Glumci, lutke i svašta nešto

Kazalište Virovitica, Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku i Teatar Fort Forno Bale/Valle udružili su umjetničke potencijale i ostvarili predstavu, „dramsko-lutkarsku poemu“, U kažnjeničkoj koloniji Franza Kafke u režiji Vjere Vidov. Zbog zdravstvenih (ne)prilika otkazan je cijeli program Festivala mladog teatra u Balama, pa je premijera (19. rujna) spomenute predstave umjesto u Istri izvedena u Kazalištu Virovitica (i prva repriza, 26. rujna, o kojoj pišemo). Kafka (1883–1924) pisao je mnogo, i po nekoliko tekstova usporedno, tako da pojedini tekstovi nisu nikada dovršeni. Glavni dio opusa (romani, pisma i velik broj pripovijedaka) objavljen je nakon njegove smrti zahvaljujući Maxu Brodu (1884–1968), koji nije udovoljio prijateljevoj želji da posmrtno spali njegove rukopise.

Premda je živio u Pragu i odlično govorio češki, Kafka je pisao isključivo na njemačkom. Krhka zdravlja, nesretan na činovničkom poslu (koji mu je bio Brotberuf, donosio je kruh ili, kako danas kažemo, „plaćao račune“), nedorastao autoritarnom ocu i nesposoban uspostaviti trajni ljubavni odnos, Kafka se povlačio u književnost.

Scena iz predstave U kažnjeničkoj koloniji / Snimio SAŠA PJANIĆ

U djelima gradio je svijet pun tjeskobe, straha i nepredvidivih zavrzlama u kojemu su njegovi bespomoćni likovi bili izloženi strašnim i mučnim zbivanjima. Kako je sam izjavio: „Neprestano se trudim priopćiti nešto što nije moguće priopćiti, objasniti nešto neobjašnjivo.“ Priča U kažnjeničkoj koloniji (1919) bavi se okrutnim kažnjavanjem osuđenika s pomoću stroja sastavljena od „crtača, drljače i postelje“ (prijevod Borisa Perića), pri čemu osuđenom nije poznata presuda (ionako će mu drljačom biti upisana na tijelo!). Priča počinje s dolaskom putnika (putopisca) časniku egzekutoru, koji mu oduševljeno i podrobno opisuje odlike stroja, tumači način kažnjavanju i objašnjava zapovjednu hijerarhiju. I dok se putnik čudi (čak zgraža), časnik tuguje zbog mogućeg nestanka cijelog sustava…

Poenta je priče zamagljena, baš kako su zapisali dramaturzi predstave Nina Peručić i Filip Jurjević: „Bilo bi stoga krivo pokušati uprijeti prstom u ono što je pisac htio reći, jer bismo tada sasvim sigurno otkrili da nam je značenje spretno iskliznulo i već bježi nekim drugim smjerom“ (što djelomice nameće pitanje izbora baš ove priče?!). Osim što su prozno tkivo pretočili u dramsku formu, mladi su dramaturzi dopisali tekstove u kojima se poigravaju vječnim (dakle i današnjim) stereotipima poput: „Biti ljevoruk znači bit naopak.“ Sredinom pozornice dominira aparat/stroj (Krešimir Tomac) koji slijedi Kafkin opis, ali pomalo podsjeća na strojeve iz doba nijemog filma (Charlie Chaplin, Moderna vremena, 1936), pa si tom pomalo nategnutom usporedbom pokušavam objasniti dizajn triju natpisa koji se projiciraju između scena. Spomenuti natpisi i korištenje „kazališta sjena“ čine mi se prije dekorativnim nego nužnim, jer ne pridonose ni dramskom naboju ni dodatnoj spoznaji. Za dramatiku pojedinih prizora sasvim su dovoljni glazba (Ervin Lustig) i svjetlo (Leo Vukelić).

Predstava počinje dolaskom putnika (Davor Tarbuk) i časnika (Nenad Pavlović) iz zamračenoga gledališta na pozornicu i njihovim razgovorom o stroju. Nenadano i bez vidljiva povoda, njih dvojica uzimaju lutke (Krešimir Tomac) koje su odjevene poput njih (Sandra Štrković) i nastavljaju razgovor istim glasom i tonom, gotovo ih usput animirajući. Ni zbivanje ni atmosfera ne opravdavaju uvođenje lutaka. Sličan je postupak „prijelaza“ iz dramskog u lutkarski svijet i prilikom pojavljivanja druge dvojice protagonista: osuđenika (Mihael Elijaš) i vojnika (Silvijo Švast).

U ovom slučaju dodatna nelogičnost jest da lutke i njihovi animatori uopće ne sliče ni odjećom ni ostalim atributima (boja odjeće vojnika i njegove lutke se razlikuje; osuđenik je bujne kose, dok je lutka proćelava): kao da su se lutke „prošvercale“ iz nekog drugog miljea. Naime, jasno je da uključivanje lutke u dramsko kazalište mora imati opravdanje, a to je najčešće situacija kada lutka može ili mora učiniti nešto što čovjek ne može. Jedini trenuci opravdana korištenja lutke u predstavi jesu lijeganje osuđenika, odnosno časnika, u stroj. Koliko je pojava lutaka u ovoj predstavi nepotrebna, pokazuju scene u kojima glumci lutku opušteno drže za glavu. Iako su sva četvorica (posebno Tarbuk) u predstavi vrlo uvjerljivi kao dramski protagonisti, a ne sumnjam u njihovo poznavanje animacije (obrazovani su za glumca i lutkara), čak ni njihova vještina i dobra volja nisu uspjeli objasniti uključivanje lutaka u zapravo dramski oblikovanu predstavu. Takav pristup čudi utoliko što redateljica vrlo dobro poznaje zakone lutkarske umjetnosti (glumica je u Kazalištu lutaka Zadar) i zna da za miješanje različitih izričaja postoje razlozi: racionalni, emotivni ili estetski. Bez obzira na iznesene opaske, bio je užitak gledati mlade glumce, a nadam se da je ova suradnja između Virovitice, Bala i Osijeka „početak jednoga lijepog prijateljstva“.