Dokumenti ljudskih sudbina

Međunarodni festival dokumentarnog filma ZagrebDox i u 16. izdanju, koje su i sami organizatori nazvali „posebnim“, unatoč reduciranosti na svega tri odnosno četiri programa (Međunarodna i Regionalna konkurencija, The Best of the Rest i Retrospektive), u kojima je prikazano tek pedesetak filmova (u odnosu na uobičajenih 120 do 130), ljubiteljima angažiranih i provokativnih dokumentaraca ponudio je dovoljno zanimljivih i intrigantnih naslova. Veliki pečat u Međunarodnoj konkurenciji zasluženo je dodijeljen dokumentarcu Pjena ruskog redatelja Ilje Povolotskog, autorovu debitantskom dugometražnom ostvarenju koje je prethodno nagrađeno na festivalu u Moskvi. Pjena je tip dokumentarca kakav praktički redovito pobjeđuje ili biva nagrađen na ZagrebDoxu (Zasljepljujuća svjetlost sutona Salomé Jashi prije tri godine, Grad sunca Ratija Onelija prije dvije, lani Na planini Yanga Zhanga), a riječ je o tipu filma koji nudi panoramski prikaz života u nekom provincijskom mjestu koje pamti i bolje dane, od grada uz Černobil do naselja u poljskoj, mađarskoj, rumunjskoj ili kineskoj provinciji. Posrijedi su nerijetko etnografskim motivima prožeti dokumentarci koji nude široke prikaze svakodnevica slikovitih manjih ili većih zajednica, pri čemu je riječ o svojevrsnim „filmovima rijekama“ koji polagano teku, meandriraju i razlijevaju se u bilježenju ritualizirane svakodnevice, koji bi načelno mogli trajati beskonačno, no koji dijelom i upravo zbog toga pomalo pate od redundantnosti, što rezultira zamorom i padom gledateljskog interesa.

Naš dom u divljini redatelja Radua Ciorniciuca

Takav je i dokumentarac Pjena, koji prikazuje svakodnevicu ljudi koji žive pored grada Murmanska na obali Barentsova mora, reklo bi se na kraju svijeta, ljudi sa svojim prošlostima, ne baš veselim sadašnjostima i neizvjesnim, ali vjerojatno također neveselim budućnostima. Galerija likova svakako je slikovita, a predvođena je mladim krivolovcem Dimom, koji se donekle izdvaja kao otac dvoje djece i suprug. On u krivolovu riskira, kamera ga s dozom suspensa prati u nelegalnim aktivnostima, sve do potjere u završnici i prikaza doma u kojem ga možda uzaludno čekaju žena i djeca. Tu je sredovječni bivši marinac Bardak koji je, za razliku od nekadašnjih kolega koji su sreću potražili na boljim mjestima, ostatak života odlučio provesti među ljudima, građevinama i ostacima brodova i tenkova koji hrđaju i trunu. Tu je i također sredovječni Aleksandar, otac tinejdžerice Maje koja s najboljom prijateljicom iščekuje maturalnu zabavu i vrijeme provodi u šetnjama i kakvoj-takvoj zabavi koja se na takvu mjestu može pronaći, i koja budućnost vidi daleko od mjesta i Murmanska. Nedavno je otkrivena i mala flota brodova iz Drugoga svjetskog rata, na kojima se obavljaju i podvodna istraživanja, a tu je i žena koja vodi meteorološku postaju i koja na neki način, baš kao i radijske vijesti koje svi slušaju, znači neku vrstu veze sa sadašnjošću mjesta koje je osuđeno na tavorenje u boljoj prošlosti. Film je vrlo sugestivno uobličen, narativno i dramaturški komponiran, svi sudionici dobivaju dovoljno minutaže za naznačavanje emotivno-psiholoških stanja i zaleđa, a prizori s prikazom mjesta i njegove okoline vizualno su uistinu impresivni.

Kadar iz filma Jedna od nas redatelja Đure Gavrana

Divljina i civilizacija

Veliki pečat u Regionalnoj konkurenciji zasluženo je pripao filmu Naš dom u divljini Rumunja Radua Ciorniciuca, također autorovu prvijencu, koji je dosad nagrađen na festivalima u Krakovu, Sarajevu i Solunu, te na Sundance Film Festivalu. Žiri predvođen Deanom Šošom istaknuo je da je riječ o „trezvenom portretu nevolja potlačene klase predočenu bez ikakva uljepšavanja, retorike ili moralne osude, koji prati teško i intimno putovanje velike rumunjske obitelji iz divljine dunavske delte u veliki grad”. Oni pritom idiličan prirodni krajolik dotadašnjeg života, krajolik Bukureštanske delte, napuštenoga poplavnog područja u kojem su živjeli dva desetljeća, zamjenjuju novim životom u civilizaciji, koji nudi mogućnost bolje budućnosti, barem za mlađe članove obitelji. No takav veliki korak, dakako, za sve njih nije nimalo lak ni jednostavan. Život rumunjske obitelji Enache, koju čine otac Gica, njegova supruga i devetero djece, prikazan je sugestivno, snažno i neposredno, autor nikoga ne osuđuje zbog njegovih postupaka niti intervenira u zbivanja pred kamerom, a obitelj Enache prikazuje i u trenucima sreće i u kriznim momentima. Valja reći da je Radu Ciorniciuc bio istraživački novinar, a to se u filmu vidi, jer iako se čini da članovi obitelji ni u jednom trenutku nisu svjesni prisutnosti kamere, jasno je i da je autor s njima uspostavio čvrste veze. Napokon, to se može doznati i iz razgovora s njim koji su dostupni na internetu.

Kadar iz filma Pjena redatelja Ilje Povolotskog

Domaći aduti

Posebno priznanje u Regionalnoj konkurenciji dodijeljeno je dokumentarcu Jedna od nas redatelja Đure Gavrana (Htjeli smo radnike, a došli su nam ljudi, Presuda, 4,7), koji je regionalnu i svjetsku premijeru doživio u natjecateljskom programu dugometražnih dokumentaraca ljetošnjeg Sarajevo Film Festivala. Gavran je autor zanimljivih dokumentaraca kratkog i srednjeg metra (Veliki dan, Vijesti iz Laayouna), a u novom filmu prihvatio se intrigantne i dijelom autobiografske priče o seksualnom zlostavljanju kojem je dugo godina bila izložena njegova srednjoškolska kolegica. Na proslavi godišnjice mature skupina nekadašnjih srednjoškolskih kolega komentira jezivu vijest o seksualnom zlostavljanju jedne njihove kolegice, vijest koju su putem njezina maila doznali godinu prije, nakon sličnoga redovitog okupljanja na godišnjici. Spomenuta kolegica tada nije došla na proslavu, nego je svima prisutnima poslala mail na engleskom, u kojem im je detaljno objasnila razloge svog nedolaska te ukratko opisala traumatične okolnosti u kojima je odrastala i živjela. Naime, ona u je vrijeme slanja maila dvije godine živjela izvan Hrvatske, na drugom kontinentu, a doslovce je pobjegla od oca koji ju je godinama seksualno zlostavljao, i majke koja je prema njezinim riječima od početka sve znala, ali je saznanja ignorirala i pravila se da je sve u redu. Jedna od nas pretjerano je režiran dokumentarac snimljen s prevelikim brojem kamera i previše kutova snimanja, a u njemu se i previše vremena, po prilici polovina minutaže, potroši na prikaz ozračja za stolom tijekom večere, uz sitna međusobna podbadanja okupljenih, njihova prisjećanja na prošlost i prepričavanja zgoda iz današnjih života. Negdje od polovine nadalje film se popravlja, postaje fokusiran i sažet, svakako i tjeskobniji i intrigantniji, vrijeme se više ne troši na efemernosti i općenitosti, nego sudionici počinju prepričavati svoje reakcije na čitanje maila nesretne kolegice, svoja razmišljanja kao i neposredne i posredne posljedice sama čitanja. Njihova razmišljanja i komentari potresni su i provokativni, dramska i emotivna tenzija rastu, a da je čitav film dramaturški fokusiraniji i ispeglaniji, dojmovi o njemu bili bi bolji, makar je i ovako posrijedi vrlo zanimljiv dokumentarac.

Ljubav u samostanu

Provokativnošću se svakako izdvojio Nun of Your Business autorice Ivane Marinić Kragić, koja je aktivnija kao producentica (Narodni heroj Ljiljan Vidić, Mali debeli rakun Barbare Vekarić, Novi Južni Zagreb Darka Fritza), dok je kao redateljica debitirala igranim kratkim filmom Odlazak iz 2015. Film prati dvije bivše časne sestre, djevojke Maritu i Fani, koje su se upoznale u samostanu, nakon više peripetija zaljubile se jedna u drugu te naposljetku, u različitim trenucima i fazama samospoznaje, odnosno raščišćavanja s vlastitim dvojbama, odlučile napustiti Crkvu i na Korčuli u starom dijelu obiteljske kuće jedne od njih započeti novi zajednički život. Najveći problem filma jest taj što nije posrijedi čisti dokumentarac, nego križanac igranog i dokumentarnog filma u kojem je naglasak stavljen na igrani dio. Pritom nije riječ o strogo igranom filmu, nego o nizu fotografija, odnosno kadrova koji se nižu poput nekog iskrzanog, nepotpunog filma. Također, dok u offu slušamo glas ponajviše Marite, a potom i Fani, u pseudoigranom dijelu prepoznajemo poznate glumice koje tumače ne samo njih nego i ostale sestre i majke, pa i nadstojnice (Ana Maras Hermander, Mia Anočić Valentić, Jadranka Elezović, Iva Mihalić...). Na taj način ti pseudoigrani dijelovi, koji su dominantni, pozornost gledatelja ponekad vežu u tolikoj mjeri da ono stvarno, dokumentarno zaleđe ostaje u drugom planu. Riječ je i o odveć dugu filmu u kojem se pozornost posvećuje ne samo djetinjstvima i obiteljskim kontekstima protagonistica, što je pohvalno, nego detaljno i okolnostima života u samostanu – njihovim odnosima s drugim sestrama, sukobima s nadstojnicama, agresivnosti pa i u jednom slučaju psihičkom poremećaju kod jedne od višerangiranih sestara. Kad u posljednjem dijelu na ekranu ostanu samo Marita i Fani, i kad film postane čisti dokumentarac, dojmovi su mnogo bolji i priča biva zanimljivijom i kompaktnijom.