Trenk iliti divji baron, red. Mario Kovač, HNK u Osijeku, premijera 25. rujna
Ironijski i parodijski slojevi Trenka iliti divjeg barona Mujičića, Senkera i Škrabea nastali su u Osijeku kao narudžba intendanta Zvonimira Ivkovića i pomoćnika Ljubomira Stanojevića 1984. Predstava je zbog radova na rekonstrukciji HNK-a igrala na sceni Studentskog centra s mladim glumačkim snagama i Gitom Šerman-Kopljar kao Marijom Terezijom. Da vremenski protok ima utjecaja na proces i na izvedbu, pokazuju nam i sve odgođene proljetne premijere, koje poput Barona gledamo s pola godine počeka. „Stvari se raspadaju“, odjekuje iz prošlosti W. B. Yeats, dok u sadašnjosti nepripremljena kazališta ostaju pri svojim repertoarima bez osjećaja za puls vremena.
Ansambl predstave / Snimio Kristijan Cimer
Taj su puls osjećali Mujičić, Senker i Škrabe, relativizirajući pojam istine i preokrenuvši mit o Franji Trenku, koji je preživio 102 dvoboja i 14 puta bio ranjen. U parodijskoj intertekstualnosti on je bolećivi intelektualac, nimalo nalik banditu koji sije strah Slavonijom. Carica Marija Terezija možda jest opismenila pučanstvo, no obična je pohotnica. Istinu ispisuju drugi – od caričina kancelara Luje, autora Trenkove autobiografije do Poslušnog, koji mitomaniju izgrađuje vlastitim rukama: povlaštene pozicije i služe prekrajanju stvarnosti u kojoj će osobni zamijeniti mitski identitet. Iza lepršave izmjene humora, zabave, glazbenih brojeva i političke nekorektnosti leži čvrsta, učena struktura i bogata jezična referencijalnost.
Redatelj Mario Kovač tim povijesnim i jezičnim gorko-humornim slagalicama pristupa površno s pokojom popkulturnom referencijom i dobrim skečom. Režija se oslanja na izmjene glazbenih brojeva i scena na rund-bini. Već nakon prvih pola sata javlja se zamor koji ne ublažuju ubačene replike dramaturginje Ane Prolić, kičasti kostimi Nikoline Miletić, scenografija crvenih tonova Davora Praha i glazba Tomislava Babića. Humorni ficleki izgubljeni su u sveopćem šarenilu. Vladimir Tintor kao Trenk odveć je smiren, gotovo umoran u interpretaciji kulturnog „divljaka“. Ljubiša Milišić kao Poslušny na trenutke izaziva salve smijeha, ali i biva nerazumljiv. Anita Schmidt u Mariju Tereziju upisuje infantilnost. Glavnom spletkaru Luji Miroslav Čabraja daje uvjerljivost i ležernost.
Valja istaknuti i Matiju Kačana kao kajkavca Crnohaljića, Linu Brozića kao Kostreša i Antoniju Mrkonjić kao mađarsku groficu Ilonku. Svaka minijatura koja će se izmijeniti do završnoga fatalnog susreta carice i njezina pandura ima šarma, no nedovoljno da cjelinu učini punokrvnom. Na sceni se pojavljuje i baletni ansambl, a to predstavu čini brojčano ambiciozno zamišljenom. Da je moguće u sličnom kodu drukčije, pokazale su i neke osječke komedijske uspješnice poput Viteza slavonske ravni 2016. i Bube u uhu 2019.
Kazalište je trenutačno nevjerojatno zastarjelo. Umjesto da činjenicu prvog otvaranja u Europi nakon karantene iskoristi kao kreativnu priliku stjecanja nove i zadržavanja stare publike dubokim uranjanjem u trenutak, podastire rješenja starog svijeta. To ne znači da se Trenk iliti divji baron u režiji Marija Kovača nije trebao dogoditi, nego da mu je bila nužna svježija optika kako bismo izvan kiča povijesnih kostima uvidjeli što se to ovdje i s nama sada događa. Tko su naši novi mitomani i tko nam piše povijest u kojoj nas se ništa ne pita, no baš se sve o nama zna? Ne, to nisu Užasi povijesti Terryja Dearyja, ali su sve više na pogrešnu tragu Hararijeva svijeta u kojem umjetnost nije potrebna.
695 - 22. listopada 2020. | Arhiva
Klikni za povratak