ZLATKO KESER – monografska izložba, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 10. rujna–31. listopada
Unatoč svim nedaćama koje su teško pogodile kulturnu i umjetničku scenu u Hrvatskoj tijekom ove godine, Galerija Klovićevi dvori vrlo je ambiciozno startala u jesen otvaranjem dviju velikih izložbi. Jedna od njih postavljena je na prvom katu, a posvećena je umjetničkom djelovanju velikoga hrvatskog likovnog autora – Zlatka Kesera, akademika, profesora emeritusa i istaknutog predstavnika domaćega suvremenog slikarstva, čija se djela mogu vidjeti u svakoj ozbiljnijoj galeriji i muzeju. Zlatku Keseru kao naizgled jednostavnu, ali dublje gledano vrlo kompleksnu umjetničkom subjektu postaviti izložbu cjeloživotnoga presjeka djelovanja, vjerujem, nije bilo nimalo lako. Prije svega, Keser je redovito prisutan u hrvatskom likovnom prostoru, vrlo plodan umjetnik, pa je izbor djela koja su ga trebale predstaviti u monografskom formatu zahtijevao ozbiljno promišljanje kako i na koji način izložiti radove, kako ih postaviti te kako ispravno iznijeti slikarevu slojevitost. Jer upravo na tim temeljima počiva Keserova kompletna orijentacija: vječno propitivanje, introvertnost koja počiva na dijalogu između umjetnika i njegova rada, intenzivno istraživanje sa svrhom beskonačnosti stvaralačkog procesa, što onda rezultira nevjerojatnom interakcijom publike i ponuđenog. I tako već desetljećima!
Izlazak sunca i mjeseca u rodnom gradu, oko 2010. / Snimio Darko Bavoljak
Izložbom iz ciklusa Moderni klasici Galerije Klovićevi dvori, autorica koncepta Jasmina Bavoljak zajedno je sa Zlatkom Keserom postavila izabrane radove s naglaskom da kroz genezu njegove umjetničke produkcije predstave dio radova koji nisu uopće ili često viđeni ni poznati širem krugu umjetničke publike. Tako se među šezdesetak radova različitih slikarskih tehnika nalaze i oni iz privatnih domaćih i inozemnih zbirki. Kuriozitet su i radovi nastali u vrijeme izolacije koje sam umjetnik naziva igračkama, jer je riječ o vrlo stiliziranim i minimalističkim propitivanjima autora koji nam dosad nije poznat u domeni trodimenzionalnoga svijeta skulpture. Čak se na jednom mjestu usudio stvoriti svojevrsnu instalaciju.
Iako se već u prvoj sobi nalaze platna iz najranije faze djelovanja, negdje iz razdoblja sedamdesetih godina prošlog stoljeća, s početaka samostalnoga djelovanja umjetnika, a u presjeku izložba ima nit vodilju do razdoblja najsvježijih uradaka, sam postav nema kronološki koncept. Dapače, zamišljen je kao organizam živog bića, kao ilustracija nutrine autora te se oslanja na fenomene velikog formata i medija kroz koje se iščitavaju različita lica umjetnika. Što zapravo uopće ne čudi!
Iz postava izložbe / Postav snimila Valentina Galović
Keser je poznat po svojevrsnu filozofijskom promišljanju slikarstva općenito, njegove egzistencije i kraja, o čemu je govorio uspoređujući ga s pojmom ljubavi: može li slikarstvo nestati? Ono je produkt ljubavi, a ljubav ne može nikad umrijeti jer je ljubav imanentna životu. Slažem se s tom tezom koju sam parafrazirala. Ako je ona neistinita, onda je to kraj svega, a ne samo slikarstva i umjetnosti!
Uz ljubav često se vezuje intima. Keserov intimizam egzistira upravo na velikim formatima koja vas dok ih promatrate jednostavno potpuno oplahnu, uvuku u svoj svemir i stvaraju magiju sjedinjenja. Mislim da je to najveća čarolija u njegovim radovima: koliko god ga iznova promatrali i koliko god vam se gotovo redovito obraća istom prepoznatljivom poetikom, toliko se pred njegovim platnima ipak osjećate angažirani u pokušaju da uđete i razumijete to desetljećima ispunjeno prostranstvo slikarskog uma.
Priznati umjetnik poznat po ekspresivnosti i kromatskim zasićenjima na svojim platnima uvijek naglašava ulogu čiste boje, kojoj se suprotstavljaju žive boje stvarajući kontrast i sukobljavanje unutar djela.
Osobne mijene i tendiranje savršenom djelu vidljivi su i u radovima koji su preslikavani jedan preko drugoga. S druge strane, žudnja za promjenom vidljiva je i u svojevrsnu revizionizmu vlastitog opusa, gdje se iz jedne faze opisane nebrojenim detaljima, simbolima i stilizacijom samo u kratkom razdoblju upućuje u potpunu reduciranost naglašenu središnjim sadržajem oko kojega postoji samo podloga, oplošje. Gotovo!
Njegova pripadnost modernizmu ili postmodernizmu ipak nikad ne miruje. Umjetnik je poznat po vječnim intervencijama na već postojećim djelima, pa makar dodavajući komad papira na dva kvadrata ulja, slikajući jedno platno shvati da mu nedostaje još toliko površine te se od jednog djela stvori diptih. Mnogi njegovi radovi imaju dimenzijama prihvatljive formate, a onda se pred vama stvori djelo površine cijeloga zida. Ne slušajući trendove i baštineći svoju umjetnost na nekim prethodnim vremenima, što mu se često zamjera, homogenizirao je svoj izričaj u zatvoreni svijet.
Keserova autentičnost počiva oduvijek u njegovoj individualnosti, njegovu izboru samotnjaka u svijetu koji u suvremenom kontekstu zagovara neka druga načela i izričaje, što ne umanjuje njegovu vrijednost kad ustrajava na dosljednosti i prkosi upornošću i negacijom aktualnosti vremena i stvaralaštva u kojem živimo. Njega zanima rad, djelovanje, ponovo istraživanje i tako u nedogled. On se opasujući svoje radove simbolima jezika koji traži prevoditelja svesrdno bori za esencijalno, najbolje oslikano u njegovoj egzistencijalističkoj fazi. Slojevitost je lica njegova likovnog umijeća poput luka koji, što ga više gulite, postaje izražajniji i, figurativno rečeno, tjera vas u plač.
To zavidno poštivanje crteža i uma ruke gotovo vas obara u dvjema prostorijama postavljene po principu horror vacui. Dakle, u kontinuitetu faza od velikih platna koja zahtijevaju dubiozno iščitavanje detalja, gdje se promatrač nalazi u ulozi likovnog prevoditelja, preko puke metafizičke poetike i remek-djela iz ciklusa Obzor melankolije, odjednom ste zatečeni iracionalnom providnošću nizova stotine i stotine crteža koji stvaraju ugođaj kontemplativnosti. Gotovo apsurdno... da prostorija u kojoj se nalazi najveći dio informacija koje vaš mozak može percipirati i procesuirati traži od vas da sjednete i jednostavno se prepustite toj invaziji poredanoj od poda do stropa. Tu se nalazi upravo onaj prijelomni trenutak kad mirni ritam prethodno viđena postava poznatoga nam Kesera odjednom postaje fascinacija: redovi crteža nisu nabacani, već postaju rečenice u kojima je sublimirana sva jednostavnost, ali i kompleksnost živog bića – Zlatka Kesera! Od njegova dijaloga s poznatim ili nepoznatim portretima, vizije sama sebe, ikonografije, simbolizma, animalizma, svjesnog ili nesvjesnog koketiranja s velikim prethodnicima, od krokija do zasićenog crteža, od monokromnosti do boje... Dakle, sva lica unutarnjeg svijeta umjetnika, antagonizam i sklad, njegova astronomska likovna predikcija, vokacija – njegov likovni manifest. U tim dvjema prostorijama kao da je umjetnik rekao: ako me do sada niste shvatili, evo vam pa čitajte – sad sam vam o sebi sve rekao.
Nakon toga sve jednostavno sjedne na svoje mjesto. Jasno vam je da je on jedan od najradikalnijih zastupnika iskonskog, osobito vidljiva u crtežu, da je zagovarač jednostavnosti i poštivanja osnovnih elemenata forme, da njegova perspektiva poštuje samo jedno načelo – vlastitost, i da nikad ne odustaje od konstantnog propitivanja kako sebe tako i vlastitog rada, bez obzira kako to kategorizirali, arhaičnošću, postmodernizmom... Mislim da se tu gotovo pedagoški obraća svima koji su uključeni u svijet umjetnosti, osobito onih koji izravno stvaraju umjetnost, porukom – slušajte sebe, ali i druge, jer ćete samo tako biti doživotno u kretanju, nekom novom oblikovanju u težnji za uvijek nedostižnim savršenim. Pa i ako vas pitaju zašto se ne mičete, moći ćete im reći – možda vi to ne vidite!
695 - 22. listopada 2020. | Arhiva
Klikni za povratak