Večer Mozarta i 150 godina Zagrebačke opere

Dok traju stroge epidemiološke mjere pri društvenim okupljanjima, glazbena vrsta koja najviše strada jest opera. Dok su u svijetu velike operne kuće mahom zatvorene (primjerice, njujorški Metropolitan ili londonski Royal Opera House Covent Garden), čini se kao velika povlastica ulazak u naše predivno središnje nacionalno kazalište i uživanje u akustičkim izvedbama omiljenih opernih ulomaka.

Na koncertima na otvorenim lokacijama grada nužna su naime umjetna pojačanja glasova i instrumenata, a opernu je umjetnost najljepše doživjeti prirodno akustički. Stoga nas je oduševio početak sezone s pravom predstavom, Rossinijevim Seviljskim brijačem u bajkovitoj i urnebesno komičnoj režiji Krešimira Dolenčića. Predstava je već četrnaest godina na repertoaru Zagrebačke opere, a jednaka je inscenacija uprizorena i u Splitu (na Splitskom ljetu i u sezoni Splitske opere), ali sada je orkestralna dionica svedena na komorni sastav koji, poštujući razmak između glazbenika, bez problema stane u orkestralnu „rupu“.

Tomislav Mužek kao Porin u ariji naslovnoga lika iz opere Lisinskog  / Snimila Mara Bratoš

Uz to su u glavnoj ženskoj ulozi Rosine debitirale dvije sopranistice koje su se prošle sezone izmjenjivale i u ulozi Kraljice noći u Mozartovoj Čarobnoj fruli istoga redatelja – Ivana Lazar i Viktorija Đurđek. Ali to je bio tek uvod i dokaz da su u pandemijskom društvu opere u komornom izdanju odlično rješenje. HNK u Zagrebu kao svoju prvu premijeru u novoj sezoni uskoro priprema i Bizetovu Carmen u isto tako orkestralno reduciranoj inačici.

U trenutku kad se sve velike opere ne mogu svesti na komornu verziju pa mnogo toga iz redovnog repertoara ansambla otpada, spasonosni su operni gala koncerti na sceni uz orkestar. U četvrtak, 24. rujna, tako je maestro Marcello Mottadelli, već treću sezonu ravnatelj ansambla, svoje najjače karike predstavio u Večeri Mozarta, gdje su sopranistica Valentina Fijačko Kobić, mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović, tenor Tomislav Mužek i bas Luciano Batinić pokazali što mogu u ulomcima iz opernog triptiha Mozarta – Da Pontea (Figarov pir, Così fan tutte i Don Giovanni). Doista imamo pjevače za taj repertoar što bi ga trebale imati na stalnom repertoaru sve operne kuće, pa i naša, koja je po veličini idealna za upravo taj tip opere.

Potrebu za nekim novim repertoarom pokazao je i opsežan program svečanosti tjedan poslije, 2. listopada, točno na 150. rođendan Zagrebačke opere. Toga je datuma godine 1870. hrvatski skladatelj i dirigent Ivan pl. Zajc dirigirao praizvedbom svoje opere Mislav. Bilo je to u staroj zgradi tzv. Stankovićeva kazališta na zagrebačkom Gornjemu gradu, i od tog je događaja stalno počeo djelovati profesionalni operni ansambl. U Hrvatskom narodnom kazalištu, kamo se ansambl uselio 25 godina poslije, priređeno je veliko rođendansko slavlje s ulomcima opera koje su obilježile tu dugu povijest, a koje se već dugo nisu našle na njegovu programu. Odabrao ih je i izvedbama ravnao najstariji hrvatski aktivni dirigent, maestro Nikša Bareza, koji sam čini čak 60 od tih 150 zagrebačkih opernih godina. Njegova je poruka jasna – nositelje repertoara imamo, još samo da je vratiti sve te velike naslove. Nije trenutak za veliku operu, ali lijepa misao budi nadu u svijetlu budućnost koja se ogleda u glasovima sopranistica Tamare Franetović Felbinger, Valentine Fijačko Kobić, Ivane Lazar i Dubravke Šeparović Mušović te Tomislava Mužeka, Stjepana Franetovića, Ljubomira Puškarića i Luciana Batinića.

Dramaturgija programa krenula je od uvertire iz Zajčeva Mislava s kojim je sve započelo, preko dijelova njegove junačke trilogije, koju čine još i opere Ban Leget i Nikola Šubić Zrinjski. Briljirao je Mužek kao Porin u ariji naslovnoga lika iz opere Lisinskog, zasmetao nas je njemački kao strani jezik Blagoja Berse u njegovoj bečkoj operi Oganj u predivnom zapjevu Fijačko Kobić, zasjala tradicijska serenada iz Hatzeove Adel i Mare u tenoru Dalmatinca Franetovića, a i ekspresionistički nas je prodrmao monolog Jele iz Brkanovićeva Ekvinocija u tumačenju Šeparović Mušović.

Dok su pjevači stajali „na rampi“, zbor je smješten u dubinu pozornice, iza ionako razvučena orkestra, tako da ga se jedva vidjelo i čulo. Ali dojam glasova „iza scene“ pojačao je impresionistički prizvuk s etnoelementima u ulomcima iz Gotovčeve Morane, kojom je završio hrvatski dio programa.

Svjetski su se operni klasici nastavili nizati od Mozartova Leporella s Lucianom Batinićem (Don Giovanni), preko zakučastog Florestana u srčanom glasu Tomislava Mužeka (iz Beethovenove jedine opere Fidelio), sve do Verdijeva Trubadura (sjajna Azucena Dubravke Šeparović Mušović) i Puccinija (muzikalni Franetović kao Cavaradossi, ili završna Scarpijina prijetnja kojom je zagrmio Batinić). Tamara Franetović Felbinger najljepše je pjevala Maricu u duetu sa suprugom-partnerom iz Smetanine Prodane nevjeste u hrvatskoj verziji, a najuspjelije točke programa ipak su bili nastupi Tomislava Mužeka koji nam je u rođendansku priču unio dah svjetskih opernih pozornica, u ariji Lenskoga iz opere Jevgenij Onjegin Petra Ilijiča Čajkovskog i pobjedničkoj pjesmi Wagnerovih Majstora pjevača, kao i vokalni vatromet Ivane Lazar u ariji Olympije iz Offenbachovih Hoffmannovih priča. Maestro Bareza ravnajući orkestrom spretno je prelazio iz stila u stil i skladno povezivao vokalne i orkestralne dionice dočaravši da slavna povijest Zagrebačke opere jednako živi i u sadašnjosti.