O metafori, poeziji i koje o čem još

U raspravi Pretvorba slikovnog u pojmovno pjesništvo Ante je Stamać 1976. nastojao povući što oštriju granicu između dviju konkurentnih poetika oblikovanih pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća. Za tzv. slikovno pjesništvo ustvrdio je da „odustaje od značenjske dovršenosti pa preciznosti cjeline“ te da „teži biti sigmatičkim, zbiva se kao nesputana proizvodnja bitno metaforičkih preskoka unutar globalno odslikane zbiljske zgode; po svom osobnom udjelu bitno je emocionalno“. Pojmovno je pjesništvo pak svojevrsna reakcija na takvu paradigmu, ono „teži biti oslonjeno o strogo semantičku relaciju“ pa je i „strože upućeno prema iskažljivu predmetu, prema zrcalnu odsliku zbilje, rušeći metaforu; bitno je racionalno“.

Hipermetaforičnost

Kako je vidljivo, metafora je ključan poetički indikator koji je Stamać upotrijebio u razlikovanju dviju poetika. Tamo gdje dominira metafora vlada verbalna raskoš i gotovo nerazrješiva značenjska otvorenost teksta, a tamo gdje ona izostaje dostupniji su ideja teksta i (toliko osporavana) pjesnička poruka. Na Stamaća i njegovu raspravu podsjetilo me iskustvo čitanja recentne lirske produkcije. Naime nakon prevlasti tzv. stvarnosne poezije, koja je dobrim dijelom obilježila prvo desetljeće ovoga stoljeća, mnoštvo se pjesnika, osobito mlađih, rado utječe zavodljivom zovu metafore. Štoviše značajan dio aktualne poezije obilježava hipermetaforičnost, tj. oblikovanje pjesme kao kružnog putovanja na kojemu metafora smjenjuje metaforu. Iz stiha u stih uspostavljaju se smjele analogije između posve različitih stvari i fenomena, a pjesma postaje prostor koji karakterizira ples oslobođenih označitelja. Suočen s takvim tekstom, čitatelj se može prepustiti snazi ekskluzivnoga retoričkog vrtloga pjesme ili poduzeti privatnu i krajnje neizvjesnu konkretizaciju pročitanoga.

Metafora ima značajnu ulogu i u lirskim diskurzima Irene Skopljak Barić i Zrinke Posavec, pjesnikinja čije su zbirke tiskane kao 64. i 65. knjiga u 13. kolu Biblioteke poezije HDP-a. Nije doduše riječ o hipermetaforičnim pjesničkim svjetovima, ali izražajna moć i imaginacija tih autorica u metafori nalazi značajno uporište.

Izd. HDP, Zagreb, 2020.

Dnevnik imaginarnih putovanja

Zbirka Plava mahovina Irene Skopjak Barić (1982) sadrži 38 pjesama razdijeljenih u cikluse U krugu i U daljini. Koliko je na temelju pojedinih motiva i njihova ponavljanja moguće razabrati, u središtu je pozornosti prvoga ciklusa mlada obitelj, tj. roditelji i mala djevojčica. Pjesnikinja tematizira međusobne odnose članova tog trokuta (više puta se ritualno broji do tri), poetizira njihove ushite i zebnje, mistificira situacije, rečenice i sl. Ipak u prvom su planu izazovi i čari majčinstva. Ciklus počinje narativno, pričalački, potom se izlaganje infantilizira, majka i dijete se približuju, njihove se perspektive premrežuju i mnogo toga odjednom postaje moguće. Lirski govor u pojedinim pjesmama kao da je sazdan od riječi kojima majka uspavljuje dijete – te su riječi ugodne, tihe, neuznemirujuće, one neprestano stvaraju svojevrsni  bajkoviti ugođaj. Ciklus U daljini nalikuje dnevniku imaginarnih putovanja. Subjekta tih pjesama zatječemo zadubljena u otvorene atlase, razglednice, albume s fotografijama ili usredotočena na televizijske putopise. Iz teksta u tekst lirski se zemljovid poželjnih mjesta puni novim imenima: Nashville, Izrael, Rumunjska, Italija, Egejsko more, Zambezi, Kina, London itd. Poetizira se želja za putovanjem, žudnja za nepoznatim, autoričina pohvala daljini i njezinoj neizvjesnosti. Lirsko se izlaganje oslanja na općenitosti (npr. londonska kiša) ili na krajnje slobodni rad asocijacija koji bi se mogao povezati uz različita mjesta. Recimo u pjesmi „Italija“ protagonistica uz ostalo veli: „Mogla bih mirisati oblake na talijanskoj tržnici/ u tajnosti velike vode/ skrivena u golemoj školjci“. Ne treba posebno obrazlagati da se ta lirska rečenica manje odnosi na neposredno iskustvo konkretnoga prostora, tj. da je više plod protagonističine uobrazilje koja ime Italija rabi kao jedan od intrigantnih okvira samoprikazivanja.

Lirski svijet Plave mahovine Irene Skopjak Barić intimističan je, zatvoren u sebe, mjestimično teško prohodan. Autoričino pisanje karakterizira sklonost slikovnome mišljenju. Riječ je o mekom lirskom tkanju u kojemu se bešumno „odmotavaju riječi“, misli se „prosipaju iz otvorenog naramka“, sunce se „zapetljava u kosu“, „travanj je zakoračio u svibanjsko poslijepodne“, dok je „sekvoja u zamišljenom dvorištu“. Metafora je dakako uporište spomenute slikovnosti. Ona očuđuje misao i ukrašava govor, prepušteno joj je da doznači važne signale o protagonistici i njezinoj senzibilnosti, da „zaljulja“ čitatelja lebdećim označiteljima. Skopjak Barić često posegne za prilično kompliciranim ili nadrealnim slikama, npr: „Ujutro s dna ružičastog kreveta/ izranjamo nove zbirke trbušastih posuda“. Takvi su stihovi kritične točke zbirke, mjesta na kojima se čitatelj lako može izgubiti ili odustati.  Pjesnikinja je doduše svjesna da se izdašno služi prikazivačkim potencijalom metafore. Da je tomu tako, potvrđuju završni stihovi teksta Na Ilirskom trgu:

Ništa nije tako ukusno kao topljena metafora

s mrvicama

divnih lješnjaka.

Pokuša li se doprijeti do mogućeg smisla tih stihova, najprije se dade pomisliti da je za Irenu Skopjak Barić metafora prvorazredni desert, koji svemu mijenja oblik i sve zaslađuje: No je li taj desert baš uvijek dobrodošao? 

Izd. HDP, Zagreb, 2020.

Čovjek kao online stablo

Druga knjiga na koju ovom prigodom kanim upozoriti zbirka je Pjevaj, Molly Zrinke Posavec (1981). Autorica je 52 pjesme rasporedila u šest ciklusa: Postajem žena (metamorfoze), U njemu je svijet, Alpe, Nova zemlja, Ženstvenost izlazi iz glasa i Poljupci na ledu. Iako ne vjerujem u postojanje bitnih veza između biografskih podataka i stihova, ovaj put ipak napominjem da je Posavec akademska glazbenica i vokalna pedagoginja. Navodim taj podatak zbog toga što se odmah uočava da su njezine pjesme veoma ritmične, da ritam prati i dodatno podcrtava lirsku temu i sintaksu, nagovještava emociju ili eventualnu dosjetku. K tomu izrazi koji manje-više jasno asociraju na prostor glazbe dosta se često javljaju u njezinim stihovima, recimo: zvukolika jabuka; To je sve što imam/ u duši i u grlu; def kucka kao djetlić; pleši, pleši crni kos; ritam i para izlazi iz nosnica; zvukovi odlaze ulicama; ne postoji pravilo/ zvuk obuzme… Pjesme Zrinke Posavec koncentrirano su vođene i lijepo organizirane. Gdjekad su sačinjene kao niz raskošnih slika koje se zrcale jedna u drugoj oblikujući temu i njezina značenja poput krugova na vodi koji se šire zauzimljući pritom očekivane i neočekivane prostore.

Na početku zbirke lirska junakinja imaginacijski posvaja prostor šume i zbližava se s njezinim stanovnicima:

kad bih ponovno rodila sebe

bila bih šuma

šuma bih bila

gusta moja ljubav

muško, šuma muško (Šuma)

Šuma je čest motiv u naših pjesnika (podsjećam samo na Mihalićevu Zavodničku šumu i na obilje stihova koje su joj posvetile A. Žagar i A. Brnardić). Šumi se u pravilu pripisuju krajnje povoljna značenja. Ona je zagonetna, začarana, simbolizira neosvojeni, nepatvoreni prostor, isprepletenost, mnoštvo, pravi život, podsvijest i sl. U zbirci Zrinke Posavec šuma je – uza sve pobrojano – mjesto iskonske erotike i povlašteni motiv kojim se zagovara povratak prirodi. Na tom joj se poslu pridružuju brojni floristički i faunistički motivi – jablan, jorgovan, naranče, arktička tundra, zec, bubamara, divlja svinja, kojoti, losovi, prerijski jeleni… Ti se motivi obično pojavljuju u slikama ili usporedbama kojima se junakinja samopredočava ili nastoji naznačiti pojedina stanja. Štoviše dio pjesama izravno je angažiran jer Zrinka Posavec stihovima protestira protiv uništavanja prirode, ubijanja životinja, krivolova, krijumčara, prijetvornog deklarativnog zauzimanja za ljudska prava (npr. u pjesmama Svi su jeli i šutjeli, Lovci na krzno i sreću).

Od vitalizma do korone

Ipak autorica se ne ograničava isključivo na stvaranje arkadijskoga ugođaja. Ona povezuje ljubav prema prirodi koja biću jamči autentičnost s jedne i suvremene oblike komunikacije s druge strane (Budi online, zeleni se kao mlado stablo). Takav je naum dakako paradoksalan, ali dobrodošao. Pri kraju knjige pojavljuju se pjesme koje su očito nastale u vrijeme karantene izazvane korona virusom (Društvena distanca, Lica s ekrana, Solidarnost). Na stanovit je način globalni kontekst iskrivio autoričinu temu i ponudio njezino naličje. Umjesto paradoksalne kohabitacije naturalnoga i digitalnoga, odjednom je egzistencijalni prostor zauzeo strah od opasnosti za koju čovjek nije siguran kolika je i postoji li uopće. Pjesnikinja je, vjerna sebi, o tom dobu koje je obilježio strah, zapisala sljedeće stihove:

svećenik je iz automobila posvetio

uskrsni doručak

razigrana Europa klekla je i moli

oprostite joj njezinu razvratnost

urušavaju se kruti sistemi kapitalizma

u Rim su ušle divlje svinje… (Doba srdačnosti)

Lirski je subjekt zbirke veoma pokretan. Često mijenja govorne pozicije, a s njima i iskustva koja posreduje. Ta je pokretnost ponekad stvar perspektive ili situacije, a ponekad se očituje upravo geografski. Subjekt nam se obraća iz Slavonije, sa sela, iz grada, s Arktika, Alpa, Crvene rijeke, iz Amerike, Rusije. Njegove preobrazbe proistječu ponajviše iz spajanja različitih sfera, stanja i modusa bivanja. Najčešće se događa brisanje granica između zbilje i umišljaja; u istom se tekstu susreću  primjerice riba i pjevačica, njihovi atributi i karakteristike tako se prepleću da lirski govor učas postaje mjesto vitalističke fantastike. Spomenute se preobrazbe temelje na metaforičkim preskocima. Zrinka Posavec za njima poseže povremeno. Njezine metafore podupiru ritmičnost pjesama i brzu izmjenu lirskih kadrova i motrišta. One su prilično funkcionalne i sugestivne, nerijetko otkrivaju da se u podlozi autoričina poetskog svijeta nalaze elementi usmene kulture i bajkovitoga govora. Za razliku od značajnog dijela mlađih pjesnika i onih srednje generacije, njezino posezanje za metaforom ne dovodi do hipermetaforizacije, zamagljivanja tematizacijskog prostora i oblikovanja krajnje otvorenog semiotičkog polja. Čitatelj se sasvim ugodno može kretati tim lirskim svijetom.

Neću se na kraju ovoga članka o metafori, hipermetaforičnosti i dvije pjesničke knjige opredjeljivati između načela koja je Stamać suprotstavio – bitno je emocionalno i bitno je racionalno. Kada je poezija u pitanju, takve odluke i nisu moguće. Neću čak zaključiti ni da je metafora kraljica figura (što jest) niti da ju treba s mjerom koristiti (što je također točno pod uvjetom da u svakom trenutku znamo što je mjera). Umjesto toga završit ću podsjećanjem na Kunderine rečenice koje i o spomenutom dosta govore iako šarmantno odgađaju pravorijek: „Već sam rekao da su metafore opasne. Ljubav počinje metaforom…“