Istančana ispovijest ljudskosti

Pišući o pjesničkoj zbirci Maje Gjerek Nebo (2010) istaknula sam da je autorica iznimna liričarka osebujne poetske inkantacije i da se opčinjena time zacoprano prepušta uzbudljivoj ljubavnoj magiji: „Nebo / Pomičeš pogledom / I večer / Pada poput blagoslova / na moje / Ispružene ruke...“ Tako je poetesa fenomen prolaznosti pretvorila u vječnost postojanja. Ljubavna uzajamnost otklonila je granice prolaznosti i skučenost svakodnevice otkrivajući u novijoj zbirci Druga tišina (2017) osebujnu duhovnu koncentraciju, koja je i kreativno obnavljanje poetske imaginacije i emotivni bijeg od ravnodušnosti. Stvaralačka oduhovljenost obogaćena misterijem tišine razmiče vizure poetske osjetljivosti i donosi u novoj stihozbirci Džepni vremeplov književno svjedočenje gotovo hipnotičke samoće, u kojoj se autonomna ljudskost produbljuje u kreativnu uljudnost s neizostavnim povjerenjem u život. Ništa nije izgubljeno u tom obnovljenom unutarnjem životu: „Jer sve / Što se izgubilo / Iz vida, / Može se / Ponovno, / Iznutra, / Riječju / Sastaviti u / Ljubav.“ (Dobre kronike).

Izd. Baltazar, Koprivnica, 2019.

Složenost osjećaja koji promiču čudesno djelovanje poezije u intimnim krajolicima duše istančana je ispovijest ljudskosti bića koje se brani stvaralačkom samoćom u intimnostima prošlosti i preobražava u prostranoj ljepoti i energiji stiha: „Spasit će me pjesme. / U brod od papira stavit ću srce, / S dušom u sredini, kao zrnom graška, / Zazvati Ljepotu.“ (Jesenjinova jesen).

U drugoj katreni pjesme Sonet Galoviću osjetljivost na ritmičnost koncentrira se u žudnji za pjesmom i pritajena strepnja da umijeće pisanja u samoći (tišini) ne pokrene intenzitet vrlina u nostalgičnom hodu za mijenama koje su imaginarna skrovišta: „Pjesnik traži pjesmu, ljubav začaranu / U riječima koje slave zemne dane, / Što kao listovi jesenji u ognju planu / Svjetlosti beskrajne i poviju nam rane.“ (Sonet Galoviću). Kad nastojimo osmisliti stvaralački čin pjesnikinje koja žudno želi „pobijediti vrijeme“, kad poezijom u „zlato pretvara pijesak“, otvara nam se metafizički znakovita sintagma o Bogu koji „živi u pjeni“, o Bogu koji je „samo jedan“. Fideistička, divinizirana paradigma suprotstavljena iz nukleusa samoće svekolikim kozmičkim preobrazbama slika je bivstvovanja i nosi u sebi specifičan ekvilibrij, i vjeruje u život usprkos svemirskoj imaginarnoj svenazočnosti. Ništa još nije izgubljeno dok se priklanjamo fluidu obnavljanja (psihičkom i fizičkom). Čitanje i samo čitanje spaja nas s imaginarnim, istančanim ritmom disanja. Pjesnički domišljaj prisvajanje je poetičkih izlaza.

Uostalom, svaki pjesnik i pjesnikinja donosi u poetsku komunikaciju oživotvorenje svoje mudrosti i kreativni čin svoje ravnoteže. I nastupi transponirane ljudskosti imaju svoj imaginarni limit: „Večernjača je / Zatiče nad papirom, umornu i / Tihu. Ona je najtiši zatočenik / Pjesničke slobode./ Stalno ponavlja da je križ / Ljubavi sjena.“ (Nepoznata pjesnikinja).

Zbirka Džepni vremeplov Maje Kušenić Gjerek obogaćena je dvama zanimljivim književnim prilozima, pogovorom Darije Žilić i recenzijom Željke Lovrenčić.