I onda kad me više biti neće...

Poštovani članovi obitelji akademika Tonka Maroevića, gospođo ministrice, gospodine predsjedniče Matice hrvatske, gospođe i gospodo!

Književnik, prevoditelj, povjesničar umjetnosti, umjetnik i znanstvenik, akademik Tonko Maroević u Matici se hrvatskoj ostvarivao kao autor, urednik, prevoditelj, priređivač, predstavljač, organizator, dužnosnik. Da bismo otklonili možebitne nesporazume, dodajem: naravno, ne samo u Matici, ali čini se da je u njoj našao najviše prostora za djelovanje na kakvo ga je usmjeravao njegov duh. Još kao mladić, gotovo dječak, ugledavši zagrebačku Sveučilišnu knjižnicu, osjetio je, kaže, da samo tu može zamisliti svoj život. Bila je ta zgrada za njega simbol i skrovište onoga što je stvorio ljudski duh.

Akademik Stjepan Damjanović na komemoraciji Tonku Maroeviću / Snimio MIRKO CVJETKO

Ako riječju duh težimo označiti ono što je u biću bitno i neuhvatljivo, „što iz toga bića isijava bez njegove volje, a po čemu to biće u najvećoj mjeri jest ono što jest“, onda smijemo reći da je Tonko Maroević jedan od onih među nama koji su se najviše bavili duhom i da ga je osobito privlačila činjenica da se duhom ne može zagospodariti. Matičin dugogodišnji predsjednik i jedan od onih s kojima je Tonko najduže u životu prijateljevao i raspravljao, Igor Zidić, u jednom je govoru rekao da bi oznaka svakoga matičara trebala prije biti pročitana knjiga, nego stisnuta pesnica. Svi znamo na što je mislio Zidić, a i svi koji smo slušali i čitali Tonka Maroevića smijemo pretpostaviti da se ta Zidićeva misao Tonku vjerojatno svidjela više no Igoru Zidiću samu.

Urednik Stoljeća hrvatske književnosti

Knjiga, najšire shvaćena, bila mu je poticaj i smisao. U Predsjedništvu Matice hrvatske sjedio sam s njim otprilike jedno desetljeće i sjećam se kako smo u raspravljanju o predviđenom dnevnom redu dosta često primjetljivo kasnili jer bi Tonko Maroević i Ante Stamać započeli razgovor o nekoj knjizi ili o nekom kulturnom događaju, ili o nekoj osobi iz naše kulturne prošlosti ili sadašnjosti, razgovor koji se nerijetko pretvarao u zanimljivu polemiku u kojoj je Stamać nastupao vrlo odrješito, a Maroević oponirao manje odrješito, smiješeći se i postavljajući pitanja koja su njegovu sugovorniku davala do znanja da se ne slaže, kadšto čak da se temeljito ne slaže. Uvijek je morao intervenirati Igor Zidić blago, ali odlučno napominjući da nam je svima dopušteno, štoviše da je poželjno da poslije sjednice ostanemo i vodimo razgovore kakve želimo. To ne spominjem samo kao jednu od anegdota iz života Tonka Maroevića, spominjem to jer je u takvim prilikama bilo osobito vidljivo kako se i pomirljivim tonovima mogu izražavati vrlo odlučna protivljenja i da je samopouzdanje u pravilu tiho.

Mnogo godina sjedio sam s Tonkom Maroevićem i u uredništvu Matičina niza Stoljeća hrvatske književnosti. I tamo su spomenuta dvojica naših prijatelja znala povesti žešće rasprave. Jedna od njih bila je o Monaldiju. Ante Stamać nije prihvaćao ideju da bi u Stoljećima hrvatske književnosti objavili nekoga tko je pisao samo na talijanskom jeziku, a Tonko Maroević spominjao je da ima i drugih odrednica pripadanja osim jezika, da u hrvatske pisce ubrajamo i neke koji su pisali samo latinskim... Ali sve to ne bih spominjao da se nije dogodilo ono što se dogodilo jest: upravo Monaldijeva knjiga poezije, pod naslovom Rime, u talijanskom originalu i u Maroevićevu hrvatskom prijevodu, posljednje je što je u Matici hrvatskoj objavio, i desetak dana prije smrti nekima od nas tamo u Matinoj sobi s veseljem podijelio. Pokazuje rad na toj knjizi Tonkovo uvjerenje da nije dosta samo nešto kazati, nešto tvrditi, da se mora pokazati i dokazati da je ono što tvrdite ispravno. Više godina nakon polemike koju je vodio u uredništvu Stoljeća hrvatske književnosti, on je postao glavnim urednikom te edicije, ali nije to iskoristio da nameće svoj stav, nego je u drugoj ediciji knjigom pokušao ne samo pokazati ispravnost svojih stavova, nego je za njega bilo najvažnije uvući Monaldija u obzor zainteresiranih čitatelja. I upozoriti ih kako u njegovim djelima žive vrednote staroga Dubrovnika. Kada analizirate takve njegove postupke, dolazite do spoznaje da je on, sudjelujući u kulturnim događajima, možda požeo koju buru, ali nikada zato što je sijao vjetar.

Priredio je i uredio za Maticu hrvatsku brojna izdanja: dominiraju među tim naslovima dakako pjesnici: spomenimo Luku Paljetka, Nikicu Petraka, Borisa Marunu, Dragu Ivaniševića, Josipa Pupačića, Tina Ujevića, Ivana Slamniga, a prije desetak godina (2011) utemeljio je u Matici pjesničku ediciju Podzvizd. Izašlo je dosad osamnaest knjiga: pjesnikinje i pjesnici su Vesna Krm­potić, Ljerka Schifller, Zvonimir Balog, Veljko Barbieri, Drago Štambuk, Ivan Golub, Franjo Džakula, Tomislav Ketig, Toma Podrug, Stijepo Mijović Kočan, Gordana Benić, Luko Paljetak, Tomislav Žigmanov, Borben Vladović, Igor Grbić, Mirjana Smažil Pejaković i dvaput Sven Adam Ewin. U petnaest je knjiga Tonko Maroević priređivač i pisac pogovora. Izbor pjesnika, izbor pjesama, pogovori i bilješke o autorima, a i rijetki izostanci njegovih popratnih tekstova otkrivaju Tonkov pogled na suvremeno hrvatsko pjesništvo i znam da je svoje popratne tekstove držao dijelovima svoje buduće knjige o suvremenom hrvatskom pjesništvu. Knjige za koju je eto napisao petnaest poglavlja i koju nažalost nije uspio dovršiti.

Sinergija ljudske darovitosti

Ti popratni tekstovi dio su velike obitelji njegovih tekstova objavljenih u Matičinim edicijama. Još šezdesetih godina prošloga stoljeća, kao što znamo, surađivao je s Kolom i sa Životom umjetnosti, a poslije i s Vijencem, Hrvatskom revijom, Dubrovnikom, Književnom revijom, Zadarskom smotrom, s Riječi, Zaprešićkim godišnjakom, da spomenem samo neke. Njegovi eseji, pjesme, prijevodi, književne i likovne kritike ostaju nam kao njegov dar, kao mogućnost daljih razgovora s njim. Iz njih se mogu iščitavati njegovi stavovi o umjetnosti i kulturi. Govoriti o nadi uvijek znači govoriti o budućnosti: nadam se da će se upravo u Matici hrvatskoj naći onih koji će potaknuti da se sredi i prouči ono što je ostavio. Ne samo kao neko akademsko otplaćivanje duga prema zaslužnoj osobi, nego kao produžetak naših razgovora s njim. Tko bi se pametan odrekao mogućnosti razgovora s tako superiornim intelektualcem, s tako strastvenim istraživačem i promicateljem hrvatske kulture i kulture uopće?

Volio je tražiti i uspostavljati ravnotežu. Ne zbog nekoga trulog kompromisa, nego zbog plemenite želje da uzmemo u obzir što više činjenica. Kad bi se u nekom društvancu za njegov ukus malo prejako desničarilo ili malo prejako ljevičarilo, on bi smjesta zauzeo poziciju zastupnika suprotnoga stava, ali to nije činio žestinom svojih sugovornika i temeljno što je dobrohotan slušatelj mogao zaključiti bilo je da se Tonko od mnogih razlikuje po tome što mu je mnogo toga važno, što šire vidi i što uživa u pojavama koje drugi i ne zapažaju. Takva je širina stvarala ugođaje potrebne upravo ustanovama kao što je Matica hrvatska, ustanovama kojima je zadaća da omogućuju sinergiju ljudskih darovitosti. Činilo mi se da je Tonko Maroević jako u suglasju s Karolom Wojtyłom kada Wojtyła ističe da umjetnost ne smije biti ni realistička slika, ni puka zabava, nego mora imati dimenziju romantičke duge koja ide od zemlje i od srca čovjekova prema Beskrajnome . . .

Čekali smo ga toliko puta u Matičinim prostorima, posebno u velikoj dvorani u kojoj se sada nalazimo. Kako je obično stizao iz nekih drugih dvorana ili čak iz drugih gradova, dosta je vjerojatno bilo da će malo zakasniti, ali doći će i to što će doći i što će govoriti jamčilo je da će događaj biti veće slavlje duha no što bi bilo bez njega. Stizao je na tolika mjesta, uvijek s istim ciljem da svjedoči o nekom umjetničkom ili o nekom znanstvenom dostignuću, da slavi čaroliju riječi, ili čaroliju boja. I toliki smo mu zahvalni što nas je tako često poveo u predjele kamo bez njegove darovitosti i njegove strasti ne bismo stigli. S njegovim su djelovanjem, s njegovim su služenjem čaroliji riječi u savršenom suglasju Nazorovi stihovi o hrvatskom jeziku:

Htio sam biti glazbalo na kome

Zvuče ko žice, mirišu ko cvijeće

Rojevi riječi u govoru tvome.

Pa uzdignut nad zipkom i nad grobom,

Da u tebi dišem i da živim s tobom,

I onda kad me više biti neće.

Hvala Tonku i hvala svima vama koji ste došli!