Prilika za rekonstrukciju izgubljenih pročelja

Zadnjih nekoliko godina svjedoci smo prakse u zaštiti spomenika u Hrvatskoj, pa tako i u Zagrebu, da se pri zahvatima na zaštićenim slojevitim građevinama, temeljito više puta pregrađivanima i dograđivanima tijekom povijesti, ide na rekonstrukciju starijega sloja, često u većoj ili manjoj mjeri na račun kasnijih povijesnih slojeva. Radikalan je primjer takva pristupa crkva u Gori kod Petrinje izgrađena nakon stradavanja u ratu prema njezinu pretpostavljenom romaničko-gotičkom izgledu. Primjera sličnih, manje ili više sveobuhvatnih rekonstrukcija arhitektonskih spomenika, može se naći dosta u konzervatorskoj praksi suvremene Europe. S jedne strane nemogućnost pomirenja s gubitkom baštine, želja da se naglasi njezina starost te shvaćanje baštine kao važna ekonomskog resursa dovodi do odluka da se ide na rekonstrukciju brojnih spomenika. Recentni primjer djelomične rekonstrukcije utvrđenja-dvorca Diosgyőr u Mađarskoj može se navesti kao prostorno blizak primjer, da ne govorimo o rekonstrukcijama cijelih građevina i četvrti u središtima njemačkih gradova. U najvećemu broju slučajeva takvi zahvati nailaze na simpatije širih slojeva stanovništva, no katkada izazivaju kritike povjesničara umjetnosti i istraživača iz srodnih struka jer se njima najčešće briše noviji sloj povijesti građevina ili cijelih gradova, ili stoga što se ide u pretjerano rekonstruiranje pretpostavljenog ranijega izgleda građevina.

Izvorni izgled kuće Poppović (1906–1908)

I u Zagrebu posljednjih nekoliko desetljeća svjedoci smo rekonstrukcije dijela pročelja stambenih, poslovnih i javnih građevina iz 19. i s početka 20. stoljeća koje su u vremenu dominacije moderne bile pročišćene, odnosno lišene većega ili manjega dijela dekoracije. Taj proces purifikacije bio je zapravo mnogo sveobuhvatniji nego se to čini na prvi pogled. Golem broj građevina izgubio je dio dekoracija s pročelja, oslike, sgraffito-ukrase, reljefe, pune skulpture, promijenjeni su izvorni okviri izloga, dograđeni su im novi katovi.

Prvi opsežniji zahvati na rekonstrukciji pročelja realizirani su pri obnovi središta Zagreba u doba Univerzijade 1987. Tada je rekonstruirano neobarokno pročelje kuće obitelji Gavella, na Trgu bana Jelačića, koja je izvorno sagrađena prema projektu arhitekta Kune Waidmanna, no početkom 1930-ih bila je radikalno modernizirana tako da je s nje skinuta izvorna dekoracija.

U posljednjih nekoliko godina slični su se zahvati u Zagrebu umnožili. Rekonstruirana je tako secesijska dekoracija glavnog pročelja antologijskog djela arhitekta Vjekoslava Bastla, Etnografskog muzeja u Zagrebu, te dio uništene dekoracije s kuće Rado na Trgu bana Jelačića. Svi spomenuti primjeri, kuća Gavella, Etnografski muzej i kuća Rado, pokazali su kako je iznimno teško rekonstruirati izvorne ornamente i boje.

Kuća Poppović danas

Postavlja se pitanje treba li ići dalje u istome smjeru pri obnovi Zagreba nakon potresa? I dalje velik broj reprezentativnih zagrebačkih palača 19. i prve polovine 20. stoljeća gledamo, naime, u pročišćenom obliku. Svakako najmarkantnija među njima je kuća Feller, na uglu Trga bana Jelačića i Jurišićeve ulice, još jedno djelo Vjekoslava Bastla, koja bi, da je ostala sačuvana u izvornom obliku s golemom bocom Elsa-Fluid napitka na uglu, te skulpturama nagih žena ispod ekstravagantne kupole, bila remek-djelo srednjoeuropske secesije. Kako je tu građevinu, međutim, modernizirao jedan od pionira srednjoeuropske moderne arhitekture, arhitekt Peter Behrens, mislim da se nitko ne bi usudio ići prema rekonstrukciji izvornih pročelja. 

Općenito, rekonstrukcija svih moderniziranih pročelja nije ni moguća ni poželjna jer bi se time izbrisao dio povijesti zagrebačke arhitekture. Ipak, u pojedinim bi se slučajevima moglo posegnuti za takvim pristupom.

Na prvom mjestu mogla bi se (pa i trebala) rekonstruirati pročelja druge poznate Bastlove, nešto starije, građevine (iz 1899), ljekarne Pečić (K svetom Trojstvu) u Ilici 43. Riječ je, naime, o prvom djelu zagrebačke arhitekture u kojemu su potpuno prevladali secesijski motivi nad historicističkim, a i njezino današnje pročelje nema neke velike vrijednosti.

Nesklonost moderne prema secesiji presudila je i pročeljima čuvene uglovnice obitelji Poppović (Trg bana Jelačića/Pod zidom), djelu arhitektonskog biroa Benedik–Baranyai (1906–1908), koja je jedan od najzanimljivijih primjera neposrednog utjecaja bečke Poštanske štedionice, antologijskog djela Otta Wagnera, na hrvatsku arhitekturu. Na njoj je ostao stajati tek čuveni Meštrovićev reljef, no mislim da sačuvana dokumentacija daje dovoljno informacija za rekonstrukciju izvornih pročelja.

Postavlja se pitanje treba li vratiti dio dekoracije i na palaču Prve hrvatske štedionice (tzv. Oktogon), antologijsko djelo Josipa Vancaša (1898), koja je također modernizirana 1920-ih, iako ne toliko radikalno kao prethodno spomenute zgrade. Može se naći i nešto starijih primjera, poput monumentalne palače obitelji Siebenschein na južnoj strani Preradovićeva trga, izvedene 1872–1874. prema projektu arhitekta Franje Kleina, koja je izvorno bila pravo remek-djelo romantičarskog shvaćanja neorenesanse.

Kuća Feller na uglu Trga bana Jelačića i Jurišićeve ulice 1906.

Sve te zgrade, ukoliko im se pri obnovi nakon potresa rekonstruiraju pročelja, zasigurno će bitno promijeniti izgled središta Zagreba, učiniti ga dekorativnijim, razigranijim, „starijim i ljepšim“. Kao i ta zloglasna krilatica, skovana za posljednjega rata, svi su ti zahvati zapravo kontroverzni jer uklanjaju sloj povijesti Zagreba. Svakomu od njih treba stoga pristupiti s oprezom, vidjeti što se gubi, a što dobiva, pa sukladno tomu odlučiti hoće li se ići u rekonstrukciju ili će se zadržati postojeći izgled. U pojedinim slučajevima nedvojbeno ipak treba iskoristiti priliku koja će se (vjerojatno) pružiti zbog izdvajanja sredstava za cjelovitu obnovu pojedinačno zaštićenih spomenika kulture i ići prema rekonstrukciji ranijega izgleda pročelja.