Zvijezda bez sjaja u umirućem gradu

Dok sam nedavno boravio u Kraljevici, nekoliko me prijatelja upoznalo sa situacijom u Rijeci. Mladi je bračni par naravno govorio o onome što ih najviše pogađa, od nedovoljnog broja (ionako materijalno zapuštenih) vrtića, oronulih sportskih dvorana do fasada zgrada u raspadu koje sve češće prijete prolaznicima. A kultura, kakav je kulturni život u gradu, upitao sam potom, smatrajući da je odrastanje najmlađih generacija nezamislivo i bez tog aspekta. Ah, odgovoriše nekako umorno, pa zar ne čitaš novine, zar ne vidiš da je jedino po čemu nas spominju u Hrvatskoj, ovaj nesretni „kulturni“ projekt. (I nekoliko bizarnih nazovirokera te jedan brod s kojim zapravo ne znamo što hoćemo, dodali su nekoliko minuta poslije.). Nisu, naime, moji sugovornici bilo tko, nego liječnica pred doktoratom i računalni programer, dakle ljudi koji znaju o čemu govore. Projekt je naravno Europska prijestolnica kulture – Rijeka 2020 (EPK Rijeka). Stekao sam snažan dojam da im nije bilo žao što je koronavirus iznenada prekinuo sve.

Cvijanović i istomišljenici ne shvaćaju da crvena zvijezda ne može imati ulogu simbola vjerodostojnog antifašizma, društvene pravednos / Izvor Press Rijeka 2020 ti i solidarnosti te narodnih sloboda, na što se pozivaju

Promašena crvena zvijezda

Ostao sam naravno iznenađen takvim stavovima. U posljednjih je dvadesetak godina Rijeka rijetko na stranice novina dolazila zbog kakva pozitivna događaja. Poneki uspjeh nogometaša uglavnom je bio u dubokoj sjeni svakodnevnih gospodarskih problema, ponajviše u vezi s brodogradilištem, ili pak čestih ekscesa čelnoga čovjeka grada. Razumljivo sam stoga očekivao da će projekt EPK Rijeka, uza sve probleme, ipak donekle probuditi grad. No, kao i kod mojih sugovornika, razočaranje je nastupilo već nakon prvih koraka. Premda su pjevači, plesači, glazbenici i drugi koje smo mogli vidjeti prilikom svečanog otvaranja projekta za mrvicu ipak bili kvalitetniji od primjerice izvođača na notornom natjecanju „za najbolju pjesmu Europe“, svejedno je to bila izvedba koja se mirne duše već sutradan mogla zaboraviti. Ali nije se radilo samo o vrištećoj banalnosti svega. Središnja je uloga otvaranja naime pripala osobi koja je glumila zavarivača. Ispalo je tako da je glavna poruka najsvečanijega dijela projekta bila asocijacija na navodno slavnu industrijsku prošlost Rijeke i njezinih brodogradilišta u doba komunističke Jugoslavije.

Projekt je dakle počeo slanjem jasne političke poruke, a ovih su dana organizatori nastavili u istom stilu. Naime, 20. rujna slobodni je umjetnik Nemanja Cvijanović na vrh poznatog Riječkog nebodera instalirao veliku crvenu zvijezdu. Pod naslovom Spomenik crvenoj Rijeci – samoobrambeni spomenik riječ je o skulpturi, kako je navedeno prilikom predstavljanja, „u obliku velike odbačene i zaboravljene partizanske zvijezde petokrake u koju je uronjeno 2800 krhotina stakla koje podsjećaju na 2800 poginulih boraca u bitci za Rijeku“. Instalacija u obliku „nakrivljene i okrnjene zvijezde“, kaže nam dalje autor, „u svojoj primarnoj simbolici komunicira paradoks odbačenog, ali još uvijek ‘opasnog’ antifašističkog, ali i revolucionarnog nasljeđa, kao simbol međunarodnog radničkog pokreta i borbe za pravednije društvo“. Iz toga bi se valjda trebalo zaključiti da je autor crvenu zvijezdu instalirao kako bi upozorio na navodno nedopustivu činjenicu da je taj simbol, usprkos tome što navodno simbolizira u suvremenoj Hrvatskoj (opet navodno) opasan antifašizam i revolucionarno nasljeđe, navodno odbačen (što je za autora paradoks, ili pojava suprotna uobičajenomu mišljenju ili očekivanju). Dakle, crvenu je zvijezdu instalirao jer (pretpostavljamo) smatra da u suvremenoj Hrvatskoj dominira fašizam i negiranje radništva te radničkih prava.

Ako je suditi na osnovi danas dostupnih dokumenata, onda je prosječan hrvatski radnik tijekom 1980-ih više štrajkao nego radio. (Pardon, obustavio rad, jer riječ štrajk u Cvijanovićevu radničkom raju bila je zabranjena.)
Ne baš dakle pojava koju bi Rijeka trebala predstaviti suvremenoj Europi / Snimio Borko Vukosav

Društveni su aspekti umjetničkog izražaja naravno mnogostruki. Oni pored ostalog educiraju, populariziraju, predstavljaju, informiraju, poučavaju, kritiziraju, provociraju ili tek svjedoče. Cvijanović je, kako sam kaže, instalaciju postavio da bi u javnost „komunicirao“ (tj. prenio) svoje viđenje jednog simbola. Upravo u takvoj instrumentalizaciji autor ovih redaka vidi najproblematičniji aspekt instalacije (uz – barem u nas – nužnu opasku da nije zagovornik bilo kakvih zabrana kad je u pitanju sloboda umjetničkog izražavanja). Stvar je naravno u tome da bilo gdje u istočnoj i jugoistočnoj Europi crvena zvijezda ne može imati ulogu simbola vjerodostojnog antifašizma, društvene pravednosti i solidarnosti te narodnih sloboda. Najprije, ako antifašizam definiramo kao borbu protiv režima koji su čovječanstvu donijeli rat, masovne zločine motivirane politikama rasne i nacionalne isključivosti te svakovrsni teror, a potaknutu plemenitim i općeljudskim motivima poput slobode, demokracije i pravednosti, onda komunisti krajnje uvjetno udovoljavaju zahtjevima samo prvog imperativa, tj. borbe. Ostavljajući po strani kompromitantnu činjenicu da je Staljinov SSSR prije negoli je podnio šokantan teret rata protiv Trećeg Reicha, najprije s njim sudjelovao u agresiji na Poljsku, onda je pobjeda nad Hitlerom jedina pozitivna pojavnost koju je moguće dovesti u vezu s tim režimom. Isti zaključak vrijedi i za prostor bivše Jugoslavije: nitko racionalan Titu i njegovim partizanima ne može negirati vrijednost pobjede nad nedemokratskim režimima uspostavljenim pod patronatom Sila Osovine, ali narodi i pojedinci kojima je potom ovladao slobode – tj. prava na samostalan izbor – nisu ugledali idućih pola stoljeća. Nikako da se na ovim prostorima shvati, kako nam i Cvijanovićeva instalacija pokazuje, da u Hrvatskoj u proljeće 1945. nije nastupila sloboda, nego tek nova diktatura.

Ne bi trebala na ovim prostorima crvena zvijezda simbolizirati ni vrijednosti međunarodnoga radničkog pokreta ili borbe za pravednije društvo. Kako bi već odavno trebalo biti dobro poznato, najuspješniji su izvozni proizvodi SSSR-a i njegovih istočnoeuropskih satelita bili propaganda i oružje. Po popularne su traperice (ili, radne hlače) radnici država koje su milijarde potrošile na samopromociju nepostojećega radničkog karaktera morali odlaziti u zemlje kapitalističkog Zapada, dok je jurišni automat AK-47 mnogima nanio trajne posljedice. Nakon razlaza sa SSSR-om 1948. Titova je Jugoslavija do njegove smrti nekako uspjela preživjeti u prvom redu zahvaljujući taktikom uvjetovanom američkom naklonošću i deviznim doznakama koje su domaći radnici zarađivali u ekonomijama (opet) kapitalističkog Zapada. Nakon svibnja 1980. uslijedila je desetogodišnja agonija neproglašenog bankrota. U riječkim je brodogradilištima primjerice izgradnja jednog broda redovito donosila gubitke koje hrvatski porezni obveznici i danas plaćaju. Cvijanovićev je dakle anonimni zavarivač radio za bijedan dohodak i okružen smrtonosnima (podsjetimo i na to!) azbestnom ili staklenom vunom. Ako je suditi na osnovi danas dostupnih dokumenata, onda je prosječan hrvatski radnik tijekom 1980-ih više štrajkao nego radio. (Pardon, obustavio rad, jer riječ štrajk u Cvijanovićevu radničkom raju bila je zabranjena.) Ne baš dakle pojava koju bi Rijeka trebala predstaviti suvremenoj Europi.

Komunizmom protiv fašizma

Pozornost zaslužuje i mjesto na koje je Cvijanović odlučio instalirati crvenu zvijezdu. Riječ je o Riječkom neboderu ili Visokoj kući Albori. Taj je stambeno-poslovni objekt građen od 1939. do 1941, a prema projektu milanskog arhitekta Umberta Nordija. Svako je naravno umjetničko djelo proizvod vremena u kojem je nastalo, kao i okolnosti koje ga obilježavaju. Nordijev je neboder izgrađen usred Drugoga svjetskog rata i svakako odražava za fašističke režime tako karakterističnu pompoznu grandioznost. Njega je pak sad već duboko u 21. stoljeću Cvijanović odlučio „poklopiti“ crvenom zvijezdom, ili simbolom koji je s fašizmom povezan dublje negoli je umjetnik očito svjestan. U brojnim su aspektima socijalne politike (ili, preciznije, društvenih eksperimenata u koje su se odlučili upustiti) naime Lenjinovi boljševici i Mussolinijevi fašisti bili vrlo bliski, čak do te mjere da neki autori govore o njihovoj ideološkoj srodnosti. Cvijanović je tako doista javnosti uspio „komunicirati“ snažnu simboličku poruku. Ne nažalost onu koju je naveo u kasnijem obrazloženju, tj. poruku nužnosti borbe protiv diktature i za osobne te nacionalne slobode i pravednije društvo. Nego poruku koja duboko šokira i stoga zaslužuje jednako duboku osudu. Poruku koja nam kaže da je jedna diktatura bolja od druge. Tako to naravno obično biva kada se važan posao prepusti čovjeku koji je umjetnički izražaj odlučio iskoristiti radi prozirnog i štetnog političkog aktivizma.