Knjižničari PREPORUČUJU

Olga Tokarczuk, Bjeguni, Fraktura, Zaprešić, 2020. –

Fluidno-fragmentarna, tradicionalno neodrediva prozna vrsta s brojnim digresijama, kraćim zabilješkama, autobiografskim zapisima, ispremiješana je s cjelovitim pričama od kojih se neke nezavršene prekidaju pa opet neočekivano izranjaju poput voda ponornica u tekućem proznom tkivu.

U slojevitoj građi djela stalna je autoričina preokupacija kretanjem, putovanjima kao smislom i svrhom postojanja. „Tekućost, pokretljivost, varljivost – upravo to znači biti civiliziran. Barbari ne putuju…“ Autorica iznosi vlastita putnička iskustva iz zračnih luka, vlakova, zrakoplova, hotela, usputne susrete i razgovore, iskustva suputnika.

Stalni je motiv i ljudska anatomija, osobito patološka, dijelovi ljudskog tijela, tkiva i organi u obliku preparata pohranjenih u formaldehidu u utrobama muzeja i laboratorija. Usto su vezane i pojedine priče, kao npr. ona o Chopinovu srcu ilegalno prenesenu iz Pariza u skladateljevu rodnu Poljsku, priča o flamanskom kirurgu i anatomu, stvarnoj povijesnoj ličnosti, koji secira vlastitu amputiranu nogu.

Lutajući različitim vremenskim i prostornim razinama, raznovrsnim narativima autorica slaže stilski briljantne komadiće u čudesno inteligentnu književnu cjelinu nagrađenu poljskom nagradom Nike i nagradom Man Booker International.

Marlen Haushofer, Zid, Leykam, Zagreb, 2020. –

U sasvim realističan početak romana autorica intervenira neočekivanim, distopijskim elementom koji dalje definira fabulu i prostorni okvir romana.

Protagonistica dolazi u planinsku kuću provesti nekoliko dana s rođakinjom i njezinim mužem. Bračni par odlazi u obližnje selo, ali se više ne vraća. Zabrinuta žena odluči ih potražiti. Spuštajući se s planine, nailazi na nevidljivu, nepremostivu prepreku – zid unutar kojega ostaje ograđena i izolirana, kako se čini, od ostatka svijeta.

Uz nju su tek rijetke životinje, pas vlasnika lovačke kuće, mačke i krava, svi su se oni igrom slučaja našli unutar zida, okupljeni u zajedničkom domaćinstvu lovačke kuće.

Jedina ljudska junakinja brzo se prilagođava novonastalim robinzonskim uvjetima. Istodobno vodi borbu sa surovim planinskim okružjem, ali i uživa u idiličnoj netaknutoj prirodi.

Bez obzira na dramatičnost situacije, osjeća se ženina pomirenost sa sudbinom izražena i formom klasične smirene ispovjedne proze, zapravo dnevničkih zabilježaka koje slijede pravocrtnu kronološku logiku u nerazlomljenoj (nema poglavlja) kompaktnoj cjelini romana.

S vremenom nada u izbavljenje sve je slabašnija. Sluti se mogućnost nadrealne civilizacijske katastrofe, apokalipse koja je zatrla ljudski rod, samo vječna priroda buja unutar i izvan zida.