Sreća i radost unatoč tuzi odlazaka

Nakon sedmomjesečnoga zastoja zbog korona-pandemije Festival svjetskoga kazališta ponovno je oživio 27. rujna na velikoj pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, kad je u gledalištu zbog epidemioloških mjera udaljenom i razrijeđenom publikom i brojnim medicinskim i platnenim maskama prikazana predstava čestoga gosta Festivala, talijanskoga redatelja i glumca, ujedno autora teksta i predstave Pippa Delbona. Predstavu produkcijski potpisuje Emilia Romagna Teatro Fondazione, a koprodukcijski Théâtre de Liège, Le Manège Maubeuge – Scène Nationale. Izvodi je Compagnia Pi­ppo Delbono iz talijanske Modene.

Pippo Delbono svoju je trupu utemeljio u ranim osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, s njom je stvorio brojne predstave, od Il tempo degli assassini / Vrijeme ubojica (1987) do projekta Vangelo / Evanđelje (2016), izvođene u više od pedeset zemalja i često nagrađivane. Režirao je filmove Guerra / Rat (2003), La paura / Strah (2009), Amore carne / Mesna ljubav (2011), Sangue / Krv (2013) i Vangelo / Evanđelje (2016), koji je premijerno prikazan na Venecijanskom filmskom festivalu i Filmskom festivalu u Locarnu.

Snimila MARA BRATOŠ

Na pozornici se postavlja glasovno kao interpretator, recitator, i u ovoj izvedbi većinom čitajući stihove i poetske dijelove s papira, i kao filmski glumac, konkretizirajući položaj acteura i comediena, sudionika i promatrača života/predstave, u svojevrsnom odmaku od teatra kao „samosvrhovite, estetske umjetnosti“ ne u brehtijanskome nego o smislu komedije dell’ arte, sa sudionicima svijeta i svijesti kao stalno zadanim tipovima koji žele izići iz svoje maske, ali u njoj ostaju potišteni i tužni pa sjetni i radosni, ovaj put tražeći neobjašnjivu ili onostranu sreću. U ovoj Delbonovoj predstavi, na neki način sintetičkoj, okrenutoj strahu od traženja sreće ili sreći u traženju straha, osjeća se i njegovo iskustvo glume na filmu: u filmovima I am Love / Ja sam ljubav Luce Guadagnina, Me and You / Ja i ti Bernarda Bertoluccija, Goltzius and the Pelican Project / Goltzius i projekt Pelikan Petera Greenawaya.

U Sreći su, kao i uvijek gotovo autobiografskoj predstavi, s podsjećanjem na stalno prisutnu majku koje više nema, vidljivi i tragovi njegovih knjiga: od Barboni – Il teatro di Pippo Delbono, Mon théâtre, Le corps de l’acteur do El teatro de la rabia, Récits de juin, Racconti di guigno, Ecrivains de plateau, autora Bruna Tacklesa, Teatrul Meu, Corpi senza menzogna, napisana s Leonettom Bentivogliom.

Uz Pippa Delbona u predstavi naslovljenoj La Gioia/Sreća/Radost/Joy sudjeluju izvođači Dolly Albertin, Gianluca Ballaré, Margherita Clemente, Ilaria Distante, Mario Intruglio, Nelson Lariccia, Gianni Parenti, Pepe Robledo, Grazia Spinella, uz glas Bobòa, njihova preminula istaknutoga člana, s kojim smo se više puta bili susreli i kojemu je predstava, kao i prethodna Delbonova, posvećena.

Uza svakoga je izvođača ili izvođačicu povezana barem jedna scenska priča: na mjesto Bobòa dolazi njegov najbolji prijatelj, nijem, tužan i ponovno sretan, na mjesto muža izgubljena u nesreći Pippo Delbono koji pleše tango s nesretnom a sretnom plesačicom, na mjesto izgubljene domovine Argentine jednoga izvođača papirnati brodići, na mjesto klauna Augusta Pierrot.

Predstava je jednako posvećena vizualnoj koliko i auditivnoj sreći s obrubima boli i straha pa treba pohvaliti iznimnu, osjećajnu i scenski svrhovitu glazbu koju potpisuju Pippo Delbono, Antoine Bataille, Nicola Toscano i drugi umjetnici, ali i briljantno čist zvuk Giulia Antogninija, kostimografiju lucidnih krojeva i prštavih boja Elene Giampaoli i minimalističku scenografiju na ogoljeloj pozornici, nalik praznome prostoru Petera Brooka, te domišljene rekvizite (cvijet, svijeća) Enrica Zucchellija, oblikovanje sunčanoga i nokturalnoga svjetla Orlanda Bolognesija i cvjetni aranžman koji dominira završnim dijelom predstave, zahvaćajući cijeli svijet, u zajedničkoj kreaciji Pippa Delbona i normanskoga cvjećara Thiérryja Boutémyja.

Bljeskovite slike oblikuju malešan „cirkuski krug“ izvođača i suigru njihovim radosnim i bolnim identitetima na golemoj, ogoljenoj pozornici do samoga pretkraja predstave, kad se sudionici povlače iza zastora cirkusa/života i na svijet s nebesa bacaju cvijeće, uz stalnu govornu i ljudsku pratnju Pippa Delbona.

U vrtnji svijeta putuju slike sjećanja na ljude, prijatelje, život koji izmiče i uzmiče a htio bi stati u radosti klauna, komedije dell’ arte, prijateljske zajednice rituala i obreda. Jesen postaje proljeće, spajaju se kazaljke Grotowskoga i Artauda, tzv. siromašnoga teatra, kazališta i njegova dvojnika.

Do ove izvedbe predstave družine Compagnia Pippo Delbono iz Modene nisu me posebno oduševljavale: činile su mi se previše sporima, ishitrenima i nedovoljno dorađenima. Predstava Sreća, međutim, uvukla me točnim ritmom i fleksibilnošću nevidljivih egzistencijalnih rubova u svoj svijet magije. U cvjetnom krajoliku radosti ponekad nestaje i strah od smrti.