Karizmatičan profesor, suptilan stilist

Pošast zvana koronavirus i zagrebački potres koji je snažno protresao i oštetio lijepu zgradu na središnjem zagrebačkom trgu odgodili su i održavanje Književno-znanstvenoga kolokvija u povodu 100. obljetnice rođenja Ive Frangeša u Društvu hrvatskih književnika pa se umjesto u proljeće, oko travanjskoga datuma Frangešova rođenja, skup održao u rujanskome ozračju. Okupljeni književnici, znanstvenici, prevoditelji, sveučilišni nastavnici i umjetnici imali su čast nakon tek koji dan prije (26. rujna) organizirane Skupštine DHK-a biti prvi koji su se 28. rujna okupili na takvom događanju zahvaljujući brzoj obnovi prostorija Društva na Trgu bana Jelačića broj 7, prvi kat.

Hrvatski književni povjesničar, esejist i prevoditelj Ivo Frangeš

Enciklopedijski određen kao hrvatski književni povjesničar, esejist i prevoditelj, naš dragi profesor i čovjek od kojega smo često i s radošću učili zanat književnoga kritičara, povjesničara i analitičara Ivo Frangeš (Trst, 15. travnja 1920–Zagreb, 29. prosinca 2003), na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao i doktorirao talijanski jezik i književnost, radio je od 1946, od 1956. preuzevši Katedru za noviju hrvatsku književnost, gostujući na mnogim stranim sveučilištima. Njegov profesorski rad i predavačka karizma bili su jedna od dominantnih tema u izlaganjima nas okupljenih izlagača.

Na tadašnjoj bi nas kroatistici profesor Frangeš očaravao jačinom, bojom i tonom glasa šarmantnoga predavača-znalca svakim svojim predavanjem uvjeravajući nas kako je novija hrvatska književnost uronjena u cjelinu sa starijom hrvatskom, svjetskom i europskom književnosti. Plijenio je erudicijom i posebnim stavom prema umjetničkoj riječi koji nikad nije bio konvencionalan, uskogrudan i štur. Zašto? Jer je profesor Frangeš uvijek gledao da ne potpadne ni pod kakvu podjelu.  

Hrvatska književnost kao iskaz ideje nacionalne slobode 

O utjecaju profesora Frangeša na njezinu predavačku praksu u školi i posebnoj Frangešovoj metodi analize djela na kolokviju je govorila i Enerika Bijač, a Domagoj Brozović usporedio je tadašnje i sadašnje mjesto i poziciju sveučilišnoga nastavnika, najviše u kontekstu zagubljenih čitateljskih i profesionalnih navika i običaja.  

Kao jedan od utemeljitelja tzv. zagrebačke stilističke škole, kao pokretač i suurednik časopisa Umjetnost riječi (od 1957) i Croatica (od 1970), autor knjiga Stilističke studije, Studije i eseji,  Matoš/Vidrić/Krleža,  Nove stilističke studije, u raspravama i interpretacijama okrenuo se estetskim kvalitetama književnog teksta pa nije čudo što je, igrom sudbine, kolokvij, u kojemu su sudionici izlagali abecednim redom, izlaganjem otvorio Krešimir Bagić s Katedre za stilistiku Odsjeka za kroatistiku, promicatelj stilističke analize književnoga djela, uz lucidnu analizu Frangešove knjige Moj Tadija, o kojoj je pjesnički nadahnuto govorila i Božica Jelušić, a o Frangešovoj analizi djela Ranka Marinkovića argumentirano Gabrijela Puljić.

Kao autor knjige Antun Barac pokazavši kojim putem treba ići suvremena kroatistika, a kao autor knjige Suvremenost baštine okrenuvši se baštini kao sugovorniku, najveću je polemiku ipak izazvao svojom Povijesti hrvatske književnosti (1987), „jedinstvenom vizijom hrvatske književnosti kao umjetničkog iskaza ideje nacionalne slobode i kulturne samobitnosti“ pa je o toj knjizi kao o otvaranju prostora slobode ponovno progovorila Suzana Coha.

Frangeš zauzima posebno mjesto kao talijanist (Talijanske teme), kao vrstan prevoditelj s talijanskoga (Verga, Machiavelli, De Sanctis) i francuskoga (Stendhal) te kao promicatelj Croceove estetike i metodologije. O njegovu prevoditeljskom opusu precizno je izlagala Željka Lovrenčić, a o poveznici Frangeš – Appendini, posebno u kontekstu najopsežnije gramatike hrvatskoga jezika, napisane na talijanskome jeziku, Ivana Lovrić Jović.  

Na ulogu Ive Frangeša s obzirom na kanonizaciju hrvatske književnosti osvrnula se Sanja Nikčević, a na Frangešovu snažnu ulogu u tadašnjoj borbi za hrvatski jezik Ermina Ramadanović.

Od Frangeša
do Tonka Maroevića

Kolokvij posvećen stotoj godišnjici rođenja matičara Ive Frangeša, velikoga hrvatskoga filologa, kroatista, romanista, prevoditelja i književnika, redovitoga člana Akademije od 1968, predsjednika Društva hrvatskih književnika, dobitnika nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 1992, otvorili su novoimenovani predsjednik DHK-a Zlatko Krilić, voditelj kolokvija Antun Pavešković i Zdravko Zima, posebni savjetnik za kulturu u Uredu predsjednika Republike Hrvatske, i sam književni kritičar i književnik, sinegdohalno i metonimijski skiciravši profesionalni put Ive Frangeša u usporednicama s onim Drage Ivaniševića i Tonka Maroevića.

Predsjednik Organizacijskog odbora Antun Pavešković kolokvij je vodio dostojanstveno, moderirajući izlaganja okupljenih dvanaest izlagača i završno naglasivši ljudske kvalitete gospara Frangeša. To su: Krešimir Bagić, Enerika Bijač, Domagoj Brozović, Suzana Coha, Božica Jelušić, Željka Lovrenčić, Ivana Lovrić Jović, Mira Muhoberac, Sanja Nikčević, Božidar Petrač, Gabrijela Puljić i Emina Ramadanović.

Na završetku skupa okupljenima je na biranim izlaganjima zahvalila Vesna Frangeš, udovica Ive Frangeša. Najavljen je i zbornik radova s kolokvija te sljedeći program DHK: 41. Zagrebački književni razgovori koji će se na temu Književnost i pamćenje održati u Društvu od 7. do 10. listopada.

 --------------------

Sjećanje s predavanja profesora Frangeša

Ljerko, srce moje, ti si lutka mala, / Pa ne slutiš smisla žalosnih soneta; / Kesteni pred kućom duhu tvom su meta. / Još je deset karnevala do tvog bala.

Predavaonica je uvijek bila puna, bilo je ugodno i zanimljivo, puno napetosti i iščekivanja hoćemo li „na dnu Nepoznatog pronaći novo“. U traganju za mogućim načinima interpretacije profesor Frangeš uvukao bi nas kao sudionike u tkivo poezije interpretirajući mnoge pjesme, a najdojmljivije Matošev sonet Djevojčici mjesto igračke, nagovješćujući apostrofom djevojčici tadašnje neznanje naših mladih godina, početničku naivnost, moguću zatvorenost u stereotipe, čuđenje svijetu, neobaveznost i bezobaveznost. Lagano se, u ritmu valcera, ljuljajući (u) Matoševim stihovima, njima je stvarao i otvarao našu percepciju, Lorcin balkon pjesničke minijature, spoznaju svijesti i savjesti.

Da smo mogli vidjeti budućnost, bismo li je vidjeli ovakvu kakva se pred nas prostrla u ruhu sadašnjosti?

Sretan Vam stoti rođendan, dragi profesore!

----------------------