Vijenac 695

Glazba

Pop scriptum

Od mediteranskog bluesa do orvelovskog rocka

Denis Leskovar

Novi albumi nude okus raznovrsnosti u kontekstu cjelovite zvučne slike, pružajući utjehu u teškim vremenima

Sunnysiders, The Bridges, Dancing Bear, 2020.

Ako ime Sunnysiders nakon deset godina rada ne odjekuje posebno glasno među širokom pop-publikom, to je zato što je riječ o tandemu duboko uronjenu u blues – specijalistički žanr koji u novom stoljeću slavu ne jamči ni u domovini nastanka, a kamoli u Splitu ili u Zagrebu. No pjevačica Antonija Vrgoč Rola i gitarist Boris Hrepić Hrepa okružili su se jednako sposobnim suradnicima i – sklapanjem ugovora s Dancing Bearom – dogurali do četvrtog albuma, simbolično naslovljena The Bridges.

Čini se kako je u deset novih pjesama pretočeno sve dosadašnje iskustvo, osobito Hrepino, koji je još sredinom 80-ih s Marijanom Banom i ostalima pokrenuo Daleku obalu. Iskoračivši iz okvira mediteranskog pop-rocka u suradnji s partnericom Rolom, priča dobiva nove nijanse: engleski jezik sužava im manevarski prostor na domaćem, ali otvara vrata međunarodne rock i blues scene. Gotovo da nema relevantnijega blues-festivala na kojemu Sunnysiders nisu sudjelovali. Predstavljali su Hrvatsku na 27. International Blues Challengeu u Memphisu, a prije osam godina otvorili su zagrebački nastup legendarnoga Johnnyja Wintera.

Sve se to, dakle, jasno čuje na albumu koji je – u okviru zadanoga žanra – otvoren različitim kreativnim iskazima. Primjerice, dvije uvodne skladbe (Crossroads of Your Own i When You Come So Near) čvrsto se oslanjaju na tvrdi, kotrljajući blues-rock. Na potonjoj gostuje francuski blues-glazbenik Manu Lanvin, no koncepcija se zapravo svodi na stvaranje mostova suradnje u najširemu smislu. Snimljen na različitim mikrolokacijama, od zagrebačkog studija do anonimne šangajske hotelske sobe, The Bridges je premrežen doprinosima gostujućih pjevača i instrumentalista, pa će tako u Flogging A Dead Horse odnekud iskrsnuti Neno Belan i njegovi Fiumensi. Taj lepršavi, karakteristično melodiozni komad americane u srednjem tempu izmješten je iz okvira blues-matrice, pojačavajući okus raznovrsnosti u kontekstu cjelovite zvučne slike.

Od ostalih gostiju valja istaknuti dva gitarista: nikad dovoljno priznata Zorana Čalića (Not the One of Those) te Yogija Lonicha, koji je emotivnu baladu You’re Not That Good For Me To Cry pomogao učiniti još emotivnijom. Tu valja tražiti vrhunac albuma – uz suptilnu Tiny Soul, koja je tužna na posve drugi način, ne samo zbog sumorne teme (gubitak djeteta) nego i profinjenih dekoracija talijanskog lap-steel-gitarista Lorenza Picconea.

J. R. August, Murky Waters, The EP Collection / Live At Hrvatski glazbeni zavod, Croatia Records, 2020.

Na ovim stranicama mnogo je bilo riječi o nespornim talentima zabočkog kantautora Nikole Vranića, a poglavito o albumu Dangerous Waters, koji mu je osigurao povlaštenu i gotovo nedodirljivu poziciju na hrvatskoj indie/rock-sceni. Doduše, s ugovorom Croatia Recordsa u džepu, oznaka indie (independent, nezavisan) ostaje mu više kao umjetničko obilježje nego kao znak pripadnosti neovisnom izdavaštvu.

Njegova hiperaktivnost manifestira se na razne načine, kao da grčevito nastoji na što više razina verificirati zvjezdani status koji je uz potporu undergrounda gradio godinama. Ove godine objavio je dva albuma. Kompilacijski Murky Waters koncipiran je iz obilja materijala prethodno objavljena na EP-izdanjima. Većinom zabilježene 2016. i 2018, pjesme su – usporedimo li ih s meditativnim, gotovo snenim ugođajem materijala s Dangerous Waters – jednako dobro snimljene, ali brže u tempu, rokerskije. Utjecaji se odmah prepoznaju: kantautorska estetika ranih 70-ih, gospel i pijanistički blues, posebno u devetominutnoj Black Limousine.

Spomenuta skladba našla se i na set-listi nastupa koji je, uz uigrani prateći sastav, zbor i gudače, održao sredinom veljače – u zadnji čas, neposredno prije pandemijske eksplozije i potresa u kojemu je Glazbeni nažalost i stradao. Ono što je na studijskim snimkama tek naznačeno, u koncertnom okruženju dolazi u hipertrofiranom obliku. U Augustovim stiliziranim, melodramatičnim gestama prepleću se autentična senzibilnost i ironijska (polu)distanca, a jedina zamjerka albumu Live At Hrvatski glazbeni zavod proizlazi iz trenutaka u kojima melodrama prerasta u bespotrebnu afektaciju. Srećom, vrlina je na ovom raskošno aranžiranu i minuciozno osmišljenu izdanju neusporedivo više nego nedostataka. Live je kulminacija prve etape njegove karijere i jedan od najambicioznijih koncertnih albuma u povijesti domaće kantautorske glazbe.

Roger Waters, Us + Them, Sony/Menart, 2020.

Od svih bitnih rock-konceptualista, Roger Waters vjerojatno je najstrastveniji. Osim toga, koncepti su mu izdržali test vremena, osobito oni iz razdoblja Pink Floyda. Primjer? Iako su (uistinu bombastičnu) rock-operu The Wall neki kritičari potkraj 70-ih proglašavali „spomenikom egoističnog pesimizma“, Watersove zebnje, paranoje i strahovi i danas su svima razumljivi – čak i mlađoj publici, koja je 2017. i 2018. (uz stare sljedbenike) činila publiku na europskoj turneji Us + Them.

Dakako, vizualna dimenzija u njegovu slučaju neodvojiva je od glazbe. Koncertni film o turneji premijerno je predstavljen lani, a za sve koji se žele fokusirati na najvažnije, glazbu i stihove, Us + Them funkcionira kao nezaobilazni zvučni dokument. S materijalom raspoređenim na dva CD-a, album nudi strateški presjek Watersovih politički i socijalno obojenih skladbi probranih s ključnih ostvarenja Pink Floyda u rasponu od The Dark Side of the Moon i Wish You Were Here do Animals i The Wall. Naravno, tomu su dodane izabrane skladbe s nekoliko godina stara solo projekta znakovito naslovljena Is This The Life We Really Want?

Watersov kontinuirani „egzistencijalni poziv upomoć“ zapravo se očituje kao čežnja za socijalno pravednijim svijetom. Ta se žudnja zrcali i u rekonstruiranom naslovu stare pjesme Us and Them s ploče The Dark Side pri čemu je veznik i zamijenjen znakom zbrajanja, dakle uključivosti. Glazba je i dalje podložna Rogerovu poslovičnom perfekcionizmu, a prateća postava revitalizirana nešto mlađim gostima; u tu svrhu angažiran je i izvrstan kantautor Jonathan Wilson.

Treba li, dakle, svijetu još jedna inačica klasika poput Wish You Were Here, Money ili Another Brick In The Wall? Waters i dva milijuna posjetitelja njegove turneje Us + Them misle da je odgovor jesan. No, kao i obično, pravi se dragulji skrivaju negdje pod površinom: vrhunac nove koncertne inkarnacije Rogera Watersa izvedba je skladbe Pigs (Three Different Ones), izvorno s LP-a Animals iz 1977, najsumornijeg i najzanemarenijeg albuma Floyda. Čini se da orvelovska kritika društvene represije nikada ne gubi na aktualnosti.

Vijenac 695

695 - 22. listopada 2020. | Arhiva

Klikni za povratak