Svjedočanstvo svijetu o Golom otoku

Traumatično iskustvo svijeta ove, 2020. godine, prepune boli i strahova od novog virusa i zagrebačke i cjelosvjetske trešnje koja ruši kuće i destabilizira gradove, kao da je intenzivnije potaknulo pisanje hrvatskih autora (npr. Ivane Rogar, Nevena Vulića, Đurđice Čilić...) o bolnim iskustvima i izdavanje većega broja prijevoda knjiga koje istražuju ranjivosti i tuge.

David Grossman, rođen u Jeruzalemu 1954, prošle je godine napisao iznimnu proznu knjigu pod izvornim naslovom (zanimljivo, na engleskom jeziku, When Nina Knew), a hrvatski izdavač, Fraktura iz Zaprešića, već ju je za nekoliko mjeseci „dao prevesti“ pa je do nas brzo došao roman u prijevodu s hebrejskoga Andree Weiss Sadeh, koja uspijeva napraviti pravo malo čudo: raznovrsnost hebrejskih idioma i govora prevesti na mozaik govora i idioma hrvatskoga jezika (uza samo jednu dvojbu: treba li naslovno knew prevesti kao znala ili doznala). Kad je Nina znala rasprostire se na 280 stranica gusto tkana teksta prikazbe tijeka svijesti i emocija bez ijednoga poglavlja i bez ijednoga podnaslova.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2020,
prev. s hebrejskog Andrea Weiss Sadeh

Autor romana, književnik, novinar i mirotovorni aktivist, dobitnik brojnih međunarodnih nagrada i priznanja, npr. izraelske nagrade Emet, nagrade Albatros Fondacije Günthera Grassa i nagrade Man Booker 2017. za roman Ušao konj u bar, koji smo imali prilike gledati kao scensku adaptaciju u Zagrebačkom kazalištu mladih, preveden na trideset i šest jezika i poznat po cijelome svijetu, u gotovo svim svojim djelima sintetizira publicistički i beletristički stil, ali i pisanje za djecu, unatoč teškim temama koje prikazuje.

Ta je sinteza vidljiva i u romanu Kad je Nina znala, koji je ispripovijedan najviše iz perspektive jedne od najmlađih sudionika višedesetljetnih događanja, Gili (prijevod imena glasio bi Raduj se!; Gil – radost, Gili!, zapovjedni način). Filmu posvećena Gili, naime, sebi i čitateljima predočuje povijest i sadašnjost svoje obitelji snimajući protagoniste koji govore izravno u kameru i slažući mozaik događanja filmskim ra­kur­som višestruko subjektivne kamere, igranoga i dokumentarnoga filma i arhivske građe i emocijama natopljene stvarnosti i fikcije, s oblikovateljem pripovjednih niti započinjući priču od trenutka kad se njezin otac, Refael, u dobi od petnaest godina, morao suočiti s gubitkom dugo godina bolesne majke i promjenama života u kibucu. Od te, 1962. godine i upoznavanja Refaelova oca Tuvije s novom ženom Verom 1963. te Refaelova bljeskovita prvoga i trajnoga zaljubljivanja u godinu stariju Ninu, Verinu kćer, iz koje se veze rađa mala Gili, prošlo je pola stoljeća.

Na početku se obitelj okuplja na proslavi Verina devedesetoga rođendana, a svima dragoj Veri, koja nikad nije dobro naučila hebrejski, ali to članovima kibuca ne smeta, simpatizirajući njezino šarmantno miješanje padeža, rodova i vremena, pridružuje se njezina prije četrdeset i pet godina pobjegla i nestala kći Nina, koja dolazi s Arktika.

Grossman je Verin lik strukturirao prema istinitoj priči Eve Panić Nahir, koju je upoznao prije više od dvadeset godina, i prema seriji emisija književnika Danila Kiša o Evi Panić, rođenoj u našemu Čakovcu, koja je preživjela strahote Titovih logora jer nije htjela potpisati da joj je muž Miloš staljinist, izdajica i neprijatelj naroda, poslije dokazavši njegovu nevinost i lažno svjedočenje kolega. U osobama razdvojenih majke Vere, tj. Eve, i kćeri Tiane Wages, tj. Nine, kojoj se majka nije mogla posvetiti u njezinoj najranijoj dobi jer je proživljavala muke i torture Gologa otoka (koje alegorijski i metaforično prikazuje i Slobodan Novak u svojemu romanu Mirisi, zlato i tamjan) Grossman prikazuje razdvojenost čovječanstva i patnje ljudskoga roda, ali i golemu ljubav koja zrači iz prizora podsjećanja na bračnu vezu između Vere i prvoga joj muža Miloša, u pravom životu Rade Panića, koji je počinio samoubojstvo početkom pedesetih te prikazom toplih emocija njezina drugoga braka.

Da bi napisao ovaj roman, Grossman je vodio seriju razgovora, intervjua, susretao se s nizom sudionika i svjedočanstava, zavolio Evu i Tianu, proučavao Evin hrvatski dom i djetinjstvo u Čakovcu, pogledao i film Eva redatelja Avnera Fajngelrenta, pročitao knjigu Bijela ljubičica (Am ha Oved, 1993) Žene Lebl, knjigu Dvije ljubavi i jedan rat  Eve Panić Nahir Aleksandre Ličanin (Matica hrvatska, 2015), istražio djelo doktora Van de Veldea, autora Misterija braka, s dodatkom Teorije spolnosti Prenticea Mulforda... i svojim slojevitim, tako živim a tako potresnim stilom stvorio roman o obitelji, ljubavi, borbi i sreći, o pogledima i dodirima, udaljenostima i približavanjima, plemenitosti i humanosti, majčinstvu i očinstvu, vezama djece i roditelja.

I onda odjednom, usred tišine koja je zavladala u baraci, Nina, kao da viče usred noćne more: „Ali, kako si ti to izdržala?“

„Što to?“

„To sve, tu na Golom otoku? Kako nisi –“

„Kad moraš, onda ne pitaš.“

„Ne... ti si snažna...“ mrmlja Nina. „Mnogo si snažnija od mene. Napravljena od nekog drugog materijala.“

„Ali, ti si isto sve izdržala“, kaže Vera nježno. „I tebi je to trajalo isto kao i meni dok sam bila ovdje.“ (str. 250)  

Početni ples mladih i zaljubljenih Vere i Miloša promiče se koracima tragedijskoga i romantičnoga podija do plesa ljubavi prema ljudima i malim a bitnim stvarima.

Rafi i Gili, filmski umjetnici, otac i kći, na kraju su ostali bez svojih kaseta, bez kamere, bez svojega filma.

Potresan i topao, koliko hebrejski i židovski, roman Kad je Nina znala jednako je hrvatski, naš i svjetski. „Ako ne postoje slike, postoje riječi.“ Za sjećanje i pamćenje.