Pola stoljeća na istoj livadi

Prije pedeset godina podignut je prvi kamen na idiličnoj livadi posutoj šumarcima koja se proteže iza barokne stancije Franković u Dubrovi kraj Labina. Prije tih pola stoljeća, točnije 1969, za stol su sjeli labinski umjetnici; kipar Josip Diminić i slikar Quintino Bassani, zagrebačka kiparica Milena Lah i riječki povjesničar umjetnosti Branko Fučić. Ideja je začeta, a kako bi se provela, malom skupu pridružio se Josip Faraguna, ondašnji predsjednik Općinske konferencije SSRNH Labin i predsjednik Katedre Labinske republike Čakavskoga sabora, koja je bila stožerni pokretač i logistička podrška simpoziju. Oni su tada odlučili tu divnu lokaciju od oko 40 hektara zemljišta oplemeniti suvremenim kipovima izrađenim od kamena i pretvoriti je u park skulptura, a već 1970. održat će se i prvi Mediteranski kiparski simpozij. Bilo je to vrijeme jugoslavenskoga samoupravnog socijalizma, kada su takvi projekti bili dobrodošli jer su značili kulturni dodatak socijalističkoj izgradnji, odnosno stanovit spoj proizvodnje (kamenolom, klesari) i umjetničke kreacije. Susreti jugoslavenskih umjetnika jačali su bratstvo i jedinstvo, a prefiks međunarodnog sudjelovanja sagledan je i pozdravljen kao mogućnost profinjene propagande ondašnjeg modela društvenog uređenja u zapadnom, ali i istočnom svijetu.

Puž Denisa Kraškovića  / Snimio Denis Krašković

Odluka da se pokrene kiparski simpozij bila je dalekovidna i višestrano korisna. Labin je u to vrijeme još bio rudarski grad (rudnici su zbog nerentabilnosti zatvoreni 80-ih godina), pa premda je socijalizam preferirao rudarstvo i tešku industriju, Labinjani nisu ozbiljno ni razmišljali o rudarskoj varijanti likovne kolonije Željezare Sisak, već su željeli odati počast kamenu kao jednom od simbola istarskog krajolika. Na taj je način simpozij u potpunosti opravdao naziv mediteranski, a zbog svojih jasnih lokalnih obilježja potaknuo je i drukčija razmišljanja o spomeničkoj i javnoj plastici u Istri, kojoj će kamen do danas ostati prepoznatljiva odrednica.

Domaći i svjetski velikani skulpture

Tomu je znatno pridonijela odluka da se neke skulpture, nastale u korpusu parka, dislociraju i postave na određenim punktovima istarskog pejsaža. Da istarski kameni spomenici poštuju okoliš u kojem su smješteni te da izražajno progovaraju rječnikom suvremene umjetnosti, također je zasluga simpozijskoga stručnog savjeta, koji je pozivao umjetnike što su krčili put suvremenim idejama i oblicima. Tako je na prvom simpoziju od hrvatskih umjetnika uz Milenu Lah sudjelovao Ivan Kožarić, na drugom, uz domaćina Josipa Diminića, Vanja Radauš, pa (između ostalih) slijede: Vjenceslav Richter, Branko Ružić, Kosta Angeli Radovani, Šime Vulas, Ante Jakić, Joško Eterović, Miroslav Šutej, Raul Goldoni... Od zemalja tadašnje Jugoslavije impresivne skulpture isklesali su i Bogdan Bogdanović, Olga Jančić, Petar Hadžiboškov, Janez Lenassi, Vlasta Tihec-Zorko…, a sudjelovali su i kipari iz Italije, Austrije, SAD-a, Japana, Francuske, Švicarske, Španjolske, Nizozemske, Kanade, Velike Britanije, Južne Koreje, Slovačke i Mađarske. Simpozij je tako zaživio i disao punim plućima prvih petnaestak godina, kada su njime defilirali domaći i svjetski velikani skulpture ostavivši nam u nasljedstvo impresivnu kamenu plastiku.

Sredinom osamdesetih godina osjeća se postupni pad, što se manifestira pozivanjem manjeg broja umjetnika, da bi se on konačno ustalio na jednom umjetniku po simpoziju (1971. u Dubrovi je svoje kipove klesalo petero umjetnika). Razlozi kvantitativnog, ali i općega strukturalnog pada MKS-a bili su ponajprije u ekonomskoj i političkoj krizi tih godina, jer novca je bivalo sve manje, socijalističke ideje sve se više napuštaju, a sukladno tomu zanimanje umjetnika za takve sazive sve je više kopnjelo.

Slijedile su devedesete obilježene Domovinskim ratom, sazivi su kipara otkazivani, a sudbina simpozija postajala je sve težom. Ipak, Josip Diminić, glavni inicijator i spiritus movens MKS-a, nije se predavao te je 1997. trasirao Bijelu cestu, koja je zapravo rekonstrukcija negdašnjeg puta koji je spajao stanciju obitelji Franković s njihovim vinogorjem, a uskoro su umjesto skulptura u svojevrsnoj inačici land-arta uslijedili raznobojni kao i monokromatski kameni pločnici, mozaici i reljefi. Bijela cesta sastoji se od šesnaest zasebnih dionica, koje je kreiralo šesnaest autora, a prvi je 1997. nastao cestovni mozaik zagrebačke kiparice Dore Kovačević. U dužini od 25, a širini od 4,5 metara svoje su dionice kreirali Julije Knifer, Quintino Bassani, Eugen Kokot, Nikola Džaja, Ivan Briski, Zdravko Milić, Peruško Bogdanić, Mojca Smerdu, Dušan Džamonja, Edo Murtić, Ivan Kožarić, Šime Perić, Ante Rašić, Ivan Picelj (njegovo posljednje djelo), da bi priča završila 2011, s malo dislociranom Oranicom Josipa Diminića. Premda je Bijela cesta bila prava osvježavajuća injekcija simpoziju, i njezin se učinak postupno počeo gubiti. Park je zapušten, društvene strukture i financijeri polagano su dizali ruke od projekta, financijska se konstrukcija urušila te se simpozij našao pred ugasnućem. Ipak, Labinjani to nisu dopustili te su transfuzijski postupak povjerili novom i mladom vodstvu Udruge MKS. U kratkom roku simpoziju je osiguran novi vizualni identitet, očišćena je sedimentacija atmosferilija, algi i prašine nataloženih na kamenim kipovima, pokošena je trava i konačno su postavljene legende pored skulptura da se ipak zna tko su njihovi autori, kako se one zovu i kada su podignute. Također je uspostavljena cestovna signalizacija, jer donedavno, bez usmene predaje, namjernicima nije bilo jednostavno pronaći tu lokaciju. U takvu novom ruhu, s realnim planovima za bolju budućnost, Mediteranski kiparski simpozij zaokružio je polustoljetno djelovanje.

Dijalog s djecom

Čast da obilježi ovogodišnji jubilej pripala je afirmiranom hrvatskom umjetniku srednje generacije Denisu Kraškoviću, čiji je rad za realizaciju odabrao stručni savjet MKS-a. Kraškovićeva skulptura zove se Puž, jer puža i prikazuje, a jedina je skulptura u parku izrazito figurativno-animalističkih obilježja. Tijelo skulpture duge tri, a visoke 1,75 metra izrađeno je od kamena, dok su puževa ticala (rogovi) učinjeni od inoksa. Premda mali mekušac simbolizira strpljivost i ustrajnost što su krasile borbu za opstojnost MKS-a, to nije bio razlog izbora. Jednostavno, ta je skulptura dovoljno različita, pitoma i nježna te poziva (osobito djecu) na interakciju, a ujedno je senzibilni spomenik pužu, životinjskoj vrsti kojoj prijeti izumiranje, upozoravajući nas tako i na današnju turobnu ekološku stvarnost.

Nešto je renesansno u Kraškovićevu liku i djelu, što možemo prije svega očitati u njegovoj svestranosti i duhovitosti zasnovanoj na humanističkim načelima toga doba. Krašković je bridak i konstruktivan, a ponajprije dobronamjeran komentator svijeta u kojem živi. Njegov predani ekološki angažman daleko je od aktivizma, a opet će neposrednim i spontanim govorom jasno ukazati na dugoročne posljedice naše civilizacije. Njegovi radovi zrače neskrivenom ljubavi prema prirodi i životinjama, što se jasno očituje kroz njegov maštoviti animalistički izraz, gdje ističe životinjske karakterne osobine koje emaniraju plemenitost i prostodušnu dobrotu tih bića, odnosno onih karakteristika kojih se današnji čovjek s neprikrivenom lakoćom odrekao. Kraškovićeve ranije skulpture smještene u javnim prostorima (kit, morž, janje) postale su omiljene igračke za djecu, koja su s tim radovima uspostavila odličan dijalog ponajprije zahvaljujući neposrednosti, simpatičnosti i prostodušnosti kojima te skulpture odišu. Djecu ne može nitko prevariti, a ona su podigla palčeve visoko gore za stvaralaštvo Denisa Kraškovića. Kao spomenute skulpture, i labinski je Puž nastao u jednom dahu; on je sada ovdje jer metaforički znači zraku humanizma koja probija sumornu stvarnost; na veselje djeci i za razmišljanje odraslima.