more, more, more ... i još mora

Ovaj tekst ispravno je započeti stankom. Zatvorimo oči i zamislimo more.

More, u svoj njegovoj konkretnoj apstrakciji; more blisko našim zamišljajima, izgubljeno u svim njegovim detaljima, more lako možemo zamisliti.

Potom možemo nastaviti u ritmu pjesme Otok (zbirka Negdje, Fraktura, 2013) Danijela Dragojevića, koja se nalazi na pozivnici izložbe Renate Poljak Porvenir (Budućnost):

„Ovoga je mora previše. Okreneš se lijevo, desno, okreneš se naprijed, natrag, ne okreneš se. Ovoga je mora previše. Rodimo se, ne rodimo. Spavamo, ne spavamo. Otputujemo, budimo se daleko od svakog otoka, tamo živimo i ležimo u bolničkim krevetima, temperatura raste i pada, kao plima i oseka…“

Svedena na tek nekoliko radova, ova izložba predstavlja more kao masu, nesaglediv prostor, koji vjekovima privlači sudbine – od imigrantskih do istraživačkih. More je srž, a sudbine se nižu na tlu oko njega istovremeno čeznući za nekim drugim tlom, boljim životom. Autorica izložbe, vizualna umjetnica i redateljica Renata Poljak, niz godina bavi se tuđim, imigrantskim sudbinama, ali i intimnom, vlastitom sudbinom, koristeći se širokom lepezom medija, no prevladava film. Medij filma preuzima i upija medij mora, i vjerojatno se putem pokretne slike najuvjerljivije može predočiti neizmjernost, apstraktnost te pokret koji more u sebi sadrži. Porvenir se nadovezuje na film Yet Another Departure (koji je istodobno dio projekta Terra Incognita, 2018) i multimedijalni projekt Partenza (2016), a najuže su tematski vezani Porvenir i Partenza. Partenza se bavi životnom pričom umjetničine prabake koja je živjela na otoku Braču i čiji je muž u potrazi za poslom otišao u Čile.

Kako u Partenzi, tako i u Porveniru umjetnica obiteljsku povijest obrađuje na univerzalan način, tako da se ona može vezati i uz suvremeni trenutak, primjerice afričko-azijskih tragedija današnjih imigranata. Partenza je snimana s naše strane mora, na Zlatnom ratu u Bolu na Braču, i bavi se sudbinom otočanki kojima su muževi odlazili s otoka kako bi osigurali egzistenciju obiteljima. Mnogi se, kao ni umjetničin pradjed koji je otišao u Čile, nikada nisu vratili. Porvenir se nastavlja na Partenzu pristupajući temi s jedne strane kroz medij – tijela i mora – a s druge kroz ono konkretno – sama umjetnica stiže u grad Porvenir u Čileu, koji su većinski osnovali imigranti iz Hrvatske potkraj 19. i početkom 20. stoljeća kao rezultat potraga za zlatom. Onamo se uputio i njezin pradjed te preminuo od upale pluća. Između pradjeda i prabake zauvijek ostaje more...

Filmovi Partenza i Porvenir ostvaruju se unutar zanimljiva kontrasta – u Partenzi umjetnica snima lica otočanki na Braču koje gledaju prema pučini, u budućnost (samo glavnu ulogu nosi glumica, ostale su žene naturščice s Brača). U Porveniru ta budućnost stiže, Renata Poljak slijedi put pradjeda u Čile. Prikazuje obnaženo tijelo odostraga snimajući close up leđa (bilo svojih, bilo onih plesačice Petre Hrašćanec), a kad snima lice, riječ je o vlastitom licu, no ono je prikazano iz daljine dok umjetnica stoji uz obalu mora.
Snimci leđa iz velike blizine, kojima se mišići pokreću uz prigušeno disanje, vješto su u filmu kontrapunktirani s kadrovima valova – dva prirodna ambijenta čija se struktura neprestano mijenja strujanjem zraka. Pregibi, utori leđa i mora, neuhvatljivi su u svojoj promjeni.

Umjetnica portretira leđa, vješto kontrastirajući svjetlost i sjenu. Pomaci mišića minimalni su, tonovi zemljani. Potom slijede kadrovi mora, njegovo kretanje i promjena su brzi, a boja intenzivna. Naše se tijelo doima čvrstim naspram protočnosti mora, mi sami jedino smo čvrsto tlo za koje se možemo uhvatiti. Ime grada Porvenir znači nadu, vjeru u bolji život. Tijelo je ono postojano što posjedujemo, u njega je upisana povijest. Tijelo koje putuje, stvara nove gradove i gubi sve. „Čuvaju li naša tijela sjećanja naših djedova; jesu li sjećanja na bijeg u potrazi za boljim životom utisnuta u naša tijela?“ pita se autorica u najavi filma. Ono što Renatu Poljak zanima jest apstrahiranje pojmova, close up koji figuraciju svodi na apstrakciju, što dovodi do eksperimentiranja, preobražaja istog motiva putem različitih medija.

Već je projekt Partenza u sebi sadržavao i fotokolaže (proizašle iz filmske instalacije) te crteže ugljenom nazvane Skice horizonta za film (2015). Kako bismo u potpunosti obuhvatili to umjetničko stvaralaštvo, moramo imati na umu da se umjetnici jedan medij veže na drugi, odnosno predložak je za drugi, a istodobno onda i sam motiv doživljava metamorfozu. Skice horizonta za film donijele su turnerovski romantičarsku poetiku, ugrubo podijeljene u dva pravokutnika, od kojih je onaj tamniji predstavljao more, a onaj gornji, svjetliji – horizont, zrak, morsku paru, neopipljivost. Gustoća mora bila je u kontrastu s lakoćom prostora iznad površine. Pet godina poslije film Porvenir, pak, donosi kadrove u kojima vjetar gotovo stapa obalu s morem, dok daljina nagoviješta dolazak broda.
Drugi motiv kojim se umjetnica već bavila u Yet Another Departure jest motiv olupine broda. Bio je to admiralski brod nekadašnje jugoslavenske mornarice namjerno potopljen blizu Brijuna 2016. kako bi postao ronilačka atrakcija.

U filmu Porvenir ne zna se o kojoj je olupini riječ, no umjetnica snimajući detalje ponovno radi fotokolaže i na izložbi ih predstavlja u lightboxovima, gdje su neki apstrahirani do te mjere da se više ne može raspoznati da prikazuju olupinu broda. Na zidu uz lightboxove predstavljen je neon koji kaže: more, more, more, što je, dakako, troznačna igra riječi na engleskom i hrvatskom jeziku. Na engleskom more znači više, dok na hrvatskom može predstavljati more kao prostor slane vode, ali isto tako i plural od mora što znači teški osjećaj, duševna tegoba.

Porvenir znači – ono što će doći... a dolazi jedino – more, more, more. U sam kut galerije umjetnica smješta videoinstalaciju gdje preokrećući kadar prikazuje more vertikalno kroz dva kanala – s jedne strane protočnost valova, a s druge morske pjene.
Multimedijalnim umjetničkim projektima Porvenir, Partenza i Yet Another Departure Renata Poljak vješto povezuje političko i osobno, apstraktno i figurativno, lokalno i globalno, povijesni i sadašnji trenutak. Suština svega jest dakako univerzalnost pristupa koji se svodi na motiv mora. A njega je, kako Danijel Dragojević piše, previše – „za naše moći i nemoći“.