Duh u potrazi za tijelom

„Kao da razgovaram s Mozartom, iako nas razdvaja 250 godina“, kaže 33-godišnji Christoph Koncz, violinist Bečke filharmonije, koji je upravo za Sony snimio svih pet Mozartovih violinskih koncerta – na violini na kojoj je osobno svirao božanski Amadeus. Zaklada Mozarteum, koja upravlja njegovom ostavštinom u Salzburgu, skrbi se o više instrumenata na kojima je Mozart skladao. Ponajprije, tu je Mozartov fortepiano koji je 1782. izradio glasoviti bečki majstor Anton Walter, i na kojem je skladao od 1785. do smrti 1791, u 35. godini; ima dvije oktave manje od današnjeg klavira, dugačak je tek malo više od dva metra i teži samo 85 kg; zatim se ondje nalazi i Mozartova viola, koju je, čini se, najviše volio od svih gudačkih instrumenata, ali za nju nije nikad skladao ni koncerte ni solo skladbe; naposljetku, tu su i tri njegove violine, a ova, o kojoj je riječ, naziva se Klotz i bila mu je najdraža.

Nije to jedino glazbalo sačuvano do danas koje na sebi pamti prste velikog glazbenika. U Arnstadtu možete svirati na Wenderovim orguljama na kojima je preludirao osobno Johann Sebastian Bach, u Luzernu možete sjesti na stolac Franza Liszta i svirati na Wagnerovu klaviru, dok u Gradskoj vijećnici u Genovi možete vidjeti Guarnerijevu violinu koju je, pod imenom Top, proslavio Paganini – a svirao je tako vješto da su pričali da je sklopio ugovor s vragom. Ima i bizarnijih mocartovskih relikvija od instrumenata. Kada se 1777. 21-godišnji Mozart penjao uskim zavojitim stubištem do orgulja u bazilici sv. Ulricha, u Augsburgu, očevu rodnom gradu, uvojak vlasulje zapeo mu je za čavao – i ostao ondje, a domaćini su ga sačuvali i izlažu ga u rijetkim prilikama.

Izvor Pinterest

Ondje ih je fascinirao izvodeći svoj 2. violinski koncert: „Svi su se divili mojem divnom, čistom zvuku“, pisao je ocu. To je taj zvuk koji nam danas prenosi Sony, jer zbog strahopoštovanja prema najslavnijem vlasniku violine Klotz nitko je se nije usudio modernizirati u 19. stoljeću, što je tada bilo tipično za barokne instrumente – kako bi se adaptirali da budu glasniji, i tako bili prilagođeni većim orkestrima i većim dvoranama. Prije je, dakako, svirao i skladao na dječjoj violini, koja je također sačuvana. Otac Leopold, vrstan violinist, usmjeravao je djecu da pođu njegovim stopama: Amadeus je komponirati počeo u petoj godini, a sa sestrom Mariom Annom, zvanom Nannerl, nastupao je već sa šest godina; čudo od djeteta klavir je moglo svirati s povezom na očima i prekriženih ruku. Violina Klotz bila je izrađena oko 1700. u bavarskom gradiću Mittenwald, i danas glasovitu po majstorima graditeljima violina; jednostavna je i solidna, običan alat bez ukrasa kakve su imali instrumenti namijenjeni dvorovima. Ali na dvorovima je svirana – mladi Mozart ju je svirao kad je s trinaest godina postao koncertni majstor dvorske kapele u Salzburgu.

Pet violinskih koncerata najvjerojatnije je komponirao kao devetnaestogodišnjak, 1775; postoje, doduše, još dva, sumnjive atribucije. Da ih je izvodio, znamo ne samo po njegovim pismima nego i po tome što je poslije napravio drugu verziju 4. koncerta, zahtjevniju, za svojeg nasljednika u dvorskom orkestru, Antonija Brunettija – ali ne znamo je li to bilo zato što je Brunetti bio veći virtuoz ili mu je Mozart htio napakostiti. No daleko od toga da je Amadeus bio nevješt. Nakon svog violinističkog nastupa u Münchenu 1777. napisao je ocu da je „publika zurila širom otvorenih očiju i usta“, ponosno zaključujući: „Svirao sam kao da sam najbolji violinist u Europi!“

Ipak, s vremenom se od gudala okrenuo klavijaturama. Violinu Klotz ostavio je doma kad je u 25. godini života otišao u München na premijeru svoje opere Idomeneo; potom se odselio u Beč, gdje je umro deset godina poslije. Nannerl, koja je podučavala sviranje klavira, prodala je violinu jednom od svojih najboljih učenika – i otada je išla od ruke do ruke, sve dok je Mozarteum nije otkupio 1956. Tamo je izložena, ali nije nedostupna, a tko god stavi ruke na nju, traži vezu s genijem. Kada su u Ameriku 2013. bile poslane ta violina i viola – u odvojenim avionima i uz pratnju šestorice čuvara – glazbenici su bili ushićeni; kompozitor i violinist David Fulmer smatrao je da je glazbalo „prozor u prošlost“, u Bostonu je violinist Miloš Valent bio ushićen jer je smio „dodirnuti Mozartov instrument“, a violistica Amandine Beyer pitala se „može li svirajući dozvati Mozartov duh“.

Koncz svjedoči da je iz violine bilo teško prizvati i glazbu. „Svirao sam je bez prestanka satima“, kaže Koncz, i nastavlja: „Budući da je violina bila vrlo rijetko svirana, drvo je ispočetka bilo kruto, nije bilo rezonance i zvuk joj je bio zaspao. Svirao sam na njoj danima i satima i svaki bi se put zvuk ranije otvorio i drvo bi opet bilo u harmoniji.“ Što se zvuka tiče, Koncz kaže da je „vrlo lijep, posebno u višem registru, s fokusiranim, veoma svilenim, srebrnastim tonom, uz koji možete zbilja pjevati“. Čudna je ta opaska o visokom pjevnom tonu, jer Mozart je bio tenor. Ulrich Leisinger iz Mozarteuma kaže da su ondje uvjereni da se Mozartovi instrumenti moraju svirati jer su glasnici njegove muzike, ali i nešto više: „Kad zatvorimo oči, možemo pomisliti da Mozart svira tu violinu“, kaže Leisinger. Amandine Beyer na kraju se nasmijala sama sebi, i zaključila da se Mozartov duh može prizvati na bilo kojem instrumentu, samo ako sviramo njegovu glazbu. Ali zašto se sramiti takvih misli? Možemo voljeti duh, ali ljepše ga je voljeti ako ima i tijelo.