Priče o vremenu egzistencijalne zebnje

U činjenici da je novu knjigu priča Tomislava Šovagovića Kad narastem, bit ću Dražen izdao vukovarski ogranak Matice hrvatske ima i logike i simbolike. Riječ je o zbirci od deset tekstova s ratnom tematikom, a autor je osvojio čak četiri nagrade toga Matičina ogranka na natječaju za kraće književno djelo s temom o Domovinskom ratu. Šovagović je prije ove knjige objavio zbirke priča Rudnik čvaraka (2012), Cesta knezova bribirskih (2016), Ispod skala (2017) i Latifundija (2018) te roman Mangan (2016). Dosadašnje književno stvaralaštvo ovoga pisca, novinara i teologa karakteriziraju kraći prozni oblici, tematiziranje djetinjstva, dah autobiografizma, amalgamiranje hrvatskoga sjevera i juga te jako religiozno nadahnuće, a u isti mah bliskost poetici dokumentarizma.

Izd. OMH u Vukovaru, Vukovar, 2020.

S dobrim dijelom spomenutih karakteristika Šovagovićeve proze čitatelj će se susresti i u pričama uvrštenim u novu knjigu. Ti su tekstovi nastali u desetljeću kojem se upravo bliži kraj, ali nisu uvršteni kronološki, po godini nastanka, nego čini se po mjestu zbivanja: radnja prve polovice priča događa se u Slavoniji (Vukovar, Aljmaš, Ladimirevci), a druge u Dalmaciji (Drniš, Knin, Miljevački plato, Šibenik). Zbirku otvara priča Zaveslaj ljubavi iz 2011, tekst s najstarijom datacijom, a književno jedan od najuspjelijih. U pričama s ratnom temom obično je glavni lik ili kut iz kojeg se pripovijeda muški; ovdje je rat u opkoljenom Vukovaru viđen očima majke dvoje male djece, doživljen osamljenošću žene kojoj muž ne može pomoći jer je na borbenoj liniji pa ostaje u drugom planu iako je čitatelj svjestan i veličine njegove žrtve. Priča je realizirana brzim izmjenjivanjem sekvencija u realnom vremenu – tu je nepredvidiva svakodnevica u kojoj Marta pred djecom mora biti „najjača žena na planetu“, koja ih mora uvjeriti da i nije tako strašno provoditi dane i noći u skloništu, na čijem se licu ne smije vidjeti strah zbog spoznaje da im je projektil potpuno razorio stan i da su ostali bez ičega – i analeptičkih dionica u kojima se prisjeća vremena kad se počela baviti veslanjem, vezanosti uz moćni Dunav i dečka kojeg je tamo upoznala, sitnicā zajedničke svakodnevice koje joj se sada čine zauvijek izgubljenom srećom. Dramatičnost završnog dijela priče, kad Marta s djecom napušta u konvoju Vukovar, a muž joj ostaje u gradu iz kojeg se živ neće vratiti, autor je efektno riješio ponavljanjem uvodnog pasusa na samu kraju. U toj završnici samo je jedna izmjena u tekstu, ali izmjena koja otkriva svu složenost priče i daje joj dublji smisao: u novom gradu u koji će stići neće biti Dunava, mitske vukovarske rijeke, simbola njihova doma i njezine ljubavi – neće biti života.

Priču s neobičnim naslovom 33, „odu zubarskoj i pjesničkoj ordinaciji prirode“ kako piše u P. S.-u toga oduljeg teksta, Šovagović je posvetio stomatologu, pjesniku, skladatelju i publicistu iz Vukovara Renéu Matoušeku (1958–1991), koji je nakon pada grada odveden u koloni u Velepromet, gdje mu se gubi trag. Njegovi posmrtni ostaci iskopani su i identificirani 2002. Naslovom teksta Šovagović evocira Matoušekovu životnu dob (33 godine) kad je pogubljen, a priča je ostvarena kao „izgubljeni dnevnik“, koji je „pronađen“ 2017. (kad ga je autor napisao). U priči Sloboda miriše na jabuke pisac se bavi egzodusom Aljmašana 1991, individualiziranim u sudbini obitelji koja je preživjela progon i nakon godina prognanstva vratila se na svoje ognjište s obnovljenom vjerom. I obnovljenom crkvom Gospe od Utočišta, u koju je vraćen i Gospin kip pronađen djelomice oštećen u potpuno razorenu svetištu. Radnja dviju Šovagovićevih priča zbiva se u Ladimirevcima, selu roditelja njegova oca. Zapis Sokolovi s Drave integralni je dio knjige Rudnik čvaraka i na gotovo dokumentaristički način govori o prilikama u selu u ratno doba („Roditelji su naglo ostarjeli, a djeca bila prisiljena još naglije odrasti.“); u priči Gol Man pripovijeda se o čovjeku koji je cijeli svoj život sanjao nikad ostvarenu karijeru čuvara mreže, a onda je umro „kao i svi veliki golmani, na terenu, u trenu, jednoj sekundi onoga što je bio život“.

U priči Barikade duša na vjetru pripovijeda se o tome kako je rat razorio dugogodišnje prijateljstvo Hrváta i Srbina, a tekst Circulus vitiosus priča je u priči o tome kako nakon pretrpljenog fizičkog zlostavljanja obuzdati mržnju i poriv za osvetom. Priča Cvrčak slobode posvećena je poginulom hrvatskom vojniku Niki Cigiću iz Pakova Sela. Niko je okružen napadačima na vrhu Miljevačkog platoa i „čeka rasplet igre živaca“; u atmosferi egzistencijalne zebnje ne uspijeva odgovoriti na pitanje otkud dolaze i kakav je usud doveo te napadače do njegove zemlje. Priča Kad narastem, bit ću Dražen, koja je svoj naslov posudila cijeloj knjizi, još je jedna posveta, i to šibenskoj obitelji Džaja kojoj je neprijateljski projektil ispaljen nakon prekida opće opasnosti usmrtio tri naraštaja – djeda, oca i sina. Zamišljen kao zapis trinaestogodišnjeg dječaka, koji i u okrutnoj ratnoj zbilji sanjari o svome sportskom idolu, tekst će završiti teško ranjena majka, jedina preživjela.

Većina Šovagovićevih ratnih priča u ovoj knjizi, zahvaljujući promišljenim kompozicijskim i stilskim rješenjima te dobro pogođenim poentama, zanimljivo je, čitko i emotivno snažno štivo.