Franjo Josip I. u očima Hrvata

U hrvatskoj historiografiji mnoge su važne ličnosti ostale djelomično ili potpuno neistražene. O nekim ličnostima do dana današnjeg nemamo napisanu ni jednu monografiju, a o nekima jedva da se može (ili se ne može uopće) pronaći nešto napisano stručno-znanstvenim stilom. Jedna od spomenutih djelomično istraženih ličnosti jest austrijski car i ugarsko-hrvatski kralj Franjo Josip I. Za to da se o njemu ipak sazna nešto novo temeljeno na relevantnim izvorima potrudila se Matica hrvatska, odnosno Odjel za povijest MH organizirajući znanstveni skup u palači MH 21. studenoga 2016. s temom Franje Josipa i Hrvata u Prvome svjetskom ratu, na kojemu je sudjelovalo osamnaest znanstvenika. Potkraj 2019. izdan je zbornik s radovima većine sudionika skupa, a glavni mu je urednik ugledni povjesničar Željko Holjevac. Riječ je o zborniku u kojemu je na 350 stranica objavljeno dvanaest znanstvenih radova uglednih inozemnih i hrvatskih znanstvenika koji su sudjelovali na spomenutom skupu. Franjo Josip I, kako u predgovoru piše Holjevac, „desetljećima je vladao habsburškim imperijem od Alpa do Karpata s više od 50 milijuna stanovnika“. Taj podatak ukazuje na utjecaj i važnost Franje Josipa u inozemnoj i hrvatskoj povijesti. Posljednji je to veliki vladar iz dinastije Habsburgovaca.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2019.

Franjo Josip bio je najstariji europski vladar koji je odbacivao reformu carstva, a tijekom Prvoga svjetskog rata (1916) razmišljalo se o njegovoj prisilnoj ostavci kako bi se na njegovo mjesto postavio regent. U studenom 1916. došlo je do pogoršanja zdravstvenog stanja Franje Josipa, koje je dovelo do njegove smrti 21. studenoga 1916. Nakon njegove smrti naslijedio ga je Karlo I. kao austrijski car, odnosno Karlo IV. kao ugarsko-hrvatski kralj. Franjo Josip bio je kralj najdulje vladavine u mađarskoj povijesti te je uživao snažnu lojalnost ugarske strane. Austrijskim carem postao je 2. prosinca 1848, a ugarskim kraljem 13. kolovoza 1849. zbog ratnih zbivanja. Franjo Josip kao kralj je zavladao u trenutku kada su se Hrvatska i Ugarska zaratile. Njegova službena vlast, odnosno krunidba za kralja cijele Ugarske, dogodila se 8. lipnja 1867.

Tijekom povijesti spomen na Franju Josipa od svojevrsnog kulta ličnosti sveo se praktički do potpunoga zaborava, što je vidljivo na primjeru Mađarske. U vrijeme njegove vladavine vladala je određena cenzura i zabrana vrijeđanja vladara te su ga novinski listovi hvalili. Već potkraj, ali i nakon završetka Prvoga svjetskog rata (1918–1919) htjelo se izbrisati sjećanje na veliku i dugu vladavinu Franje Josipa. Već u vrijeme Miklósa Horthyja (tzv. Horthyjevo doba) oživljeno je sjećanje na njegovu vladavinu, ali se nakon Drugoga svjetskog rata sjećanje ponovno brisalo. Promijenjeni su svi nazivi javnih mjesta koja su nosila njegovo ime, prenošena je snažna i odlučna protuhabsburška retorika.

Ipak, demokratska je Mađarska sačuvala spomen na neke ličnosti koje je Franjo Josip imenovao. Pregledom hrvatskih tiskovina od sredine 19. stoljeća do početka Drugoga svjetskog rata dolazi se do zaključka da je hrvatski narod prije početka Prvoga svjetskog rata bio odan i privržen svome kralju. Tiskovine u hrvatskoj redovito su izvještavale o ne tako čestim dolascima kralja u Trojednu Kraljevinu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju. Nakon njegove smrti polako se gubilo sjećanje na njega. Prema Holjevčevim riječima, „kritički intonirani pristupi Franji Josipu, koji su u razdoblju između dvaju svjetskih ratova došli u prvi plan, miješali su se s preživjelim nostalgičnim opservacijama, a kako je vrijeme prolazilo tako je posljednji europski monarh stare škole polako padao u zaborav“. U vrijeme socijalističke Jugoslavije o Habsburgovcima se nije pisalo pozitivno, što je pridonijelo ubrzanju zaborava na kralja u novijoj hrvatskoj povijesti.

Od mikropovijesti
do makropovijesti

U tekstu o slavlju života i smrti Franje Josipa, odnosno emocijama i strategijama emocionalizma na tlu Trojedne Kraljevine Filip Šimetin Šegvić spominje sve pozitivne tekstove, odnosno pjesme, biografske prikaze, spomen-knjige, ali i ukrašavanja gradova prilikom dolaska Franje Josipa i iskazivanje privrženosti kralju. Na sprovodu Franje Josipa u Beču od njega se oprostilo oko 25.000 tisuća ljudi te je proglašena šestomjesečna korota. U Trojednoj Kraljevini kazališta, javni lokali i zabavišta zatvoreni su zbog smrti vladara. Osim sjećanja na Franju Josipa bitno je spomenuti i njegovu ulogu u državnopravnom položaju Hrvatske jer je 1867. sklopljena važna Austro-ugarska nagodba, kojom su bili uređeni odnosi tih zemalja. Već iduće godine, 1868, sklopljena je Hrvatsko-ugarska nagodba, kojom je Hrvatskoj priznata unutarnja autonomija i zasebni teritorij. Jedna je od zanimljivosti ta da Franjo Josip nikada nije ispuno obećanje dano ustavom 1849. da će ujediniti hrvatske zemlje.

Ljetopis carske i kraljevske kadetske škole u Karlovcu također je tema zbornika. Odnosi se na kadetsku školu osnovanu 1. kolovoza 1916. u Karlovcu. Ljetopis je, zapravo, bilježnica na 23 stranice u kojoj se nalaze zapisi od 1. listopada 1916. do 29. kolovoza 1917. U zapisima se nalaze informacije o školi poput datuma održavanja popravnih ispita, podataka o upućivanjima pitomaca na rad u polju, podaci o prekomandama učitelja, ali i podaci o tome da su pitomci sudjelovali na sprovodnim svečanostima Franje Josipa u Beču. Važan je to, možemo reći, mikropovijesni pogled na jednu kadetsku školu u Karlovcu iz koje se može vidjeti odnos pitomaca prema vladaru, ali i organizacija takve škole u vrijeme Velikoga rata.

U Dalmaciji su nakon smrti Franje Josipa održane „žalobne svečanosti za Njegovim Veličanstvom blagopokojnim Cesarom i Kraljem“. U Dalmaciji je ozračje bilo nešto drukčije zbog nezadovoljstva dualističkim uređenjem, ali i zbog dijeljenja Dalmacije od glavnine hrvatskih zemalja. Na početku Velikoga rata austrijske vlasti oštro su postupile u Dalmaciji te je niz političara i javnih dužnosnika uhićen. Iz tog razloga slom je Austro-Ugarske dočekan s oduševljenjem, što u svom radu spominje Zdravka Jelaska Marijan. Dalmatinsko namjesništvo nakon sprovoda poslalo je podređenim kotarima upute o koroti i javnom ponašanju nakon smrti vladara. Na mnogim su mjestima istaknuti simboli žalosti i održane mise zadušnice (u svim hramovima bez obzira na vjeroispovijed), dok su novine u Dalmaciji s mnogo epiteta i detalja ispratile preminulog vladara. Održan je i „žalobni pomen“ u splitskom kazalištu, što je izazvalo reakcije poput one don Frane Bulića, koji je bio kritičan prema događaju u kazalištu, a na to su uslijedile i određene reakcije.

„Za kralja i domovinu“

Hrvatski su domobrani u Prvome svjetskom ratu koristili krilaticu „Za kralja i domovinu“ te nosili trobojnu vrpcu na kapi, čime su povezivali domovinu i Franju Josipa te im odavali svojevrsnu počast. U vrijeme rata podizali su se spomenici kojima je glavni cilj bilo dodatno povezivanje kralja s palim junacima, a jedan od njih podignut je i u Otočcu 1916. Nakon smrti vladara podizani su i novi spomenici. Trebao je biti postavljen i spomenik na današnjem Trgu kralja Tomislava u Zagrebu, ali to nikada nije realizirano. Podsjetimo, vladar je tri puta posjećivao Zagreb.

Franji Josipu podizani su mnogi spomenici diljem Hrvatske (S. Brod, Požega, D. Miholjac, Orahovica, Virovitica, Ivanovčani, Otočac, Osijek…), ali su tijekom povijesti micani i ne zna se točan broj, kao ni što se dogodilo s njima. Većina ih je uklonjena tijekom Kraljevine SHS, što ukazuje na veliku promjenu u odnosu prema Franji Josipu nakon 1918. Od 1918. do 1941. nije zakonski regulirana zaštita spomenika, što je ubrzalo proces njihova nestanka i micanja, a nastradale su i starije spomen-ploče vezane uz habsburško-lotarinšku dinastiju. Preimenovane su ulice i trgovi nazvane prema vladarevu imenu. U Hrvatskoj je sačuvan obelisk Franji Josipu u Donjem Miholjcu, dok se nekolicina ploča, bista i spomenika nalazi u muzejima.

Jevgenij Paščenko u posljednjem tekstu zbornika donosi podatke o predstavniku habsburške dinastije Wilhelmu Habsburgu, koji je rođen u Lošinju u Hrvatskoj, a poginuo u zatvoru u Ukrajini. Wilhelm je najmlađi sin nadvojvode Karla Stjepana i nadvojvotkinje Marije Terezije te je od relativno mladih dana bio ukrajinskoga usmjerenja, odnosno privržen Ukrajini i njezinoj neovisnosti. S druge strane njegov otac, odnosno cijela obitelj, bili su privrženi Poljskoj. Wilhelm je zbog naklonosti Ukrajini bio na meti sovjetskih tajnih službi, koje su ga zatvorile. Godine 1916. zalagao se za podjelu Galicije na ukrajinski i poljski dio i ukrajinsku samostalnost. Težio je podići status ukrajinske grkokatoličke crkve i spasiti njezina poglavara iz ruskoga zarobljeništva. Sva spomenuta aktivnost dovela je do toga da se Wilhelma otac javno odrekao. Wilhelma je smrt zatekla u Kijevu nakon što je obolio od sušice koju se zatvorska administracija nije žurila liječiti.

Vladar Hrvatske
68 godina

Franjo Josip bio je radišan vladar s potpuno ispunjenim dnevnim rasporedom od 7 sati ujutro do 17 sati popodne, čega se držao do smrti. Mnogi ga nisu voljeli zbog njegovih ratnih aktivnosti, ali kritike na njegov račun redovito su sankcionirane. Ipak, podigao je Mađarsku prema standardima zapadne Europe, a utjecao je i na položaj Hrvatske u odnosu na Ugarsku. Objavio je rat Srbiji 1914, što je dovelo do zanosa u Hrvatskoj i Ugarskoj, a vladao je Hrvatskom čak 68 godina. Nikada nije proveo toliko željeno sjedinjenje Hrvatske i Slavonije s Dalmacijom te je Mađarima prepustio Hrvatsku i Slavoniju.

Zbornik MH o Franji Josipu i Hrvatima u Prvome svjetskom ratu kvalitetan je skup znanstvenih radova koji dodatno rasvjetljuju djelovanje Franje Josipa I. u vrijeme Velikoga rata. U zborniku se, zapravo, donosi nešto širi povijesni prikaz od onoga koji se tiče isključivo Hrvata i njihova vladara u Velikom ratu uzevši u obzir, primjerice, tekst o Ukrajini u sudbini Wilhelma Habsburga. To, naravno, nikako nije loše jer donosi dodatne informacije korisne historiografima i zainteresiranima za temu Franje Josipa I. u spomenuto vrijeme. U Hrvatskoj je, prema riječima Ljiljane Dobrovšak, „izostalo sustavno istraživanje Franje Josipa I.“, a glavni razlog za to bila je „zasigurno i negativna politička atmosfera prema Monarhiji i njezinim vladarima nakon pada Monarhije, koja je trajala sve do 1991, te se počela mijenjati tek povodom obilježavanja stogodišnjice od izbijanja Prvoga svjetskog rata te uz obilježavanje stote obljetnice smrti Franje Josipa I.“.

 Nadamo se da će ovaj zbornik biti poticaj da se u budućnosti još više istražuje povijest Monarhije i njezin najdugovječniji vladar, o kojem sigurno treba više istraživati i pisati na hrvatskom jeziku. Također se nadamo da će o sljedećim obljetnicama vezanim uz Franju Josipa biti više sličnih događanja poput onoga u Palači MH 21. studenoga 2016. koji je urodio ovim hvalevrijednim izdanjem.