Individualnost krajnje rijetka

Sjećam se kako nam je kao studentima treće godine povijesti umjetnosti, pri našem inicijalnom kontaktu s modernom umjetnošću, profesor Ive Šimat Banov rekao, pritom sjetno aludirajući na umjetnike prošloga stoljeća: „Biti slavan, a nepoznat.“ Kako je moguće biti slavan, a ostati nepoznat, preispitujemo prebirući mislima po aktualnim „slavnima“ pa se uhvatimo u želji da ih pronađemo u posebnim obrascima življenja, koji odolijevaju općem razumijevanju i odobravanju, na mjestu s kojeg gledaju i jasno vide odnose i rješenja što ih drugi ne mogu ni okrznuti pogledom, a što im donosi nadživljavanje umjesto smrti i pobjedu nad nesrećom čovječanstva.

Jednom takvom „nepoznatom slavnom“ splitska Galerija umjetnina je 12. kolovoza priredila prvu retrospektivnu izložbu nazvanu Povratak kapetana, a u siječnju i popratnu dvojezičnu monografiju Ostavština, prvi cjelovit uvid u mnogolikost, složenost i ljepotu rada Zlatana Dumanića, kao i dendizam njegova osobnog stila, kako u predgovoru izložbe navode njezini kustosi i autori tekstova Branko Franceschi i Toni Horvatić.

Snimio Robert Matić

Zlatan Dumanić nije bio jedan od onih umjetnika koje građanstvo jednoglasno voli, ističu autori monografije, njegov je odnos prema stvarnosti bio beskompromisan, onkraj klišeja zdrava života i političke korektnosti. Bio je izravan, pristupao je bez podilaženja i suvišne impresioniranosti sugovornikom, nerijetko provocirajući malograđanski ukus i društvene norme, zbog čega je često bio meta neprijateljskih pogleda i zajedljivih komentara. Živio je hedonistički, hirovito, istovremeno prštao od života i naginjao melankoliji, mogao i imati i nemati, biti svašta i biti ništa, piše Ivana Mance.

Brodski kapetan i umjetnik

Na likovnu je scenu stupio kao srednjoškolac, član ogranka neoavangardne grupe Crveni Peristil, Grupe 3i. Simultano je, te iste 1969, započeo i svoju prvu plovidbenu rutu. Čudna je sinergija posla brodskog kapetana i umjetnosti. Za Antuna Maračića proizlazi iz nomadizma, lokacijskog i nagonskog, migrirajućeg i izmičućeg, inkorporirana i materijalizirana u likovni rad. Dumanićevu pojavu kao autora valja sagledavati ponajprije u okviru „nove umjetničke prakse“. Za njegovo stvaralaštvo od presudna su značenja bile neokonceptualne prakse nove progresivne generacije 90-ih, koja je njegovu produkciju, od vlastite generacije kvalificiranu kao ekscentričnu i bez osobita značaja, opisivala kao izrazito relevantnu za suvremeni kontekst i promociju suvremene umjetnosti, pojašnjava Toni Horvatić u monografiji. Konačno, 2005. njegov rad dobiva prvo priznanje umjetničke struke, u selekciji Slavena Tolja predstavljao je Dumanić tada Hrvatsku na 51. Venecijanskom bijenalu.

Unatoč tomu, kao i izložbi Rodrigina 2 Antuna Maračića, za koju Dumanić osvaja godišnju nagradu HDLU-a, zadobiti blagonaklonost nemiroljubive sredine kakva je splitska, koja je prema „svojima“ najoštrija i pretjerano bešćutna, što resi pridjevima i tepa atributom redikula, ostalo je za umjetnika jednako nedostižno koliko i biti u stanju mira, prestati stvarati, neumoljivo sakupljati, kombinirati, kodirati, igrati se, mijenjajući i razmještajući značenja i uporabu, proizvodeći i darujući novi smisao predmetu, životu i umjetnosti, čije su granice kod Zlatana bile posebno tanašne.

Autorov opus s oko 700 slika i crteža izrazito je likovno profiliran

Simptom zaborava zaliječen je 2018. na 40. Splitskom salonu, kada su mu slike uvrštene u izložbu Zaboravljenih umjetnika, kustosa Tonćija Šitina. Dvije godine poslije Galerija umjetnina u Splitu u suradnji s vlasnikom Dumanićevih radova Markom Marinom, čiji je individualni napor rezultirao spašavanjem opusa od trenutnog propadanja i osvještavanjem o potrebi za pronalaskom njegova pravovaljana utočišta, čini prvi korak prema ozbiljnijoj afirmaciji Dumanićeva opsežna opusa. Nažalost, Dumanićeva zbirka dijeli sudbinu mnogih jednakovrijednih umjetničkih ostavština za koje, u ionako neadekvatnim muzejskim čuvaonicama, koje i same vode bitku s vlagom, manjkom prostora i kojekakvim birokracijskim nedaćama, nema mjesta.

Izložba je objedinila inventar njegova stana-galerije u Rodriginoj 2, koje je mjesecima brižljivo kategorizirala, pakirala i nebrojeno puta provukla kroz prste povjesničarka umjetnosti Adriana Perojević, a čine ga: predmeti nejasna određenja, oslikani namještaj, slike, praćke i rašlje, eksperimentalne knjige, bilježnice i brodski dnevnici, nasnimljeni performansi, limeni brodovi, kapetanske kape, crteži, pjesničke zbirke, slikarski kistovi, skulpture manjih i srednjih dimenzija… građa naizgled veoma zahtjevna i izazovna. Teško ju je usuglasiti, pomiriti i pripitomiti u okvirima institucija, od kojih taj sadržaj svjesno bježi i izmiče, njihovim se metodama opire, a koje ih ipak pripremaju i čuvaju za neke buduće naraštaje koji će njima moći i znati spretnije rukovati. Izložba koja je posložena po koncepciji Branka Franceschija, zaokružena je cjelina koju majstorski otvara i zatvara slikama Nema nesretnog kapetana i dvjema kapetanskim kapama snažnoga Dumanićeva pečata, onom brodskog kapetana i onom umjetničkog kapetana, prekrivenom slikarskom bojom. Prohodan i svijetao prostor izložbe, u kojem radovi imaju dovoljno mjesta da budu percipirani zasebno, a da ih se pritom ne izolira od cjeline, uspješno ocrtava autorov vedar duh i životni optimizam. Razumijevanje Dumanićeve naravi očituje se posebice u postavu skulptura. Tako na izložbi možemo naići na karet koji prijeteći publici urušavanjem, visi iznad uskog ulaza u manju izložbenu jedinicu ili na nekoliko skulptura postavljenih na podu, čime suvereno negiraju modernističku praksu izlaganja na postamentu.

Premještanjem objekata s mjesta njihova nastanka u značenjski nedefiniran muzejski prostor ostvaren je konačni uvid u Dumanićevu produkciju i otvoreno sasvim novo viđenje umjetnika, proizašlo iz njegova bogata slikarskog opusa, koji je slijedom okolnosti zanemaren davanjem prednosti konceptualnom izričaju. Izložba je pokazala da je Dumanićev opus izrazito likovno profiliran te ga čini oko 700 slika i crteža, oslikanih knjiga, bilježnica i namještaja, što je više od polovice cjelokupna opusa.

Gestualnost, odvažan kolorit
i fluidna forma

Izložene slike i crteži dovoljni su za zaključak da ga kao slikara obilježava gestualnost, odvažan kolorit i apstraktna, fluidna, putujuća forma, ponegdje i mrljičavost privlačna onima nemirnije naravi u kojoj se očituju umjetnikova psihička stanja, tenzije, svakodnevna previranja i dugoročne tjeskobe. S druge strane, opisuje u monografiji Ivica Župan, role obiluju erotskim porukama, rekonstruiranim intimnim ljubavnim iskustvima i izmaštanim scenama koje se kreću od hiperrealističkih do karikaturalnih prizora, a prate ih duhoviti, autoironični te ponegdje cinični nazivi poput Nije dugo ostala zbunjena.

Individualnost Dumanićeva kalibra danas je krajnje rijetka. Još donedavno individualnost je bila prijetnja društvenom poretku te joj se pridavao nekonformistički protudruštveni karakter. U politički korektnoj današnjici individua je najsjajnija društvena zvijezda, koja više ne odolijeva uklapanju u društvo nego se prijavljuje na talent-šou. Valja se zapitati promašuje li današnje društvo poentu ističući da smo svi, bez iznimke, autentični? Beuysova sintagma „Svi su umjetnici“, koja naglašava ideju masovne kreativnosti i kolektivno vjerovanje u samorealizaciju kroz kreativni proces, prikriva komercijalni potencijal kreativnosti. Autentičnost podrazumijeva financijsko zaleđe nužno za ostvarivanje forme koja nije mainstream. Sadržaj izostaje. Zlatan Dumanić pripada generaciji umjetnika s ruba ovoga poduzetnog povijesnog trenutka, čiji su autorski principi i stvaralačke pobude daleko od utilitarnih i tržišnih, a djelo još uvijek ne više od simboličkog i duhovnog kapitala, napuštena od svog tvorca i prepuštena slučaju. Stoga mi za kraj ostaje pozvati pitomije ljude i vremena.