Potresna i snažna predstava

Proglašenje zbirke Ariel tiskane 1965,  dvije godine nakon samoubojstva tridesetogodišnje američke pjesnikinje u Londonu, manifestom ženskoga pokreta priskrbljuje Sylviji Plath mitsku slavu, ali stavlja sa strane njezino eruditsko hvatanje ukoštac s kanonskim „muškim književnicima“, kojima pripada i njezin muž, pjesnik Ted Hughes.

Predstava se istovremeno odvija na pozornici i na velikom ekranu iznad glumaca  / Snimio Hubert Amiel

Belgijska predstava Sylvia u produkciji Cie Artara iz Bruxellesa autora i redatelja Fabricea Murgie, izvedena 12. listopada na Festivalu svjetskoga kazališta u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, započinje tim dvostrukim zrcalnim identitetom: vedra mlada glumica s lijeve strane proscenija s mikrofonom u ruci i zvonkim glasom otkriva životnu priču mlade Sylvije Plath, a istotrenutno nas upućuje na završetak njezina života i samoubojstvo u dnu pozornice. Predstava se odvija regresivno i kružno, od smrti do života pa ponovno smrti. Istovrsno okretanje života vidljivo je i na filmu na velikom ekranu iznad glumaca: egzistencijalne krhotine ponovno se stvaraju na pozornici, uživo, a gledatelji vide nastajanje filma u realnome vremenu  –  iznimna Juliette Van Dormael (režija i kamera filma) kamerom prati izvođače na pozornici, dekonstruirajući različite faze u životu S. Plath raznovrsnim kutovima snimanja, kadrovima i planovima, od eksterijera do spavaće sobe i kuhinje.

Igra se dijelovima scene pomiče pred nama kao pokretni filmski setovi na kotačima: izvrsna scenografija Rudyja Sabounghija predočuje vanjsku i unutarnju arhitekturu životnih prostora i vlastitosti koje plešu i hodaju scenom kao „avanture svijesti, pustolovine samoće“ S. Plath.

Čini mi se da scenograf i redatelj prikazuju kuću iz rakursa Gastona Bachelarda: kao da je biće, s katovima, podrumom i tavanom kao simbolima različitih stanja duše. Kuća je ovdje i ženski simbol utočišta i majke; njezina destrukcija uvjetuje tugu, bol i depresiju. Kao u snovima, vanjski je dio kuće maska ili čovjekov privid, krov je glava i duh, kontrola svjesnog, niži su katovi nesvjesno i nagonsko, a kuhinja simbolizira psihičke preobrazbe (glumica razbija kuhinjsko jaje). Precizno su riješena i kretanja u kući, silazna i izlazna, progresivna i regresivna faza, duhovnost i materijalnost.

Nasuprot kući stoji neograničena moć drugoga svijeta: glumice traže „idealnoga muškarca“ u publici, stavljaju mu masku i on, vođen njihovim pokretima, „pokušava razumjeti“ engleski jezik američke pjesnikinje. Taj je muškarac redatelj Fabrice Murgia, koji glumi od žene otuđenoga pjesnikinja supruga, slavnoga engleskog pjesnika.

Redatelj i dramaturška suradnica Cécile Michel te posvećeni ansambl postižu, svjesno ili ne, scensku konkretizaciju ključne knjige „ispovjedne“ škole poezije – Studije iz života Roberta Lowela, koju često spominje S. Plath (Boston, 1932–London, 1963). Ispovjedni dijelovi naglašeni su u poetskim elementima predstave, kad svaka od izvođačica, uvišestručena pjesnikinja, u pojedinoj životnoj i emotivnoj fazi, u kameru kazuje svoje tuge, ushite i bjesove.

S. Plath pisala je pjesme mahnite snage upijajući nehajnost i drskost poezije bitnika, brinući se o svoje dvoje male djece, a ženski ansambl  u kostimima Marie-Hélène Balau, izvrsnoj evokaciji pedesetih i šezdesetih godine 20. stoljeća, furiozno i energično izvodi dijelove života pjesnikinje bez izgovaranja njezinih stihova (kći Sylvije Plath nije dala autorska prava za ovu predstavu, doznajemo na njezinu kraju).

Kao što u pjesmi Tata S. Plath rabi neuobičajenu strofu od pet stihova koja svojim stihom viška na nesvjesnoj razini uznemiruje čitatelja navikla na tradicionalan oblik baladne strofe i potencira „živčani slom same pjesme“, tako sjajna An Pierlé (vokal i klavir) sa svojim sastavom vlastitim melankoličnim skladbama dočarava nemire, vedrine i depresije  S. Plath. Devet izvođačica, devet glasova i tijela pjesnikinje, devet aspekata jedne žene, produbljuju osjećaj osamljenosti u ovoj „pop-operi“ jednako dobro glumeći, pjevajući i plešući u inscenaciji filmskoga seta. Murgia širi sliku Sylvije Plath povezujući je s književnicama Virginijom Woolf, Anne Sexton, Emily Brontë i drugima.

Duboka i uzbudljiva, tužna i radosna, predstava Sylvia kao da u sjećanje priziva Duhovnog putnika Williama Blakea, dijeleći s njim kružnu strukturu i vrtoglavu brzinu te krajolike metaforične autofikcije i bolne stvarnosti.

„Kad daš svoje srce nekome tko ga ne želi, ne možeš ga više vratiti. Otišlo je zauvijek.” (S. Plath)

Mira Muhoberac