nagrada, nagrađivan je kako za prozna tako i za dramska i filmska djela. Izbor za predsjednika DHK-a povod je razgovoru.

Snimio Davor Puklavec / PIXSELL

Gospodine Kriliću, kako je biti predsjednik institucije stare sto dvadeset godina?

Početak je naporan, ali nadam se da će uskoro sve biti jednostavnije. Zbog epidemioloških razloga i potresa, koji je jako oštetio urede Društva, dugo nismo mogli raditi u svojem prostoru, no marljivošću zaposlenika i bivše uprave uspjeli smo sve obnoviti. Izborna skupština 23. rujna bila je radosni dan povratka u naše prostore, koje volim nazivati dom hrvatske književnosti.

Koliko je kreativnoga ostvareno od svega što je prethodna uprava DHK-a sebi zadala?

U taj dio ne ulazim. Ja sam izabran na osnovi svoga programa koji kanim ispunjavati, a ispunjavanje programa počelo je s prvom sjednicom upravnog odbora, koja je održana nakon Zagrebačkih književnih razgovora. Kad već spominjem Razgovore, moram reći da su bili veoma uspješni ne samo kao tema nego i kao nastavak djelovanja DHK-a. Na otvaranju su bili svi predstavnici državnih i gradskih vlasti. Nije mala stvar u iznimno teškim okolnostima sačuvati međunarodni karakter ZKR-a. Iskrene čestitke organizatorima.

U svojem programu apostrofirali ste i tradiciju DHK-a pa vas molim da kažete je li se prethodna uprava DHK-a dovoljno brinula o svojem poslanju: jeziku, kulturi, istini, moralnosti društva...?

Koliko je tko u kojem razdoblju bio uspješan, nije moje da sudim. Uvjeren sam da se svaka uprava unutar svojih mogućnosti trudila maksimalno. Nekada je bilo više, nekada manje uspjeha, ali u 120 godina razne su ugroze prijetile Društvu i velik je uspjeh sto dvadeset godina neprekinutoga rada bez obzira na sve moguće prigovore. To pokazuje vitalnost i prilagodljivost svih uprava koje su u tom vremenu u različitim, često nepovoljnim uvjetima, uspjele održati visoku razinu književnoga i kulturnog života naroda. Znate, nije uvijek bilo lako, naša je povijest u tom razdoblju bila iznimno burna; imali smo ratove, diktature, jednoumlja, ozbiljne napade na pravo na vlastiti jezik... U tim ugrozama Društvo se uvijek postavljalo ispravno, barem koliko je moglo, u čuvanju hrvatskoga jezika, književnosti i književnika.

Bore li se hrvatski književnici dovoljno protiv ugroza hrvatskoga jezika i hrvatske književnosti koje dolaze iz velikosrpskih krugova?

Ne znam što je dovoljno. Sama činjenica da je hrvatski jezik sačuvan i da je jedan od službenih jezika Europske Unije mnogo toga govori.

Tako baš i nije. Naime, neke institucije EU ne poštuju posebnost hrvatskoga jezika, često se to čuje i vidi prigodom prevođenja tekstova i govora. Neki i dalje misle da je to jugoslavenski jezik.

Mislim da smo to apsolvirali. Klonim se bilo kakve politizacije Društva. I u svom programu napisao sam da je depolitizacija Društva nužna. To ne znači da se odričem povijesti Društva i vremena kada je politizacija bila nužna. Uvijek imam na umu da smo živjeli u sustavima i državama kada se drugo mišljenje nije moglo izreći i kada je Društvo odigralo presudnu ulogu pružajući mogućnost drugom i drukčijem mišljenju da izađe u javnost. No danas u Hrvatskoj, u demokratskom društvu, s jezikom koji je jedan od službenih jezika EU, s članstvom u EU, nema potrebe za politizacijom društva, ona je apsolutno nepotrebna.

Mislite i na Društvo hrvatskih književnike?

Da, da. Sve vrijeme govorim u ime Društva hrvatskih književnika kao predsjednik.

Kako onda tumačite cijepanje i razdvajanje Društva hrvatskih književnika i odlazak dijela književnika, koji su osnovali Hrvatsko društvo pisaca? Nije li to bila prava ideološka podjela književnika i politizacija književne scene?

Do rascjepa je došlo iz nekih nezadovoljstva stanjem u DHK-u, dijelom i zbog ideoloških razloga. To je bilo u vrijeme u kojem je bilo. Sada je to prošlost. No i u Hrvatskom društvu pisaca ima izvrsnih autora.

Mislite li da su vam konkurencija?

HDP nije konkurencija DHK-u. DHK je najstarija književna udruga, ne samo s tradicijom nego i s popisom autora i njihovim respektabilnim ostvarenjima. Ne mislim da nam je DHP konkurencija zbog toga što tamo također ima sjajnih pisaca. Mi smo konkurencija jedni drugima jedino kada se otimamo oko kosti koju nam dobaci Ministarstvo kulture. Za novac smo konkurencija.

Oni dobivaju više?

Još ne znam koliko tko dobiva. Nešto drugo sam htio reći. Dobro poznajem statut DHK-a, ali sam vrlo pozorno pročitao i statut HDP-a i u temeljnim stvarima nema nikakve razlike. Imamo iste ciljeve, zauzimamo se za status književnika i književnosti, i ne vidim potrebe za bilo kakvim oblicima animoziteta. Dapače, mislim da je potrebna suradnja, ako ni u čemu drugome, onda u zajedničkim nastojanjima kako bi Ministarstvo kulture više pozornosti i novca usmjerilo u književnost i umjetnost općenito. Dosta kolega egzistencijalno je ugroženo i krajnje je vrijeme da im se i kroz institucije Ministarstva pomogne. To sam naveo i u svojem programu. Svakako ću ustrajavati na osnivanju fonda solidarnosti kako bi se pomoglo najugroženijim kolegama.

Je li jedan od razloga cijepanja Društva bila loša preraspodjela i trošenje novaca – jesu li neki uzimali više?

Ne razumijem pitanje.

Jesu li književnici koji su bili blizu kase uzimali više ili sve, dok su mnogi bili zanemarivani i uopće nisu dobivali?

Ja sam već četrdesetak godina član DHK-a, nisam previše pratio tko koliko uzima i nisam bio jedan od onih koji su dobivali novac.

Jeste li kao član DHK-a putovali po svijetu?

Mnogo sam putovao, uvijek o vlastitu trošku i ne bih ulazio u to kako su i koliko neki drugi putovali po svijetu.

Hoćete li raditi na pomirenju DHK-a i HDP-a?

Nismo ni u kakvoj svađi da bismo se mirili. Nemamo se što miriti. Mi smo kolege u dvama društvima.

Ne vidim potrebe za bilo kakvim oblicima animoziteta između DHK-a i HDP-a. Dapače, mislim da je potrebna suradnja / Ustrajavat ću na osnivanju fonda solidarnosti kako bi se pomoglo najugroženijim kolegama / Danijel Dragojević veliki je svjetski pjesnik

Ako su dva, a ne razlikuju se ni u čemu, zašto dva?

Dva su zato što su tada neki članovi, kako sam rekao, bili nezadovoljni stanjem u Društvu hrvatskih književnika i nemogućnošću da unesu promjene koje su priželjkivali. Istupili su iz DHK-a i osnovali novo društvo skrojeno po svojim željama i uvjerenjima. Tako mislim jer nisam od onih koji će tvrditi da je DHK divno i bezgrešno društvo, a da su u HDP-u zločesti otpadnici. Jednako tako neprihvatljiva mi je percepcija javnosti koja tvrdi da je DHK literarna sekcija HDZ-a, a HDP literarna sekcija SDP-a. DHK je starije i od HDZ-a i od SDP-a, čak smo mnogo stariji i od komunističke partije na jugoslavenskim prostorima. Ja to tako gledam. Dva su društva, ali oba nastoje ispunjavati svoju književnu i kulturnu ulogu.

U svojem programu zagovarate promjene: socijalne, staleške i funkcionalne...

Da, ali ne bih rekao promjene. Jer, kad se kaže promjene, podrazumijeva se da ništa nije valjalo pa sada sve treba mijenjati. Ne.

Onda korekcije!?

Ne, ja zagovaram život. DHK je živi organizam. Rad Društva hrvatskih književnika treba usmjeriti prema životu, živosti, bez ičega radikalnoga i revolucionarnoga. Zato ne volim riječ promjene. U hrvatskom političkom životu riječ promjena toliko je prostituirana da ju ne kanim spominjati. U programu govorim o smjeru u kojem bi DHK trebalo nastaviti razvoj. Dakle, govorim o razvoju DHK-a, ne o promjenama.

U programu ste napisali da ćete preferirati otvaranje kluba, fond solidarnosti, informiranost, vidljivost članova društva, da hrvatski jezik bude službeni, a ne engleski - ili da budu barem ravnopravni – zalagat ćete se za veće autorske honorare, kvalitetu časopisa, bolji odnos prema ograncima... Kada se sve to pročita, ima se dojam da, doista, radite promjene.

Promjene se dnevno događaju u svakom živom organizmu, pa će se događati i u DHK-u.

Hoće li DHK voditi izabrana uprava vođena interesima uprave ili će provoditi interese većine?

Uprava provodi ili pokušava provesti ono što smatra da su interesi većine. No, i u programu sam to konstatirao, čini mi se da se dogodio rascjep između uprave i članstva, koji je mnogo opasniji za DHK od rascjepa koji je stvorio Društvo hrvatskih pisaca. Već duže vrijeme veliki je problem, barem po mom mišljenju, (ne)informiranost članstva o događanjima u DHK-u i izostanak članova iz aktivnosti Društva.

Mislite da će to promijeniti upravni odbor u kojem je, za razliku od staroga, samo jedan novi član?

To je zato što ljudi u principu daju glas onima koje poznaju, a druge ne poznaju i neće ni saznati za njih ako nisu prisutni barem u nekim povjerenstvima. Na pojačavanju kohezijskih sila među članstvom treba jako, jako poraditi. To se naravno može napraviti boljom informiranošću i boljom raspodjelom imenovanja u povjerenstva, koja se ne biraju na skupštini, nego ih imenuje upravni odbor. Nastojat ću da u povjerenstva budu što više uključeni članovi DHK-a koji su se već prihvaćanjem kandidature na izbornoj skupštini izjasnili da žele svoje vrijeme i rad posvetiti Društvu. Ako nisu izabrani u upravu na izbornoj skupštini, onda se njihova volja i želja za radom može iskoristi za dobrobit DHK-a imenovanjem u povjerenstva.

Znači li to da će se DHK otvoriti pluralnosti?

Ne bih rekao da će se sada Društvo otvoriti pluralnosti jer je i dosad bilo otvoreno, pluralnost je uvijek resila DHK, ali bih rekao da će se dodatno otvoriti članovima koji do sada nisu imali prilike biti aktivni u Društvu. To će omogućiti imenovanja članova u različita povjerenstava DHK-a. Volio bih da se uključi što više članova koji dosad nisu bili u tijelima uprave i u povjerenstvima.

Hoćete li pokrenuti i nove časopise?

Pokretanje časopisa nažalost nije samo stvar koncepcije predsjednika ili upravnog odbora, to je uvijek povezano s financijama. Nažalost, ugasio se naš časopis za kojim postoji potreba, Književnost i dijete, iz financijskih razloga. O financijama ću u dogledno vrijeme nastojati razgovarati s ministricom. U kriznim gospodarskim situacijama moraju se povećati honorari u časopisima i opseg časopisa, jer je to mnogim kolegama jedan od važnih izvora prihoda. Tako bi se pomoglo piscima koji žele pisati, a napisano nemaju gdje objaviti i za to dobiti honorar.

Koliko se hrvatska suvremena književnost bavi temama i sadržajima današnje Hrvatske?

Bavi se onoliko koliko su autori, da tu upotrijebim riječ koju inače izbjegavam, inspirirani za takvo što. U književnom životu Hrvatske nije da nemamo suvremenih tema, ali činjenica je da bi se te teme mogle dodatno stimulirati.

Imamo li kritičara kao što su svojedobno bili Matoš, Krleža, Tenžera?

Nemamo. I ne možemo ih proizvesti. Takvi se ljudi trebaju roditi.

Ili se nekima treba omogućiti da to budu?

Da. Trenutno ima malo prostora za takve autore u dnevnim tiskovinama, sve dnevne novine manje-više svele su se na minimum praćenja recentne književnosti. Ali imamo časopise i postoje elektronički oblici objavljivanja. Kada bi se sada pojavio Matoš, vrlo brzo bismo čuli za njega.

Svojedobno mi je u razgovoru Branimir Donat rekao da bi bio etiketiran, šikaniran, možda i zabranjen.

Etiketiran bi bio, zabrana danas i nema, ali bi vjerojatno bio šikaniran, omalovažavan, ogovaran i napadan. Utoliko bi se i više čulo za njega.

Eto došli smo do književnosti koja je žrtva politike, a vi govorite da se nećete baviti politizacijom.

Apsolutno se nećemo baviti politizacijom, odnosno politikom u DHK-u, jer za sve koji se žele baviti politikom postoje druge platforme.

U programu predlažete obilježavanje ­Hrvatskoga proljeća. Nije li to politizacija?

Nije, to je dio naše povijesti, povijesti Društva hrvatskih književnika na koju smo jako ponosni. To je jedno od razdoblja kada je bilo nužno pružiti, kao što sam rekao, mogućnost ljudima koji drukčije misle da izraze to drugo mišljenje javno. Ja ne mislim da je Društvo književnika griješilo što se politiziralo u određenim razdobljima povijesti – ja samo tvrdim da sada nema potrebe za tim. Postoji hrvatska država i njezine institucije. Svi možemo biti ponosni na ulogu Društva hrvatskih književnika, tada Društva književnika Hrvatske, što je 1971. stalo u obranu hrvatskoga jezika i hrvatskog identiteta.

Ako obilježavate Hrvatsko proljeće, neizbježno se nameće i Šuvarova Bijela knjiga, u pisanju koje su sudjelovali i neki današnji članovi DHK-a.

Bijela knjiga nije nešto što trebamo slaviti.

Ne slaviti, možda kritički propitati, jer je u njoj bilo nekih stvari koje su prokazale velikosrpske tendencije i pripremile rat na prostoru nekadašnje Jugoslavije?

Kritičko promišljanje povijesti uvijek je prihvatljivo i zanimljivo, ali mene, barem kao predsjednika DHK-a, više zanimaju obilježavanja naših dostignuća.

Tema ovogodišnjih Zagrebačkih književnih razgovora bila je Književnost i pamćenje. Unutar teme dosta se govorilo o prošlosti koja opterećuje sadašnjost. Dakle, teško je izbjeći govor o politici.

Nije se govorilo samo o prošlosti, bilo je govora i o današnjici, ali dosta se govorilo i o prošlosti. Istina o prošlosti uvijek je iznimno inspirativna i čestitam povjerenstvu za Zagrebačke književne razgovore na izboru teme.

Pa što hrvatska književnost pamti od svoje prošlosti i svojeg identiteta, odnosno koliko to njeguje i implementira u suvremenost?

Nitko ne može, više ili manje, to činiti više nego što to primarno čine autori. A kada se na hrvatskom književnom jeziku stvori djelo koje je značajno, tada se ono apsolutno čuva i glorificira.

Osim kada netko vrijeđa i etiketira određene književnike, jer se ne slažu s njihovim svjetonazorom i njihovom ideologijom.

Etiketiranje je uvijek alat onih koji nemaju jače alate. To više govori o onima koji lijepe etikete nego o onima kojima se etikete lijepe. Uvijek su postojali takvi ljudi i uvijek će postojati.

Koliko globalizacija utječe na suvremenu umjetnost? Je li ona, kao što se pokazuje, sve više uteg, a ne umjetnička inspiracija?

Globalizacija donosi sa sobom niz problema. No svi veliki problemi ujedno mogu biti velika literarna nadahnuća. Globalizacija je omogućila umjetnosti, odnosno umjetničkim djelima, da brže i lakše nego prije dolaze do čitatelja u cijelom svijetu. Osobno baš nisam zagovornik globalizma, dapače. Globalizacija u umjetnosti meni osobno nije zanimljiva. Ali, kao što sam rekao, njezin odraz na sudbinama pojedinaca, na promjenama u načinu mišljenja, potencijalno je vrlo inspirativan.

Je li to novi totalitarizam?

Može se i tako gledati, ali ja tako ne gledam. Meni je globalizacija još jedna faza u – razvoj bi bila kriva riječ – u životu čovječanstva, jer podrazumijeva i dobro i loše u postojanju ljudskog bića.

Osim prozom bavite se i pisanjem dramskih tekstova, dakle kazalištem, koje je zrcalo društva. S obzirom na probleme čovjekova života, bavi li se kazalište dovoljno i na pravi način tim problemima ili zapravo sekundira politici koja manipulira životom zato što primarno politika financira umjetnost?

Kazalište se uvijek bavi onim temama kojima se autori žele baviti. Nisam stekao dojam da se kazališne teme na bilo koji način podređuju politici i ne mislim da se politika financiranjem petlja u kazališne teme. Sad, bavi li se dovoljno životnim temama? Uvijek se bavi maksimalno koliko može i nikada dovoljno jer uvijek postoje neispričane priče. Tako je s našim kazalištem i s našim filmom. Činjenica jest da kazalište nije još proizvelo dramu o Domovinskom ratu koju iščekujem.

Kakva bi ta drama trebala biti?

Rado bih vidio Gloriju Domovinskog rata. Meni osobno Marinkovićeva je Glorija jedinica mjere za kazališni tekst, jer je to tekst kojem se divim i predstava koju sam prvu gledao u životu.

Rekli ste da se politika ne petlja u kazalište, a tko bira intendante i ravnatelje?

Pa dobro. Biranje ravnatelja i intendanata normalno da je stvar politike jer su političari na izborima dobili povjerenje građana da to učine. Ako ne bismo vjerovali izabranim političarima, tko bi onda trebao postaviti ravnatelje i intendante? Ja ne vidim drugo rješenje. Možda da se vratimo u samoupravljanje pa da djelatnici kazališta postavljaju ravnatelje?

Vratimo se u vrijeme prije samoupravljanja, kada je kadrovirala struka i kvaliteta.

Iako sam star, ne znam za ta idilična vremena kada je kadrovirala samo struka i kvaliteta. Vjerujem, želim vjerovati, da se i danas oni koji imenuju ravnatelje i intendante vode kriterijem kvalitete, da im je u interesu izvrsnost kao osnovni kriterij.

Nemate osjećaj da se u dijelu hrvatskoga kazališta radi na svojevrsnoj ideološkoj promjeni društva?

Mislite sustavno?

I to.

Ne! To bi značilo da u Hrvatskoj postoji sustav.

Izvlačite se, to su fraze.

Nisu fraze. Kao optimističan čovjek ja naprosto vjerujem da ljudi rade najbolje što znaju, a rezultati su kakvi jesu.

Mislite da rade najbolje?

Najbolje što mogu. Neki ne mogu bolje jer su amoralni, neki jer su pohlepni, neki jer su nesposobni itd., ali i oni svejedno rade najbolje što mogu unutar svojih ograničenja.

Ne mislite da ima boljih od njih?

Uvijek i negdje postoje bolji.

Kada bi vas netko zamolio da odaberete najboljega hrvatskog književnika, koga biste stavili na čelo?

U pjesništvu bi mi to danas bio Danijel Dragojević.

Mislio sam u sveukupnoj hrvatskoj književnosti?

To ne mogu reći. Književnost je živa, a njezin život obuhvaća i mrtve autore. Nešto što nije do sada još prepoznato i priznato ne znači da je bezvrijedno. Eto, spomenuti Danijel Dragojević na granici je anonimnosti, a radi se o uistinu velikom, velikom svjetskom pjesniku.

Kako objašnjavate Dragojevićevo odbijanje da primi neku nagradu, da bude član bilo kojeg društva – nekada je bio član DHK-a - da bude član HAZU? Zašto tako postupa?

Postupa zato što je tako odlučio, takav je. Ali članstvo ili ne-članstvo, nagrade ili ne-nagrade ne uvećavaju neko djelo niti ga umanjuju. Njegova je odluka takva i mora se poštovati, ali nikakve popratne manifestacije, da tako kažem, ne utječu na kakvoću njegova djela. Djelo je veliko onoliko koliko je originalno, snažno. Ni postupci autora, ni nagrade, ništa to ne može umanjiti ni uvećati.

Tko je najbolji hrvatski književnik u zadnjih stotinu godina?

Zadnjih sto?

Ili petsto godina? Ako obuhvatimo petsto godina, tada sigurno imamo više kandidata.

Književnost nije atletika, pa da postoje egzaktne mjere. Ja sam izraziti poštovalac Krleže, Ranka Marinkovića, Slobodana Novaka...

A Ivan Aralica?

Aralica mi je visoko na ljestvici kvalitete. No suzdržavam se govoriti o živućim autorima jer stavljati na liste vječnosti živućeg autora nije mi baš prikladno. Mi imamo, sad da ne nabrajam imena, stvarno bogatu književnu reprezentaciju u svim disciplinama. Mislim i na prozu, i na poeziju, i na esej, i na dramu. Dosezi su iznimno visoki. Naravno, kada bih sada išao petsto godina u prošlost, zvučao bih kao nastavno sredstvo i pomagalo priručnika o književnosti za početnike... Nepotrebno je nabrajati.

Kako će se ubuduće DHK ponašati prema srpskom svojatanju Gundulića, Držića i dubrovačke književnosti? Hoćete li reagirati?

Mislite li da treba?

Pitam vas.

Osobno mislim da ne treba reagirati. Njihovo ponašanje govori da nisu zadovoljni s onim što imaju pa svojataju tuđe. Njihovo svojatanje su udice, baloni. Očekuju da se netko, recimo DHK, zakvači na takvu udicu. Posljedica bi bila polemika koja sve relativizira. Dok sam ja predsjednik, to se neće dogoditi. Matica hrvatska rekla je sve što je o tome trebalo reći.

Znači li to da nećete surađivati sa srpskim društvima književnika?

Zašto ne bismo surađivali?

Postoji li neki uvjet?

Ne. Surađivat ćemo jednako kao i s mađarskim, slovenskim, bosanskim, talijanskim književnicima. To je susjedna država koja ima vrlo bogatu književnost i ne vidim nikakav razlog da se ne surađuje s književnicima iz Srbije.