Ideje naše, voda vaša

„Manduševac treba dobiti mogućnost pristupa besplatnoj pitkoj vodi“ – to je zaključak s tribine koju je prošle srijede pred Booksom u Zagrebu moderirao Saša Šimpraga, a sudjelovali su, između dvadesetak nazočnih, arhitekt Branko Silađin i povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević. Saša Šimpraga već nekoliko godina vodi kampanju da se na Manduševac ugrade pipe s pitkom vodom, u sklopu svog projekta koji se zove Žedni grad, a mediji njegove šašave prijedloge nekritički prenose. Saša Šimpraga osnivač je i voditelj platforme 1POSTOZAGRAD, predstavlja se kao „analitičar prostora“, a akcije mu se često svode na bizarnosti: u Jelkovcu je posadio sekvoju, na početku Martićeve palmu, na ugao zgrade Centra za kulturu Trešnjevka postavio je ploču u spomen arhitekta Fedora Kritovca. Malo je malignije njegovo djelovanje u središtu grada, pa je tako osmislio ružne montažne stepenice na Gornjem gradu koje se spuštaju iz Parka Bele VI. na Strossmayerovo šetalište; em su nepotrebne, jer se začas obiđe oko Lotrščaka, em zakrivaju zaštićene zidine. Stubište se nekad montiralo zimi i uklanjalo na proljeće, a ove zime bili smo pošteđeni te strahote, pa se nadam da će tako biti i ubuduće.

Nepotrebnost, nametljivost i škodljivost – sve se te osobine Šimpragina djelovanja očituju u njegovoj napasnosti kojom navaljuje na ni kriv ni dužan Manduševac. Ničim argumentirano tvrdi da bi „glavni gradski trg trebao imati punkt s besplatnom pitkom vodom“, pri čemu je „logično mjesto za to ono gdje je to bio slučaj stoljećima“; uz to zaobilazi istinu kad kaže da postoje „jednostavna tehnička rješenja koja to lako omogućuju“ i da se pritom „neće narušiti postojeće rješenje”. Prvo, povijesni izvori koji tvrde da se na Manduševcu pila voda svode se na nekoliko kazivača folkloristima, među kojima mi je najdraži Lato Mihalović iz Demetrove 5 koji je 60-ih godina 20. stoljeća Nikoli Bonifačiću Rožinu ispričao da tko se napije vode na Manduševcu neće nikad zaboraviti Zagreb, a također da se na tom vrelu okupljaju coprnice, da je hrvatska kraljevska kruna zakopana, da su Jelačića otrovali i da su podvornici Kemijskog zavoda na Strossmayerovu trgu hvatali prolaznike i od njih radili sapun i lijekove.

Saša Šimpraga smatra da na Manduševcu treba postaviti slavine s pitkom vodom / Snimio PATRIK MACEK  / PIXSELL

Šimpragine mistifikacije da je Manduševac „stoljetni izvor“ točne su utoliko što je ispod Kaptola oduvijek teklo obilje vode, od ulice koja se i danas zove Splavnica, jer je potok Crikvenjak ondje plavio, do parka zvanog Ribnjak. No tada nije bilo ničega osim ledine na kojoj se trgovalo stokom. I to je izvorna namjena Manduševca kakav danas vidimo – to je pojilo za konje i goveda na Harmici, zato je tako sniženo i zato je okrugla oblika. Taj je zdenac maknut 1907, kada je trg uređen u skladu sa svojom novom funkcijom – reprezentativnoga prostora modernog velegrada. Otada je Manduševac bio zaboravljen, osim u brbljarijama starih ljudi o banovima i coprnicama, da bi iznenada izronio pri rekonstrukciji Trga bana Jelačića 1987. Arhitekti Branko Silađin, Mihajlo Kranjc i Berislav Šerbetić na brzinu su osmislili fontanu kakvu danas vidimo, i kao takva postala je omiljeno mjesto posjećivanja i Zagrepčana i turista, i nikomu nije nikad palo na pamet da bi ondje pio vodu.

I nikad nitko nije umro od žeđi u centru Zagreba. Nepunih stotinu metara od Manduševca nalazi se javni zahod, čist i besplatan, s finom i friškom vodom. Tko ne voli silaziti pod zemlju, može javne česme u Donjem gradu naći na Zrinjevcu i Svačićevu trgu, na Dolcu i tržnici kod Kvaternikova trga, na Cvjetnom trgu i Krešimirovu trgu, kao i na Glavnom kolodvoru – svagdje gdje se putuje, gdje se nešto prodaje ili gdje se djeca igraju. Uz to postoje i tzv. pojila za ptice, kao na Ribnjaku, pila poput onog uz crkvu Sv. Petra te zdenci, recimo onaj u parkiću Šubićevcu; ne rade svi, a neki nemaju pitku vodu, ali daleko od toga da bi Zagreb bio žedan grad. Nasuprot njima, na trgovima se nalaze fontane. Osim Jelačićeva trga, ima ih Grič, Jezuitski trg, Starčevićev trg, Trg hrvatskih velikana, Trg žrtava fašizma, Trg Republike Hrvatske, Kvaternikov trg – i Šimpraga ne bi pio ni iz jedne, nego baš iz Manduševca. To je čudno, jer stvarno ne znam da bi netko htio piti iz Fontane di Trevi ili na Trafalgar Squareu.

Ali to bi bilo i neizvodljivo. Šimpraga za javne česme traži trojaku funkciju: da se iz njih može piti bez sagibanja, da se može napuniti boca i da postoji mogućnost za pojenje kućnih ljubimaca. Da bi se voda dovela do slavine, potrebne su crpke, cijevi i spremnici; da bi se koristila, potrebne su pipe, štrcaljke, lavaboi; da bi se odvela, potrebni su slivnici i kanalizacijske cijevi. Ta golema, skupa i komplicirana infrastruktura posve bi nagrdila i zakrila fontane u njihovoj temeljnoj funkciji – da budu odmor za oko i uho, i osvježenje zraka u vrućem gradu. Možete li zamisliti cirkus oko Manduševca sa, recimo, četiri takve Šimpragine česme, oko kojih bi se gurali turisti i djeca, gdje bi se punile boce i prskalo, gdje bi se napajali golubi i kućni ljubimci, gdje bi se umivalo i pralo voće, uz lokve posvuda, a sve to uz neznatan trošak prokopavanja novih dovodnih i odvodnih instalacija, kako bi se uz industrijsku vodu u fontani dovela i odvela ona pitka?

Naravno, za sve te godine svojeg aktivizma Šimpraga nije proizveo nikakav projekt onoga što mu se čini nasušnom potrebom. On ima vizije, a na drugima je da ih provedu, i da se bakću s takvim sitnicama kao što su troškovnici i građevinske dozvole. On ne sadi drvorede, nego drvo; on ne daje vodu periferiji gdje je nema, nego centru gdje je ima previše. Takav je aktivizam iritantan i beskoristan, a vodi se po načelu: ideje naše, voda vaša. I instalacije.