Pola stoljeća u službi kulture

„Je li uopće moguće u nekoliko riječi izreći sve što je Tonko Maroević značio hrvatskoj kulturi“, zapitala se ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek na 7. listopada u Matici hrvatskoj održanoj komemoraciji za akademika kojem bismo, da su okolnosti drukčije, 79. rođendan čestitali 22. listopada. Pjesnik, književnik, likovni i književni kritičar i prevoditelj samo su neke od apozicija što su za više od pola stoljeća duge službe u kulturnom i umjetničkom diskursu stajale uz ime Tonka Maroevića, svaka otkrivajući ponešto, nijedna ne određujući ga u cijelosti. 

Tonko Maroević bio je čest govornik u velikoj dvorani Matice hrvatske, gdje je održana komemoracija/ Snimio MIRKO CVJETKO

„U 180 godina dugoj povijesti Matice hrvatske mnogo je ljudi u nju ugradilo svoj stvaralački i radni potencijal, no teško bi se našla osoba koja bi u tom pogledu nadmašila našeg Tonka“, u uvodnom je obraćanju istaknuo Matičin predsjednik, profesor emeritus Stipe Botica, prisjetivši se 1966, kada akademik započinje suradnju s Maticom, 1970. kada postaje članom radnikom i pečata što ga je ostavio na slobodi i svemu što je danas ostvareno na području kulture. „Tonko Maroević“, kazat će ministrica, „bio je kozmopolit, mogao je živjeti, djelovati i pripadati u gotovo svakoj kulturi“, no taj kozmopolitizam, podsjetio je Maroevićev dugogodišnji prijatelj, akademik Luko Paljetak, „nije bio prepreka njegovu domoljublju. Domoljublju, a ne rodoljublju. Pisao je tlo, a ne krv i nije volio da se krv prolijeva zbog tla.“ Isto će u svojem govoru, prisjetivši se tihe žestine kojom je zagovarao uvijek suprotne stavove, „ne zbog trulog kompromisa već kako bismo na uvid imali što više različitih činjenica“, potvrditi i akademik Stjepan Damjanović, bivši Matičin predsjednik, koji je s akademikom proveo mnoge godine u najvišim tijelima MH. 

Kako bi Tonka Maroevića opisao njime samim, akademik Paljetak poslužio se uvodnim odlomkom iz njegove Pohvale pokudi, objavljene 1998. u dubrovačkom ogranku MH. Zaključio je u njemu da zahvalnost može biti dobar protuotrov necjelovitim i nemirnim situacijama te da se pokuda ne može osloniti na drugo nego na afektivnu, emotivnu distancu od djela. „On to nije činio, zadatak mu nije bio prosuditi nego protumačiti“ i vjerojatno je stoga s jednakom skromnošću i studioznošću pristupao i malim i velikim opusima, i poznatim i nepoznatim umjetnicima, vjerojatno je iz tog pristupa crpio snagu za svoja kulturna djelovanja. A bilo ih je mnogo.

Stipe Botica sumirao je tako njegovu suradnju s Maticom hrvatskom nakon 1990. u četirima vidovima; u Matičinim je publikacijama, knjigama i periodici objavio više od 150 radova. Bio je najagilniji suradnik Vijenca, u kojem niz radova nosi njegov potpis, a glavni će urednik Goran Galić istaknuti „Maroevićev istančan novinarski nerv, spoznaju da dugi tekstovi opterećuju novine i sposobnost da informaciju nadgradi zanimljivošću“. Bio je, usto, iznimno cijenjen i čvrst Matičin dužnosnik, obnašatelj mnogih dužnosti u samu vrhu institucije, a gotovo da nema ogranka u kojem nije održao kakvo predavanje, predstavljanje ili kolokvij.

Bio je, naposljetku će reći Luko Paljetak, „Mediteranac. Htio je prosuditi svakom mjestu gdje nedostaje lirike, umjetnosti, a njegova je veza s otokom bila gotovo sudbinska.“ Ne bilo kojim otokom, upozorit će Paljetak, već onim kojim je vezan najsretnijim uspomenama. Naposljetku mu se, „kao Odisej svojoj Itaki“, i vratio i tako zatvorio krug. A da bismo mi, koji iza njega ostajemo, nastavili njegovu liniju, predlaže akademik Damjanović, trebalo bi možda baš u Matici hrvatskoj okupiti sva njegova djela. „Ne kao otplaćivanje akademskog duga već kao produžetak razgovora s njim.“