Glazba u službi (mađaronske) politike – od Liszta do Mihalovića

Višestruka isprepletenost Mađarske i Hrvatske u novijoj povijesti može se pratiti i na glazbenoj sceni. Kako je većina hrvatskih glazbenika zanat izučavala u Beču (Zajc) ili Pragu (Lisinski), nećemo pretjerati ako kažemo da hrvatsko-mađarske glazbene veze ipak zaostaju za hrvatsko-austrijskim i hrvatsko-češkim vezama. Druga karakteristika glazbenih i općenito kulturnih veza s Mađarskom u posljednjih stoljeće i pol snažnija je politička obojenost u odnosu na ostale srednjoeuropske zemlje. Ukoliko poveznice s Pragom protumačimo jezičnom bliskošću, a veze s Bečom kao prirodan nastavak utrta puta nastala stupanjem hrvatskih zemalja pod habsburšku krunu 1527, veze s Mađarima intenziviraju se tek Dvojnom nagodbom iz 1867, kojom Banska Hrvatska pripada pod translajtanijski dio Monarhije.

Novinski oglas kojim je najavljen Listzov koncert u Zagrebu

Ipak, mađarski utjecaj u Zagrebu bio je nedvojbeno snažan i prije Nagodbe. U tom kontekstu treba tumačiti i dolazak Franza Liszta, jedne od najvećih glazbenih zvijezda 19. stoljeća u Zagreb 1846. Niz domaćih glazbenih pisaca – prvi hrvatski muzikolog Franjo Kuhač, ali i autor prve hrvatske povijesti glazbe Božidar Širola – posjet Liszta Zagrebu dovode u izravnu vezu s uspjehom izvedbe prve hrvatske opere, Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog. Lisinski je operu praizveo 29. ožujka 1846, a uslijedile su još četiri izvedbe uz veliki uspjeh (Širola kaže da je „kazališna zgrada bila vazda dupkom puna svijeta što iz Zagreba što iz pokrajine, da kumuje mladoj narodnoj tekovini“). Praizvedba opere Lisinskog može se promatrati kao jedan od vrhunaca ilirskog pokreta, čime je skladatelj zaslužio i mjesto na Bukovčevu svečanom zastoru Hrvatskoga narodnog kazališta.

Franz Liszt, jedna od najvećih glazbenih zvijezda 19. stoljeća, nastupio je u Zagrebu 27. srpnja 1846.  / Izvor Wikipedija

Širola u povijesti glazbe objavljenoj 1922. piše da su protuilirski krugovi „bili oslojeđeni uspjehom opere Lisinskoga, pa su namah iste godine namislili i priredili koncert slavnoga pijanista Franza Liszta“. Koncert jednog od najvećih pijanista toga vremena održan je – baš kao i spomenute izvedbe Ljubavi i zlobe – u kazalištu na uglu Markova trga i nekadašnje Gospodske ulice 27. srpnja 1846, a kako bi uveličali posjet Zagrebu, organizatori su ususret velikom mađarskom pijanistu otišli čak do osamdesetak kilometara udaljena Rogateca. Zagrebačka štampa u nekoliko je navrata reklamirala Lisztov koncert – pa i u trenutku kada se točan datum još nije znao. Novine horvatsko-slavonsko-dalmatinske prenijele su prvu najavu o koncertu 11. srpnja 1846:

Franjo Liszt dat će poslědnjih danah tekućega měseca u Zagrebu koncert, i s toga hitimo ugodnu ovu věst svim priateljem skladnoglasja do znanja dostaviti. Ovaj na pianofortu pèrvi umětnik u svoj Europi sigurno će i u glavnom gradu Horvatske naći ono priznanje, kojega je u svih drugih velikih gradovih na sěveru kako i na jugu udionik bio. Nadamo se, da ćemo podpuni program njegovoga koncerta čitateljem našim do skora priobćiti moći. (Učredničtvu poslano.)

Iste novine koncert su reklamirale i dva tjedna poslije – 25. srpnja 1846, tada s detaljnijim programom:

Franjo Liszt, Glasoviti umětnik na fortepianu, davat će u ovdašnjem kazalištu preksutra, 27. ov. měseca, koncert, u kojem će igrati na svojem vlastitom instrumentu slědeće komade: 1) Reminiscences de Norma, sastavljeno po Lisztu; — 2) Sonate pathetique, od Beethovena; — 3) Die Forelle, pěsan od Schuberta, za fortepiano prenešena po Lisztu; — 4) La Serenada e 1’orgia, od Rossina; prenešeno po Lisztu; — 5) Lob der Thränen, od Schuberta; prenešeno po Lisztu; — 6) Souvenir d’Espagne, sastavljeno po Lisztu. Budući da će gospodin Liszt ovaj jedini koncert ovdi u Zagrebu dati, zato pohitit će bez dvojbe svaki priatelj muzike, da ove u Zagrebu velerědke razkoši udionik bude.

I, konačno, opsežnu recenziju s koncerta donijela je Danica horvatska, slavonska i dalmatinska u izdanju od 8. kolovoza 1846. Kako svjedoči tekst koji je po svoj prilici sročio Ljudevit Gaj, Liszt je u Zagrebu dočekan sa svim počastima – osim koncerta koji je, sukladno zasluženoj reputaciji velikog pijanista, završen ovacijama, mađarskom skladatelju i pijanistu prvog dana zagrebačkog posjeta priređen je poseban koncert, na kojem je trebala biti izvedena i uvertira opere Ljubav i zloba kao dokaz domaće produkcije i praćenja suvremenih tekovina, no Lisinski je po svoj prilici zbog osjećaja manje vrijednosti pred europskom zvijezdom odustao od izvedbe, ponijevši sa sobom izvan Zagreba note svoje opere, kako djelo ne bi moglo biti izvedeno:

Ravniteljstvo ovoga družtva želilo je ovom prigodom izvesti i izvàrstnu overturu naše svim pravom tolikom pohvalom primljene narodne opere g. Lisinskoga, ali g. sastavitelj nije bio u Zagrebu i ponio je sobom rečeno dělo zato nemogaše izpuniti svoju želju. Ovaj izgubitak biaše nam poněšto naknadjen time, što je družtvo na město toga izvelo jedan prekrasni muzikalni sastavak našega mnogoštovanoga sugradjanina gosp. Wiesnera Morgensternskoga, koi je, kako je već našim čitateljem poznato, tolikom věštinom i učenostju instrumentirao rečenu operu.

Kako stoji u članku, Liszt je prenoćio u tada najreprezentativnijem zagrebačkom hotelu K caru Austrijanskom, a drugoga je dana dobio i posebno priznanje od ravnateljstva Glazbenog zavoda. Teško je pretpostaviti je li za to zaslužan Lisztov posjet Zagrebu iz 1846, no činjenica jest da je zagrebački tisak u drugoj polovici 19. stoljeća redovito izvještavao o Lisztovim turnejama i uspjesima diljem Europe i svijeta. Ne znajući što ga čeka na terenu, Liszt je u Zagreb ponio i svoj instrument, na kojem je izveo koncert. Činjenica da je svirao na vlastitom instrumentu i redovito djela koja je sam obradio i skladao svjedoči o veliku trudu na oblikovanju slike o sebi kao o zvijezdi, pri čemu ništa nije bilo prepušteno slučaju.

Veze na više razina

No osim tog izoliranog posjeta najvećega mađarskog glazbenika 19. stoljeća, na kojem je bilo spomena i o ponovnom Lisztovu posjetu Hrvatskoj, do čega ipak nije došlo, hrvatsko-mađarske glazbene veze moguće je promatrati i na drugim razinama. Kako je već naglašeno, zbog velike jezične barijere tek je manji dio glazbenika i skladatelja školovan u Mađarskoj (jedan od rijetkih je Franjo Kuhač).

Tzv. Stankovićevo kazalište na uglu Markova trga i nekadašnje Gospodske ulice u kojemu je Liszt nastupio / Izvor Leksikografski zavod Miroslav Krleža

Ipak, mađarska kultura njegovala se u Hrvatskoj nakon „male nagodbe“ iz 1868. u prvom redu u domovima mađaronskih političara, među koje ubrajamo npr. obitelji Rauch i Pejačević, koja je iznjedrila dvojicu banova. Ipak, činjenica da su na prijelazu i početkom 20. stoljeća djelovala dvojica glazbenika jedne obitelji – jedan u Zagrebu, a drugi u Pešti – zaslužuje da se toj obitelji posveti posebna pozornost. Kao jedne od najvećih predvodnika mađaronske politike u Hrvatskoj treba istaknuti plemenitašku obitelj Mihalović, koja je vještim političkim potezima, među kojima je i prelazak s pravoslavne na katoličku vjeru za terezijanskog razdoblja, proširila imanje te povećala imetak i društveni ugled. Ono što nije uspjelo Karlu Mihaloviću (1830–1918) 1873, kada je na Markov trg zasjeo prvi ban pučanin Ivan Mažuranić, pošlo je za rukom njegovu sinu Antunu Mihaloviću (1868–1949), koji je 1917. imenovan posljednjim hrvatskim banom u sklopu Austro-Ugarske Monarhije. Karlo Mihalović osobno je poznavao Franza Liszta, što objašnjava streloviti uspon njegova mlađeg brata u glazbenom životu Budimpešte, koji je na mjestu ravnatelja peštanskoga konzervatorija i naslijedio Liszta. Osim toga, sukladno uzusima svog vremena, Karlo je bio glazbeni mecena – bio je jedan od šest osnivača Odbora za unapređenje komorne glazbe u Zagrebu, osnovana 1896. godine (ostali osnivači su bili Hermann Bollé, Antun Goglia, ravnatelj zagrebačke opere Rumpl, Ernest Schultz i Robert Weiss), a o ideološko-političkoj orijentaciji društva koje je ukupno organiziralo 87 koncerata svjedoči činjenica da su posljednji koncert održali 10. listopada 1918.

Prvi hrvatski muzikolog Franjo Kuhač, ali i autor prve hrvatske povijesti glazbe Božidar Širola, posjet Liszta Zagrebu dovode u izravnu vezu s uspjehom izvedbe prve hrvatske opere, Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog.  Koncert jednog od najvećih pijanista toga vremena održan je – baš kao i spomenute izvedbe Ljubavi i zlobe – u kazalištu na uglu Markova trga i nekadašnje Gospodske ulice 27. srpnja 1846.

Nepoznati Mihalović

Osim dvojice političara i zastupnika u Hrvatskom saboru, obitelj Mihalović ostala je zapamćena po dvojici skladatelja, od kojih je jedan djelovao u Zagrebu, a drugi u Budimpešti. Riječ je o starijem Edmundu (Ödönu) Mihaloviću, skladatelju i direktoru mađarskog konzervatorija – mnogo poznatijem u Mađarskoj nego u Hrvatskoj – i njegovu nećaku Hugu Mihaloviću, nešto manje poznatu svećeniku i glazbeniku, koji je zapamćen i po svom prijateljevanju s Dorom Pejačević. Zanimljivo je da je Hugo Mihalović jedan od rijetkih hrvatskih glazbenika koji je ekraniziran u domaćoj kinematografiji – u serijalu Kontesa Dora Zvonimira Berkovića iz 1993. utjelovio ga je glumac Božidar Boban.

Ime i pojavu Edmunda Mihalovića hrvatska kulturna povijest još treba istražiti. Mađarska muzikologija nedvojbeno ga prikazuje kao svoga skladatelja, iako ga je s Mađarskom vezivalo samo političko usmjerenje vlastite obitelji, zbog čega je krenuo na studije u Peštu, gdje je uz kompoziciju studirao i pravo. Za vrijeme studija u Njemačkoj zbližio se s Wagnerom i Lisztom, a kao skladatelj afirmirao se svojim prvim koncertom u Pešti 1870. Glazbeno-organizatorsku aktivnost započinje kao predsjednik peštanskog Wagnerova društva, nastavlja kao ravnatelj glumačke škole, a okrunjuje na mjestu ravnatelja peštanskog konzervatorija. Na toj je funkciji ostao nevjerojatne 32 godine (1887–1919). Je li i do koje je mjere Mihalović zaboravio svoju staru domovinu i u kakvu je kontaktu bio s nećakom i glazbenikom Hugom, koji je formalno školovanje za svećenika završio u Rimu, još valja otkriti, no sigurno je da su danas nepoznati nećak i stric pravi izdanci mađaronske vlastelinske obitelji, koje je kasnija hrvatska (glazbena) historiografija izgubila iz vida. Nepoznati Mihalovići tako samo potvrđuju pravilo o cijelom kulturno-društvenom kontekstu koji je stvaranjem južnoslavenske države dospio u povijesni zaborav. Zaboravu se donekle (ali još ne u potpunosti) uspjela otrgnuti Dora Pejačević, dijete iz mađaronske obitelji koja je hrvatskoj podarila dvojicu banova. Pejačevićeva je u nemilosti bila i u prvoj i u drugoj Jugoslaviji – i kao mađaronski i kao plemićki izdanak. Usto nije stvarala u nacionalnom stilu, dominantnu u međuratnom razdoblju. Svoju je renesansu Dora Pejačević dočekala o stotoj obljetnici rođenja, s biografijom Koraljke Kos, nizom notnih izdanja i spomenutim serijalom iz 1993, čime je danas s pravom prepoznata i brendirana kao najveća hrvatska skladateljica. U svakom slučaju, mađarsko-hrvatske glazbene veze duboko su utkane u povijest hrvatske glazbe i kulture i kao takve vrijedan su predmet istraživanja i publiciranja, pa i u povodu izložbe Ars et virtus Hrvatska – Mađarska. 800 godina zajedničke kulturne baštine.