Rezervni kotač

Čitam u novinama da je izašla nekakva uredba prema kojoj će tehnički pregled biti manje strog nego što je do sada bio. Nisu to nikakve spektakularne promjene, da se razumijemo, nego se radi o kojekakvim lampicama i priboru, i uopće, o stvarima koje na tehničkom i inače nitko ne kontrolira. Ali jedna mi je od tih olakšica ipak privukla pozornost: ona kaže da rezervni kotač više neće morati biti napuhan, provjeravat će se samo je li on doista ondje gdje treba biti. E ta me je vijest bacila u misli, jer odjednom mi se učinilo da prisustvujem kraju jedne sjajne karijere. Karijere rezervnog kotača, dakako. I inače mi se čini da mi živimo na mijeni epoha, a to s tim kotačem još me više uvjerilo u tu spoznaju i ujedno mi pokazalo kako kratak može biti vijek nekih pojava za koje nam se činilo da su vječne. Jer ja sam – metaforički govoreći – svjedočio nastanku rezervnog kotača, a sad – opet metaforički – svjedočim njegovu nestanku. Jer očito je: kad nam jednom dopuste da ga ne napuhujemo, uskoro ćemo ga moći i sasvim odbaciti.

A nije bilo ni tako davno – tek malo više od pola stoljeća – kad je rezervni kotač ušao na velika vrata (da ne kažem na kolni ulaz) u naš život. Mi smo se postupno s njim zbližili, a to je promijenilo i nas, a ne samo promet. U doba mojega djetinjstva, naime, glavno prijevozno sredstvo bila su zaprežna kola, eventualno i fijaker, a samo za duže relacije koristili su se vlakovi i autobusi, a to je uvijek bio veliki događaj. Budući da smo zaprežna kola viđali svaki dan, na njih se vješali i za njih vezivali svoje sanjke zimi, nije nikakvo čudo što smo prema njima i po njihovoj mjeri izgradili i svije shvaćanje prometa (brzine, udaljenosti, nosivosti), ali smo skovali i neke izreke koje su dobro opisivale stanovite društvene situacije. Recimo, postojao je izraz peti kotač u kolima, i koristio se za onoga tko je u nekom društvu suvišan, tko se ne uklapa i tko nikomu ne treba. Taj frazem činio nam se logičnim, pa jedva da smo mogli i zamisliti da bi ga što opovrglo, ili barem zaljuljalo.

A ipak, upravo se to dogodilo, i to baš u vrijeme kad smo mi stvarali svoje predodžbe o prometu, pa dakle i o svijetu. Pojavila su se osobna vozila i kamioni, i tada se pokazalo da ona izreka o petom kotaču ne vrijedi ni boba. Dapače, otkrilo se da je ona kriva i naopaka, pa kad za nekoga u društvu kažemo da je peti kotač, možda ćemo ga time pohvaliti, a ne pokuditi, kao što nam je bila namjera.

Jer automobili su imali peti kotač, i on je bio silno važan. Čak bi se moglo reći da je bio i važniji od ostala četiri kotača, koji su obavljali sav posao, dok je on bio negdje udobno smješten i samo čekao svoju priliku. Jedan od prvih automobilskih kvarova za koje smo tada čuli bio je tzv. gumidefekt, a on je bio gotovo jednaka nesreća kao kad vam otkaže motor ili se slomi osovina. Jer ceste su tada bile pune rupa, po njima je bilo svih vrsta čavala (koje inače niste mogli naći u dućanu), a ni gume valjda nisu bile kvalitetne. Sastojale su se one – što danas mnogi ne znaju – od zračnice i vanjskoga dijela, odnosno od šlaufa i mantla. U svakom slučaju, često su se događali ti gumidefekti i svaki čas ste na cesti mogli opaziti nekoga kako okreće ručicu dizalice, što je značilo da će i rezervni kotač ubrzo doći na red.

I to se doista i događalo: trebalo ga je uzeti s njegova mjesta u prtljažniku, ili gdje se već nalazio, i potom ga montirati na osovinu. Sve je to u teoriji bilo razmjerno lako, ali je praksa donosila kišu, snijeg, zahrđale šarafe i nesigurne dizalice, pa je tu znalo biti svakojakih pustolovina. Ali ne pričam ovo zbog tih pustolovina, nego zbog rezervnog kotača kao pojave i kao institucije. A tu ima mnogo zanimljivih stvari.

Prva je svakako ta da ste tada kod svakog automobila odmah vidjeli gdje mu se nalazi rezervni kotač. Džipovi su ga nosili obješena na stražnjoj strani, autobusi često na haubi, a neki automobili čak su imali i posebno oblikovanu karoseriju, tako da se na njoj isticao oblik rezervnog kotača. Može se to, doduše, katkada vidjeti i danas, jer još postoje automobili s okruglom izbočinom na vratima prtljažnika. Ali, to vam je, vjerujte meni, čista šminka: danas automobili glume terence i onda kad ne mogu prijeći ni tri metra izvan asfalta, pa tako onda glume i nekakva pustolovna prometala kojima svaki čas može zatrebati rezervni kotač. Ali u ono vrijeme o kojem govorim nije bilo tako: bez rezervnoga kotača nije se moglo, pa zato nikomu više nije padalo na pamet da s njim usporedi suvišnog člana zajednice. I nikomu nije padalo na pamet da rezervni kotač zanemari, zaboravi ili čak prezre.

Jer njegova je važnost ostala ista i onda kad su se ceste popravile, kad po njima više nije bilo čavala i kad više nije bilo udarnih rupa koje mogu uništiti gumu. I dalje se smatralo da je rezervni kotač ključni dio opreme, važniji čak i od signalnog trokuta i od kutije za prvu pomoć. A što je najbolje, nitko nije točno znao dokle ta važnost seže, pa je svaki od onih kontrolora na tehničkom pregledu mogao uspostavljati svoje kriterije i standarde i tražiti od vas da ispunite uvjete za koje niste ni znali da postoje, recimo da rezervna guma mora imati istu šaru kao i one koje su sad na vozilu. Ništa ne pretjerujem, jer ja sam nešto slično doživio, pa ću vam to i ispričati.

Došao sam, dakle, na tehnički s opranim i ulickanim autom, kako se tada tražilo, i onda je krenulo: volan, motor, farovi, žmigavci i sve po redu. Potom je tip zatražio da mu pokažem rezervnu gumu. Otvorio sam prtljažnik i tu je kontrolor dočekao svoj trenutak. Upro je prst na jedno mjesto na kotaču, gdje je rub felge bio minimalno svinut u dužini od možda tri centimetra, valjda od udarca o pločnik. Zavrtio je glavom i rekao da s tim ne mogu proći, jer da je to silno opasno. Što sam mogao? Okrenuo sam auto i odvezao se do mehaničara. On je pak dohvatio čekić i dvaput raspalio po onome mjestu na rezervnom kotaču, pa je rekao da će sad biti u redu. Vratio sam se u stanicu za tehnički pregled, ondje zatekao drugog pregledača, a taj nije čak ni zatražio da vidi rezervni kotač. Sve to ne pričam zato da bih se žalio, nego zato da bih prikazao važnost koja se nekada pridavala rezervnom kotaču. Ovako bih rekao: njegova važnost bila je tako velika upravo zato što je bila neodređena, što se nije znalo dokle seže i kako se sve može interpretirati. Pa nije onda ni čudo što su ga u to doba mnogi automobili nosili na vidljivu mjestu, kao nekakvo odličje ili najnoviji modni krik.

I tako su njegove slava i moć trajale – barem u našim krajevima – otprilike pola stoljeća. Mora biti da je davno započela njegova dekadencija, čim nam sad izravno dopuštaju da on ne bude napuhan, a ja se više i ne sjećam kad su na tehničkom od mene tražili da im pokažem rezervni kotač. Pa, tko bi bio tradicionalistički nastrojen, mogao bi ustvrditi kako su stare izreke uvijek u pravu, čak i onda kad se čini da nisu: ona iz mojega djetinjstva uzimala je peti kotač kao simbol suviška i nevažnosti, potom smo je odbacili, a onda je, nakon razmjerno kratka razdoblja slave, peti kotač opet postao samo peti kotač.