Moćna čakavica, raspričana poezija

Na prijelazu milenija Evelina se Rudan oglasila pjesničkim prvijencem Sve ča mi rabi ovega prolića (2000). Ta zbirka s razigranom čakavicom, čakavicom koja se otrgnula utezima prošlosti i folklornim nanosima, dapače čakavicom koja je posvjedočila snagu izgrađenog idioma da progovori o životu suvremenoga čovjeka, nedvojbeno je važan trenutak u našemu novijem dijalektalnom pjesništvu. U zbirkama koje su uslijedile – Posljednja topla noć (2002), Uvjerljiv vrt (2003), Breki i ćuki te Pristojne ptice (2008) – pokazala je da jednako umješno stvara pjesnički svijet na standardu i na dijalektu. Njezin je glas u mlađemu hrvatskom pjesništvu kritički prepoznat i laskavo valoriziran. Krase ga usredotočenost na temu, umješan rad u jeziku (igre riječima, zvučni efekti, paradoksalni spojevi) i povremena narativnost, znalačke lirske piruete (osobito na završecima teksta, tj. na mjestu tradicionalne poente).

U novoj zbirci Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove) autorica je iznova zaronila u čakavsko narječje. Zbirka sadrži četrdeset obrojčenih nenaslovljenih tekstova. Već pri prvom čitanju kao njihova ključna obilježja nadàju se: ritualno otvaranje svake pjesme naslovnom rečenicom Smiljko i ja si mahnemo (što sugerira ciklizaciju pojedinačnih tekstova u formalno i motivsko-tematski povezanu cjelinu), izrazita narativnost izlaganja, brojni ludički elementi koji unose neočekivane preskoke u poetsku priču (što naraciji pribavlja lirska svojstva), ritam koji vrlo funkcionalno segmentira tekst.

Izd. Fraktura, Zagreb, 2020.

Zavodljive fusnote

Čitatelj od prvog teksta biva uronjen u magiju čakavskoga idiolekta koji je pomno građen od različitoga materijala: lokalnih govora, knjiškog čakavskog, zanimljivih autoričih rješenja, čakavizacije standardnih leksema i izraza itd. Iza svake pjesme pojavljuje se mikrorječnik u kojemu se (nečakavcu) tumače potencijalno neprozirni leksemi, izrazi i nazivi. Taj je oblik brige o čitatelju dobrodošao. Štoviše autorica se ne zadržava samo na leksikonskim informacijama. Te svojevrsne lirske fusnote povremeno nude više od očekivanoga te postaju pričuvni prostor poetizacije i estetskoga šarmiranja. Pojašnjenja su naime gdjekad razigrana, vesela, iskošena i u priličnoj mjeri odgovaraju tonu osnovnoga teksta. Evo nekoliko primjera:

cooper – Gary, glumac, američki, da su mu oči plave, vidi se i u crno-bijelom filmu

na stancijah, na picelovemu, u boškici, na haluzovih parti – sve redom mikrotoponimi, na prvom se najljepše spava, na drugom najljepše miriše sijeno, u trećem je najdublja hladovina, na četvrtom su najbolje jagode

strahljalo – taj glagol u ovom obliku ne postoji, ali se fino slaže s puhljat, dakle: plašilo

Čakavski idiom pod perom E. Rudan pokazuje se jezikom na kojemu je moguće komunicirati o svemu – o djetinjstvu i lokalnim temama, ali i o  suvremenosti, literaturi, kulturi, teoriji, filozofiji. Naravno tim se govorom najprije oživljuje svijet koji je manje-više nestao, život zajednice koja ga rabi (ili ga je rabila). Stoga se knjiga među ostalim može čitati kao pohvala svemu što postoji na tom idiomu, pohvala istarskim gradovima i selima, ljudima, jelima, krajoliku, tradicijskoj kulturi. U stihovima Smiljka gdjegdje se pobrajaju istarski toponimi, pije teran na parkiralištu Filozofskoga fakulteta, konzumiraju se fuži koje se u rječniku ovako opisuje: „tradicionalno istarsko jelo, tjestenina, podaci su izgugljivi, ali zapravo su fuži: svečanost, nedjelja, odmor, sitost, mir i pitomost“.

Međutim u taj idiolekt probija se i mnoštvo nečakavskog materijala – popkulturne asocijacije (naginje se kroz okno, kako selma), imena ili riječi popularnih televizijskih spikera i voditelja, književnost, citati tekstova ili pjesama na standardu, njemačkom i talijanskom jeziku. Javljaju se i prikladno prerađeni odjeci umjetničke i usmene književnosti. Na potonju među inim asociraju stihovi:

smih se štrče okoli njega

kako grozje u trgatvi

po bob na bob

po zrno na zrno

na kup, na ćap

i slatko je i ćepiva se…

Autorica djelatno pokazuje da tom govoru ništa ne manjka, da bez teškoća može nijansirati značenja i iskazivačku intonaciju. U 27. tekstu njezina protagonistica Smiljku povjerava da je bila na skupu o postkolonijalnoj teoriji te da su „cili dan (…) ćakulali, kušeljali/ razminjali se i pominjali/ povidali i brontulali engleski“. Kada čitatelj značenja šest upotrijebljenih glagola potraži u rječniku iza teksta, tamo će naći ovakvu informaciju: „sve bliskoznačnice glagola razgovarati i govoriti (od kojih brontulat ima još i određenu pejorativnost, a može značiti i: prigovarati)“. Drugim riječima umjesto očekivane leksičke oskudice pjesnikinja nas suočava s leksičkim obiljem, koje najprije svjedoči o njezinoj jezičnoj moći i raspričanosti kao bitnoj karakteristici njezina pisanja.

Tko je Smiljko?

Na planu lirske teme razvija se dinamičan dijalog između protagonistice i Smiljka. Taj dijalog se neprestano obnavlja. Smiljko je protagonistici bliska osoba, idealan sugovornik, sudionik u različitim igrama. Od teksta do teksta Smiljko i ona razgovaraju, igraju se, trče, ližu sladoled, beru cvijeće, piju kavu i – obavezno – mašu jedno drugome… Stihovi zbirke Smiljko i ja si mahnemo bljeskovito uvode i pretresaju raznorodnu događajnost – privatnu priču i povijest, djetinjstvo i lektiru, stvarnost i maštariju. Oni oživljuju birane događaje, prizore i emocije. Autorica organizira lirsku priču tako što se poigrava s vremenskim perspektivama – rabi naime prolepse kojima najavljuje buduće događaje i tako oblikuje kompleksnu i višeglasnu govornu instancu. Primjerice u početnim tekstovima često napominje da se nešto još ne zna, ali će se poslije dogoditi, da „sestra se još ni rodila“, da „svi naši su još živi“ ili – u trenutku kada čita strip – otkriva da „trideset let pokle moj najmlaji će štit komandanta marka“.

Lirsku naraciju Eveline Rudan karakterizira brza izmjena dijaloških replika, koja ritmizira tekst, pribavlja mu dinamičnost i energiju. Poetizacija diskurza zasniva se na gotovo ritualnim ponavljanjima iste sintaktičke strukture, na čestim anaforama i polisindetonima, reduplikacijama prijedloga, kadšto na iznenada pronađenom silabizmu i dikcijskim postupcima koji zvukovno ugođuju izlaganje. U zbirci je čak moguće naići na ogledne primjere stiliziranih lirskih usmenih deseteraca (san se strudila, san se spotila/ san se zmočila, san se udrila).

Spomenuta narativnost zbirke Smiljko i ja si mahnemo ponajviše se ogleda u činjenici da je ona organizirana kao cjelina koja temu razvija fragmentarno i skokovito. Može se čak govoriti i o karakterizaciji lirskih likova (protagonistice, Smiljka i Vedrana), o naglašavanju njihove različite percepcije istoga, različitim oblicima infantilne senzibilnosti i imaginacije, npr:

ležimo u hladu i gledamo oblake

ja vidim slona, smiljko vidi zmaja, vedran vidi kokošku

Lirska se protagonistica već u 13. tekstu predstavlja kao strastvena čitateljica – čitav je njezin iskaz organiziran tako da je u stihove pretočila svoju intimnu biblioteku, govoreći kako neke pisce i knjige čita kad je s kravama, neke kad je sama, neke u polju, neke u vinogradu, neke prije sna, neke ujutro, neke poslije ručka, neke za smirenje, neke u društvu, neke stalno. Zapravo autorica je našla nenametljiv okvir u koji je smjestila imena gotovo četrdeset pisaca i tako naznačila svoju čitateljsku kulturu i literarne nazore u rasponu od psalama do Orwela, od Tolstoja do Twainea, od Villona do Čehova, od Leopardija do Slamniga.

Asocijativnost i baladičnost

Protagonistica Eveline Rudan sve prilagođava vlastitoj mjeri. Njezinu senzibilnost obilježava neposredan odnos sa stvarima, situacijama i ljudima. Ona se intimizira sa svime što susretne. Jednom, čitajući Eagletona i Scrutona, govori da se zaljubljuje u njih i pretpostavlja kako bi oni reagirali; drugi put spominje Derridaa pa ga familijarno proziva Jakovom, imenjakom djedovim. Čitatelj je razmjerno često u prilici pratiti njezin tok svijesti, slijediti  razgranatu asocijativnost i uživanje u samom činu govorenja. Eto recimo, jedan od tekstova obuhvaća govor o toplom danu i pokvarenom klima uređaju, pjesničkoj antologiji i pjesnikinjama, dvadesetogodišnjem djedu pod murvom i načinu na koji promatra ženu od pedeset i šest, samozapitanosti protagonistice, asocijacije na Gregorya Pecka i Njegoša te završni odlazak na limunadu sa Smiljkom. Sasvim pristojan skup asocijacija i događaja za jednu pjesmu.

Kada se pokuša odrediti karakter zbirke Smiljko i ja si mahnemo, izvjesno je da je Evelina Rudan njezinim podnaslovom balada na mahove posvjedočila da točno zna što čini, tj. da gotovo posve vlada tekstom koji piše i da jasno raspoznaje njegovu prirodu. Poznato je naime da je balada oblik kojega je porijeklo dvojako – kolektivno (usmena poezija) i autorsko (trubaduri), da je kao umjetnička vrsta osobito popularna u romantizmu, da ujedinjuje izražajne mogućnosti lirike, epike i drame (zbog čega je P. Lang svojedobno predložio uvođenje četvrtog književnog roda – baladike), da je emocionalnost govorećeg subjekta u baladi izrazito lirska, da joj se još od Goethea kao važna karakteristika pripisuje tajanstvenost, i to tajanstvenost koja nije toliko dio teme koliko načina njezina posredovanja. Stavljajući u podnaslov žanrovsku dosjetku balada na mahove Evelina Rudan kao da je recipijentu poručila da će imati posla s tekstom koji ćudljivo rabi pojedine jezične i kompozicijske mehanizme te otvorene književne vrste, tj. da ju dopunjuje kompozicijskim, formalnim, izričajnim i  ugođajnim inovacijama. Ukratko podnaslov balada na mahove najprije treba razumjeti kao osvještavanje mjestimičnog žanrovskog karaktera zbirke, iako ne treba isključiti ni doslovnu asocijaciju na mahanje.

Dobra zbirka, vrlo dobra, odlična. Svakako čitati. Smiljka doista treba upoznati.