Dvije zaboravljene obljetnice

Tužno je da su Splićani ove godine zaboravili obilježiti dvije za grad pod Marjanom itekako važne kulturne obljetnice. Ponajprije 190 godina od rođenja Luke Botića, a zatim i 140 godina od uvođenja nastave na hrvatskom jeziku u srednje škole. Botić je zaboravljen čak drugi put! Prije sedam godina – na 150. obljetnicu smrti – Split je također propustio počastiti uspomenu na svoga sugrađanina, „najboljega hrvatskog pisca pred-Šenoina razdoblja“, kako ga je ocijenio Antun Barac.

Ali to nije sve! Danas malo tko zna gdje se nalazila njegova rodna kuća. Čak se zaboravilo da je rođen na Dobrome – a ne u Velom varošu – kako pišu neki novinari. O tome svjedoči spomen-ploča uzidana sa zapadne strane dvorišnoga zida kuće na broju 4a Kninske ulice. Tu nekoć lijepu mramornu ploču od modroga belgijskog mramora (pierre bleue) s tankim bijelim mramornim okvirom postavili su Splićani davne 1930. u povodu 100. obljetnice Lukina rođenja. Otkrivanje ploče (25. svibnja 1930) bilo je popraćeno velikom narodnom svečanošću u kojoj su sudjelovali predstavnici splitskih društava, dvije glazbe te brojni građani. Otkrivanje je otvorio općinski prisjednik dr. Ivan Bulić riječima:

„U doba kad je ovdje bila tuđa vladavina u ovoj se kući rodio hrvatski pjesnik Luka Botić. On se već za rane mladosti svrstava uz ostale preporoditelje Nodila, Klaića, Pavlinovića i ostale, koji bude narod, podižu narodnu svijest u cijeloj Dalmaciji, a naročito u ovom našem Splitu, koji je u ono doba mraka živio u teškom stanju, i koji potiču narod da traži svoja prava. To Botić propovijeda sa onim istim osjećajem što ga je crpio u seljačkomu staležu, iz kog je poniknuo. On je duboko predviđao sve što se kasnije moralo dogoditi... On je ispjevao najljepše pjesme narodu o njegovim najuzvišenijim idealima s onim idealima o ljepoti Splita i njegove okolice, koju isprepliće sa uzdasima za slobodom naroda.“

Rodna kuća Luke Botića na Dobrome

Nakon ostalih govornika zbor učenica Obrtničke škole pod vodstvom maestra Josipa Hatzea otpjevao je njegovu prigodnu skladbu Omladina pred spomenikom Luke Botića.

Nažalost ta je ploča danas toliko zapuštena da je teško uočljiva, čak je nemoguće pročitati nekoć pozlaćenim slovima upisan tekst koji je glasio: U OVOJ SE KUĆI 28. I. 1830. RODIO / LUKA BOTIĆ / PJESNIK LJUBAVI BRATSKE / POBORNIK NARODNOG JEDINSTVA / BUDITELJ NARODNE SVIJESTI / HARNA SPLITSKA OMLADINA / PRIGODOM STOGODIŠNJICE RODJENJA / VJERNA NJEGOVIM IDEALIMA / OVU PLOČU POSTAVLJA 25. V. 1930.

Iznenađuje da se grad nije sjetio pjesnika koji mu je pjevao: „Spljetu grade, teško uzdisanje / Tko te spljeo, divno li te spljeo“. Pjesnika po čijem su spjevu skladane čak dvije opere: Hatzeova Adel i Mara te Paraćeva Adelova pjesma. Bilo bi dolično da splitska Općina sada, o 190. obljetnici njegova rođenja – posredovanjem Restauratorskog zavoda – barem osvježi spomen-ploču rodne mu kuće.

Osim Botićeve zaboravljena je i 140. obljetnica pohrvaćenja splitskih srednjih škola, u kojima se nažalost sve do 1880. nastava odvijala na talijanskom jeziku. Poslije Kotora i Dubrovnika, Sinja, Korčule i Šibenika, konačno je došao red i na Split. Bio je to plod velike upornosti i diplomatske vještine dalmatinskih zastupnika narodnjaka u Carevinskom vijeću u Beču, u prvom redu dr. Mihe Klaića. Nastava na talijanskom jeziku zadržala se jedino u zadarskoj srednjoj školi.

U uvodniku Narodnog lista (27. ožujka 1880) piše: „Napokon je postignuto odavno traženo pravo, da u dvjema glavnim zavodima Dalmacije naša djeca budu naravno odgojena, a ne mučena i iznarodjena kao dosad (...) Ponarodjenje Spljetskih učiona vriedi za narod sto bielih gradova. U Spljetu se stiču najbolje sile naše zemlje, tu je srce Dalmacije, koja će odsad kucati novom silom, da probudi narod na novi život.“

Radosna vijest pozdravljena je diljem Dalmacije „pucanjem mužara i vijanjem narodnih trobojnica“. Splitski su narodnjaci održali već 30. ožujka svečanu priredbu u prostorijama Slavjanskog napretka. Dok su oduševljeni narodnjaci slavili, splitski gradonačelnik dr. Antonio Bajamonti, vođa autonomaške (tada već iredentističke!) stranke pobrinuo se da sutradan njegovo stranačko – ujedno i općinsko – glasilo Avvenire objavi samo kratku vijest: „Naše su srednje škole osuđene! S novom školskom godinom bit će pohrvaćene.“

Dva dana poslije (2. travnja) Avvenire indignirano komentira „žalosnu carsku odluku“ i poziva se čak na 22 (!) stoljeća latinske prisutnosti u Dalmaciji, na rimske spomenike, mletačke zidine... Ujedno sipa drvlje i kamenje na praški list Politik, koji se usudio ustvrditi da 98 posto Splićana čine Hrvati. Praški list nije pretjerivao, jer iz službenih austrijskih podataka proizlazi da je 1880. u Dalmaciji 93,5 posto stanovništva govorilo hrvatski, a samo 5,8 posto talijanski, odnosno 0,7 posto njemački. U školskoj godini 1877/78. primjerice u splitskoj gimnaziji i realci od ukupno 247 učenika njih 228 imalo je hrvatski kao materinski jezik, sedamnaest talijanski, a dva njemački. U istom broju Bajamontijevo glasilo po svom običaju drsko i vulgarno vrijeđa hrvatsku povijest. Izruguje se istraživanjima tada mlada arheologa i srednjoškolskog profesora Frane Bulića. Kralja Zvonimira naziva „okrunjenim neotesancem“, a hrvatske vladare „ušljivim kraljevima biogradskim“. Narodnu čitaonicu proglašava „jazbinom“. Za talijanaše, međutim, kaže da imaju „dobro utemeljeno podrijetlo, nasljednu plemenitost rimskog imena, kao što je rimski i ambijent u kojem žive“.

Zaista je šteta što su Splićani propustili proslaviti te dvije važne obljetnice.